Paradoksalna primamljivost bola (“Zdravo, dragi ubojice!”, Radenko Vadanjel)

SHARE:

Kratki roman Radenka Vadanjela postapokaliptična je mora koju pripovijedaju naizmjence pripovjedači u prvom i trećem licu. Prvi, muški glas, nepouzdani je pripovjedač kroz čije se misli miješaju manija i paranoja. Obranio se od pokušaja ubojstva sjekirom, a svoju je napadačicu/žrtvu spalio i zakopao. Kroz poglavlja koja prate drugi, ženski lik, čitatelj polako doznaje u kakvoj su vezi, tko je ubojica, a tko žrtva i je li to uopće moguće odrediti.

Roman se tematski samo prividno vrti oko dva nasilna čina, njegovi likovi zahtijevaju da posegnemo za psihoanalitičkim pristupom da bismo ih bili u mogućnosti razumjeti. Vadanjel se oslanja na klasičnu gotičku priču Edgara Allana Poea. Likove mu pokreću iracionalne, (auto)destruktivne sile, nedokučivi mrak ljudske duše i želja za osvetom. Oni su osamljenici koje je autor smjestio ili na ratom uništena i ogoljena područja ili u izdvojeni, šumski krajolik.  Time ih je i fizički i mentalno izolirao od drugih.

Radenko Vadanjel, "Zdravo dragi ubojice!", Sandorf, Zagreb, 2017.

Radenko Vadanjel, “Zdravo dragi ubojice!”, Sandorf, Zagreb, 2017.

Vadanjel namjerno priziva poeovsku atmosferu, čak preuzima motiv mačka i sjekire iz njegove najpoznatije priče ”Crni mačak”. I naš antijunak, baš kao i Poeov, pronađe svog mačka Bucka obješenog na drvetu, samo što je ovaj oderan i spaljen. Kritika se često prema ovom Poeovom motivu odnosila kao simbolu nečiste savjesti i osjećaja krivnje što je svakako primjenjivo i u romanu ”Zdravo, dragi ubojice!”. Neimenovani pripovjedač pada u sve dublju psihozu ne razabirući više što je stvarnost, a što produkt traumatiziranog uma na antidepresivima.

Ženski lik, o čijem životu ne znamo gotovo ništa, nakon petnaest godina se vraća u rodno mjesto koje više nije njeno. Zauzela ga je neprijateljska vojska i danas, kad je rat odavno završio, nije se puno toga promijenilo. Granice su jasne, rane otvorene i bolne. Ona svoju prošlost i beznadnu budućnost utapa u alkoholu, ali pokreće je jasan cilj – pronaći krvnika i osvetiti se. U svom naumu ona nije sama, za leđima su joj neprestano sjene i utvare.

Vadanjelov suvremeni roman s klasičnim gotičkim elementima priča nam jezovitu, psihološku priču o tmurnim vremenima, a sam čin čitanja ne gleda samo van, u svijet, nego i prema unutra, u sebstvo. Ova knjiga estetike otuđenja vodi prema onome što Freud naziva unheimliche‘ – sve ono što je poznato i ugodno ovdje se pretvorilo u traumatično i nepoznato. Čitatelj doživljava zapanjujuća i bolna iskustva osjećajući istovremeno njihovu paradoksalnu primamljivost. Scene horora i užasa nisu izdvojene epizode nečijeg života, one su postale svakodnevica Vadanjelovim likovima, čiji ih preteški teret vodi do samouništenja. Osjećaj krivnje dolazi s podsvjesne razine, a tada on djeluje kao okidač za iracionalne postupke. Roman ne prikazuje polaganu transformaciju likova koji bi se zbog rata od običnih ljudi pretvorili u manično depresivne luđake. Ne, on nas vodi  in medias res, tamo gdje se nasilje upravo događa i koje potvrđuje da jedan nasilan čin rađa drugi. Njegovi su akteri hodajući mrtvaci koji se potucaju po svojoj i tuđoj nesreći. Teška je ovo proza, njezini su prostori divlji, neukroćeni a granica između dobra i zla, razuma i ludosti odavno izbrisana.

U hrvatskoj su suvremenoj književnosti rijetki romani poput ”Zdravo, dragi ubojice!”. Istina, ratovi su se tematizirali i još uvijek se tematiziraju u svim oblicima, bojama i okusima, ali rijetko na ovaj način koji slijedi omiljene, klasične horor priče.

Foto: static.pexels.com

magdalena-blazevic