Otu Horvatu uručena nagrada “Biljana Jovanović”

U Srpskom književnom društvu uručena je juče nagrada “Biljana Jovanović” za najbolje književno ostvarenje objavljeno u 2014. Otu Horvatu za roman “Sabo je stao”, u izdanju Kulturnog centra Novog Sada.

Nagradu već afirmisanom pesniku za debitantski roman uručio je predsednik upravnog odbora SKD Vule Žurić.

Bojan Vasić, član žirija koji je radio u sastavu Tamara Krstić predsednik i Srđan Srdić, pročitao je olbrazloženje odluke u kome se ističe “da je Horvat posle sedam objavljenih knjiga poezije objavio roman koji je uspeo da zadrži ono najbolje iz njegovog pesničkog izraza”.

“Sabo je stao” je roman bola, patnje i tišine ispisan nad zvukom da “nje” više nema, ocena je žirija koji je naglasio da je autor “preispitujući jezik Erosa i Tanatosa kroz muziku knjige, filmove i slike preispitao i identitet i slobodu pisca da u novom veku, poput Biljane Jovanović u prošlom postavi dušu “kao jedinicu svega – stešnjenu, izgubljenu, zarobljenu, zapitanu na porodičnim i društvenim odnosoma, nad istorijom i stvarnošću sveta”.

Oto Horvat je, kako je naveo žiri, motiv “mrtve drage” preoblikovao u autentičnu zgusnutu nelinearnu, fragmentarnu prozu sećanja u kojoj se perspektive jednog izgubljenog i raspuklog ja približavaju pesničkom subjektu onoga koji doživljava i onoga koji posmatra svoj život sa strane.

O Horvatovom romanu govorio je i drugi član žirija Srdić, koji je istakao da će ovo delo i kroz deset godina biti čitano, jer čini temeljno značajan pomak i donosi novinu u savremenu srpsku književnost.

Laureat je zahvaljući se na ovom priznanju kazao da je “njegov literarni kredo da niko ne može davati savete ni pomoći piscu, jer postoji samo jedan način da on zaroni u sebe i ispita razlog zbog kog piše i da li u najudaljenijem delu njegovog srca postoji njegov koren i da prizna sebi da bi umro ako bi mu zabranili da piše”.

Verujem da je Biljana Jovanović oličenje tog kreda kao i moje kolege, prethodni laureati nagrade koja nosi njeno ime, svako na svoj način. Snaga ovih knjiga leži upravo u toj beskompromisnosti, iskrenosti i odlučnosti da se ide do kraja u pisanju, ne štedeći ni sebe ni druge, makar sve otišlo dođavola, makar se naš život ugasio tokom pisanja ili nakon što smo stavili poslednju tačku u poslednjoj rečenici rukopisa. Jedino tako vredi pisati, jer to je onda umetnost, a za nju i zbog nje vredi živeti – zaključio je Oto Horvat.

izvor: blic.rs

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: