Od prakse do teorije u stihijskim zamasima (Džek Keruak i Alen Ginsberg, „Izabrana pisma“)

SHARE:

Piše: Nikola Nikolić

Izdavačka kuća Clio prošle je godine objavila knjigu izabranih pisama Džeka Keruaka i Alena Ginsberga. Od oko 300 pisama koje je bitnički dvojac razmjenjivao tokom dvije decenije i koja su obuhvaćena „Sabranim pismima“, Bil Morgan i Dejvid Stanford izdvojili su manje od dvije trećine u okviru knjige „The letters“ iz 2010. godine, a potom ih je za ovdašnje tržište probrao i preveo Muharem Bazdulj. Glavni kriterijum i prvog i drugog sažimanja bio je isključivo estetski. U „Izabranim pismima“ ostale su izvorne uredničke bilješke pomoću kojih se prate putanje dvojice pisaca, njihov međusobni odnos i trenutne preokupacije, pa vremenske rupe nijesu prepreka punom doživljaju ove korespondentske književnosti.

Keruak i Ginsberg, uz Vilijama Barouza predvodnici bit generacije, počeli su da se dopisuju godinu dana prije okončanja Drugog svjetskog rata, kada je prvi imao 22 godine, a drugi tek što je postao punoljetan. Uz manje i veće pauze, uslovljene dužinom zajednički provedenog vremena, njihova pismena komunikacija trajala je pune dvije decenije, gotovo do pred Keruakovu smrt. Pisma isprva nijesu bila planirana za objavljivanje. Međutim, pisci su ih brižljivo skupljali, a u par navrata Keruak je vidovnjački ukazivao kako bi ona jednoga dana mogla imati književnu vrijednost. I bio je u pravu. Zahvaljujući tome, čitaoci širom svijeta danas imaju priliku da iz prve ruke saznaju kako je nastalo i razvijalo se bitništvo, furiozni književni i egzistencijalni pravac iz sredine američkog XX vijeka, kao i šta je to na ličnom i opštem planu potresalo njegove ideologe.

Džek Keruak i Alen Ginsberg, „Izabrana pisma“, Clio, Beograd, 2016.

Džek Keruak i Alen Ginsberg, „Izabrana pisma“, Clio, Beograd, 2016.

Prepiske su, dakle, nezvanična istorija kulturne struje koja je u Americi pokrenula pravu revoluciju. Ona je nastala kao rezultat nezadovoljstva postojećim poretkom. Planetarni sukob pokazao je da su norme krhka konstrukcija i da ih ljudska priroda prihvata samo kao bensedine. Bilo je neophodno njihovo preispitivanje. Na scenu su stupili mladi ljudi koji su u konvencionalnosti vidjeli najvećeg neprijatelja, „mliječnu kisjelinu“ životne snage. Željeli su da pomjeraju granice slobode, ispituju mračne rukavce svijesti, odnosno da dopru do Nove vizije, kako su nazivali svrhu svog buntovništva. Kao osnovno sredstvo u širenju spoznaja odabrali su izlaganje čula ekstremima – beskrajna opijanja, eksperimentisanje s narkoticima, promiskuitet, mijenjanje odredišta kao na traci – život koji svoj puni smisao dobija stalnim odbacivanjem odmjerenosti. Planeta se polako oporavljala, a bitnici su joj rastakali posttraumatski sindrom gromoglasnim prepadom na tabore koji su čuvali prethodnu epohu. Ili, kako to glasi u jednoj individualnoj interpretaciji: „Učiniću da se moja neuroza rastopi u belom usijanju akcije.“

Zahvaljujući hronološkom redosljedu, ovi tekstovi pokazuju kako su se bitnici vremenom mijenjali, kako je tekao put od anonimnosti do slave. Keruak i Ginsberg u početku su euforični poput pronalazača na pragu velikog otkrića. Svjesni su svog drugačijeg pogleda na realnost, ali njihove ideje su još uvijek maglovite, Nova vizija tek zadobija konture. Njeni postulati razrađuju se spontano, u hodu, pošto recepture proističu iz opita. Otisci na koži ispisuju formule. Praksa dovodi do teorije u stihijskim zamasima. Pisma se na izvjestan način i prepliću, postaje nevažno čije je šta, „bit“ se rađa genetskim ukrštanjima. Već postojeće služi kao polazište za idejnu evoluciju: „Naposletku, ono što hoću da kažem: Dobro je! Ta knjiga (Mrtve duše) je moja porodična biblija (Uz Hiljadu i jednu noć) – u njoj je sva melanholična veličanstvenost Majke Rusije, sav boršč i kavijar što ključaju u slovenskim venama, sva eterična praznina tog neprocenjivog poseda, ruske duše. Đavo u Gogolju je Demon Mediokritetstva…“. Ili: „Volim način na koji se Rilke suočava s tim činjenicama u svom neburžoaskom stilu, i moram da kažem da zaista ne odobravam zaboravljanje činjenica o životu i smrti u orgiji intelektualne pseudosinteze…“ Nakon opštijih uvida u slabosti novoga vremena, slijedi združivanje argumenata. Ono što su sami detektovali kao problem, bitnici saučesnički predočavaju jedan drugome, u isti mah tražeći razumijevanje i asistenciju. Ginsberg: „Pitam se razumeš li značenja koja ne mogu da učinim jasnijim. Ja ću makar u poeziji bezazleno da lažem i uzdižem svoje frustracije u status ‘rana’, imaću bleskovite uvide u istinu i biti je svestan. U svakom slučaju, ako možeš da me razumeš, budi trpeljiv prema meni; ako ne, molim te da mi oprostiš. Kad se opet sretnemo, a obećavam da će ovih sedam meseci proći produktivno, srešćemo se kao braća, u komediji, u tragediji, kako hoćeš, ali braća.“

Naredni period obilježiće proboj na književnu scenu. Isprva je on trnovit, budući da su mnogi s negodovanjem gledali na to drsko odstupanje od literarnih kanona. Bitnici nijesu pristajali na kompromise. Svojeglavost im je bila glavno pogonsko gorivo, a takav manevar postepeno je stvarao dotad neviđen umjetnički generator, sav bremenit od halucinacija, strasti, dubokih udisaja i neomeđenih vidika. U jednom pismu Keruak pojašnjava ovaj postupak: „… sve se aktivira pred tobom u bezbrojnom obilju, treba samo da pročistiš um i pustiš da ti reči same dođu (a donose ti ih neumorni anđeli vizije čim se nađeš pred stvarnošću) i da pišeš sa stopostotnom ličnom iskrenošću i psihičkom i socijalnom itd. sve samo besramno bacaš na papir, hteo-ne hteo, jako brzo sve dok ne budeš toliko nadahnut da, kao što se meni znalo desiti, ne izgubiš svest da uopšte pišeš. Tradicionalni izvor: Jejtsovo pisanje u transu, naravno. To je jedini način pisanja.“ Jednostavno, suština umjetnosti dostiže se samo onda kada se autor u potpunosti sjedini sa svojim djelom, i to upravo dok ga stvara, u trenutku velikog rađanja. Sve drugo je konceptualnost (odnosno proračunatost) koja primarni stvaralački poriv guši još u začetku.

Tada na vidjelo izlaze i unutarbitnička raslojavanja: dok se Keruak prepušta uigranoj spisateljskoj zadihanosti, Ginsberg ga poziva na promišljanje, smatrajući da se ne smije zapostavljati arhitektonika djela. Razmimoilaženje je naročito vidljivo kada Ginsberg ukaže na nedostatke romana „Na putu“, svete knjige bit generacije, na što Keruak burno reaguje. Kritika ga je toliko pogodila da je u jednom pismu, očito pod uticajem alkohola, čak odlučio da zauvijek „odjebe“ svog ljubljenog Alena. No, već iduća pisma vraćaju situaciju u normalu. Ginsberg mudro mijenja temu, tek na kraju konstatujući kako je, eto, ostao „posran“, mada je imao najbolju namjeru; Keruak se pokajnički povlači, srećan što postoji najmanji zajednički sadržalac, tačka sporazumijevanja iz koje se jedinstveno tkivo stalno obnavlja.

Tokom sljedećih godina postaju vidljivi jačanje savezništva − na šta su uticale brojne duetske dogodovštine − ali i drugačija usmjerenja. Intelektualno sazrijevanje odvaja ih od matičnih ruta. Ginsberg popušta pred željom da upozna prekookeanske geografije i kulture. Otad ga ne drži mjesto: pisma adresira iz Amsterdama, Pariza, Venecije, Japana, Indije, Perua… U isto vrijeme, Keruak se uglavnom drži Amerike. Pokušava da što bolje situira majku, piše kao u groznici i opija se do besvijesti. Javnost se konačno upoznaje sa bitničkim fenomenom. Štampaju se tiraži i tiraži „Puta“, „Doktor Saksa“, „Džankija“, „Urlika“, „Golog ručka“, Alen, Džek i saborci postaju zvijezde, sa svih strana stižu ponude za reizdanja, gostovanja, intervjue, koktele i književne večeri… I dok Ginsberg uživa u svjetlima pozornice, Keruaka sve to stravično zamara. Ne sviđa mu se što nekadašnji bastion avangarde sve više poprima karakteristike mejnstrima. „Kad sam stigao kući dočekalo me je trideset pisama i telegrama a u svakom se ludački traži nešto od mene. Sada jasno vidim da moram napustiti celu scenu zauvek. Ne želim da viđam bilo koga niti da razgovaram s bilo kim. Želim da se vratim u sopstveni um. To je ubistvo jasno i jednostavno.“ Mediji su od bitnika pravili šoumene, što je vodilo njihovom rezervatskom utamničenju. Željeli su da ih vide, čuju, dodirnu, gledali su ih kao moderne apostole. Iznova su se ponavljala pitanja „šta je bit?“, „koja je definicija bit generacije?“. Vrijeme je neumorno trošilo bitničke potencijale. Nekadašnji zavjerenici upali su u zamku masovne prihvaćenosti; ostali su pritiješnjeni uza zid, dok je na vrata kucala nova, još nesputanija snaga – hipi pokret.

Ovi ispovijedni narativi važni su i zbog svoje voajerske otvorenosti: emocije su ogoljene, piše se o najintimnijim detaljima, iskrenost zvoni na sva zvona, kipi iz svake rečenice. Uz sveprisutne sporedne likove poput Lisjena Kara, Pitera Orlovskog ili ludog Nila Kasadija (čovjekoliku elementarnu nepogodu iz „Puta“), bitnici pred čitaoca istresaju kompletne živote, jer Nova vizija odbacuje doziranje kao najgori vid lažnjaštva. Stoga bi i neobjavljivanje pisama bilo jednako iznevjeravanju svetih principa na kojima ona počiva. Privatnost bi u ovom slučaju bila kočničar dubljeg razumijevanja, veo pred kojim se gomilaju nagađanja, pumpajući kult. A bit generacija nikad nije polagala na tu vrstu fame.

Keruak je okončao put prije gotovo pola vijeka, Ginsberg prije ravno dvadeset godina. Za njima je ostalo djelo kome po ubojitosti teško da i dalje ima ravnog. A uprkos tome što se može činiti da su se bitnici isuviše bavili svojim svijetom, neke njihove opservacije i dan danas grcaju od aktuelnosti. Počujte samo ovaj Keruakov vapaj: „Svi učimo jedni od drugih i cvilimo usput ali Bože previše se piše i previše ljudi piše čak i dobrih pisaca, planine beskorisne književnosti rastu širom modernog sveta i bezbrojne horde još-uvek-nerođenih pisaca doći će iz utrobe vremena i te planine učiniti još većim, gomila čistog sranja, što teži da dosegne Nilove maskirane zvezde, dok Selin piša, a Rable se smeje… uh.“

nikola nikolic