Svojom ogromnom erudicijom i širokim poznavanjem istorije umetnosti i književnosti, jedan od najuticajnijih hrvatskih autora, polemičara i esejista Antun Gustav Matoš ostavio nam je ovaj dragoceni esej iz godine 1909. U njemu on temeljno i argumentovano analizira karakteristike modernosti u književnosti, praveći ubedljive paralele između antičke, klasične i moderne umetnosti. Ova njegova analiza jeste svedočanstvo s početka XX veka koje do danas nije izgubilo na aktuelnosti i preciznosti. Uz pomoć Matoševih stavova vidimo ono što neprestano stoji kao činjenica, a to je , između ostalog, da „moderan čovjek je onaj, koji zna razlikovati pomodnosti od modernizma i koji zna razlikovati modu dana od mode vječnosti, jer prava novost, pravi modernizam je samo onaj, koji uvijek ostaje u modi.”
* * *
Danas se mnogo i odviše govori i piše o modernosti, o modernom duhu i čovjeku, ali malo tko je svijestan toga, što je upravo moderno.
Pojam modernosti je prije svega negativan i označuje negaciju svega što je dojakošnje, staro, uobičajeno. Moderno je dakle sve što je novo i primljeno kao bolje od staroga. Željeznica je modernizam prema kočiji; automobil je modernizam prema željeznici; pokretni balon je modernizam prema automobilu.
Ali modernima ne zovu se samo apsolutne nego i relativne novosti, nove tek i nepoznate jednima, a poznate drugima. To su, da tako reknem, novosti koje se opetuju; mode, koje ulaze i opet u modu; mode ponovljene i restaurirane, kao mode socijalne, umjetničke i filozofske. U Engleskoj su i opet novost svečane hlače dokoljenice. U Njemačkoj se preko materijalizma i Ničea i opet vraćaju Kantu. Visoka i literatura i umjetnosti iza simbolizma i naturalizma okreće se i opet klasicima. Kod nas je momentalno moderno biti nemoderan.
Pošto su za novosti samo manjine, elite koje ih primaju i šire, prava modernost ima uvijek aristokratsko obilježje, kao početak Ibzenove drame, Tenanove filozofije ili Maneova slikanja. Bečka secesija, novost za Beč (ili Zagreb), bijaše već sutra moda u Parizu. Modernost je općeniti oblik sveukupnog najnovijeg ljudskog napretka, i moderan je onaj koji je sposoban sudjelovati ili barem razumjeti najnovije potrebe savremenog duševnog i socijalnog života. Moderan, pravi moderan čovjek, prema tome, tek je ideal, jer je savremeni život, umjetnički, politički i socijalni tako bogat, komplikovan i nepregledan, da pojedinac može razumjeti i pratiti tek neke modernizme. No ne mogavši savremenost imati modernog savršenog pojedinca, ima modernih centara i društava, od kojih je po priznanju cijeloga svijeta najmodernija elita „svijetlog“ grada Pariza. Publika utoraka u Komediji, vernizaža u salonu, predavanja u Francuskom kolegiju i čitanja u narodnoj biblioteci i danas je sudija najboljih svjetskih novotarija. Riječ „moda“ je produkt zemlje, koju već Cezar obilježava „pohlepnicom novotarija“.
No moderno nije samo ono što je novo. Riječ moda obilježava i pojave koje su kratka vijeka i koje se primaju više silom običaja no silom osvjedočenja. Biti moderan ne znači biti poznat, a ono, što nije dugotrajno, što ne odoljeva modama, nije vrijedno mode. Moderan čovjek je onaj koji zna razlikovati pomodnosti od modernizma; koji zna razlikovati modu dana od mode vječnosti, jer prava novost, pravi modernizam je samo onaj koji uvijek ostaje u modi. U tom smislu veli Paskal: „Oni koje zovemo klasicima, bijahu odista novi (moderni) u svim stvarima.“ Svaki je pravi modernizam dakle opozicija proti modi, a filstar, čovjek nesposoban za napredak i shvatanje pravih novosti, pozna se po tome, što nerealnosti mode smatra evolucijom, što je – po Šopenhauerovoj definiciji – „najozbiljnije zabavljen realnošću, koja to nije“. Moderna je dakle samo ona originalnost koja je sposobna preživjeti sve mode, a upoznati, ocijeniti i cijeniti je često nije dano savremenicima. Stendal bijaše skoro nepoznat svom vremenu. Visler se ruga Vajldu, „silom filistru“; „Oskar dođe u Pariz da napiše dramu, ali ne nađe autora“; Grin naziva Šekspira vranom s tuđim perjem, faktotumom; Tenison je protivnik Geteu (u Palači umjetnosti); Kvinski napada, Verdsvert odbacuje Geteov roman, a P. de Sen Viktor zove Getea „Jupiter Pluvius dugočasnosti“. Bušeu je Rafael dosadan, Mikelanđelo barbar, priroda odviše zelena. Po se ruga Karlajleu, negira Ilijadu, Izgubljeni raj, Euripida, Sofokla; 50 Molijera ne da za jednog Fukea (de la Mot), grdi plagijatorom Longfeloua i hvali nekog Horna, a Poa „Edimburška smotra“ zove književnom parijom, poznatim lopovom, prosjakom i protuhom. Berbej d’ Oreviliju je Igo ispod Lamartina, Hajnea, Vinija. Balzak u Kanalisu karikira Lamartina, Dostojevski u „Bijesima“ Turgenjeva, a Drajden veli Sviftu: „Nećače Svift, vi nećete nikad biti pjesnik.“ Slavni kritik Sen-Bev je dušmanin Vinjijev, okrutan prema Mišleu, izdajnik prema Igou. Cicero govori s visine o lirici, Milton navaljuje na Čarla I. i zbog jednog glumca – Šekspira, Renan govori podrugljivo o O. Kontu i Voletru, Hajne slabo zna za Merimea, nikako za Šatobrijana, Igo mu je intelektualni guravac, pa još lažan, Lamarin zove matematiku „okovom ljudske misli“, a već je poznato, kako je Tolstoj omalovažio sve modern literarne struje. De la Mot Hudar i neki Toma bijaše svojedobno glasovitiji od Korneja, kao Si od Balzaka, Beranže od V. Igoa, P. de Kok od Lekont de Lila. Ukratko: najmodernije bijaše vrlo rijetko moderno, u modi, kao Šekspir u Francuskoj, Gete u Engleskoj.
Modernost je zajednica u načinu mišljenja i življenja elitnih evropskih klasa, ali ta zajednica nije u moderno doba znala naći jedinstvo stila kao u doba Perikla, Avgusta, prvih katedrala; Renesanse i hegemonije francuskih modernizama od Luja XIV do Ampira. Naš modernizam je doduše bogat i zanimljiv, ali nije lijep, stilizovan i originalan, odviše je kontradiktoran i individualistički, ispoljavajući se u najkontradiktornijim načelima. Pitate me, što je danas moderno, a ja vas pitam, što danas nije moderno Inopet nos copia fecit.[1]
Ako je viši, dakle bolji, umniji i energičniji čovjek cilj kulture, mi nismo ništa napredovali. Gomile su napredovale na trošak pojedinaca.
U modi su svi stilovi, i secesija ih je izmiješala u stil koji nije do danas znao postati nov. U modi je Niče, aristokrat, i doktrine plebejske, ebionizam Tolstojev i nacionalizam Baresov, militarizam i antimilitarizam, misticizam i ateizam, skepticizam Renanov i dogmatizam demokracije, anarhija poetike Vitmanove i Verharenove i cizeliranost artizma Bodlerova i St. Georgeovog. U modi je Krapotkin i katolički modernista opat Lojzi, mladi Japan i feudalna evropska aristokracija, torpedo i iskapanje Kapitola: ukratko, najsuprotnije senzacije, dakle modernizam u obliku novina, žurnala. Stil našeg novog vremena je brzina, apsolutna izvjedljivost, traženje naglih i kondeniranih senzacija, poštivanje individualnosti u najoprečnijim oblicima. stil modernosti su dakle svi stilovi, i zato možda ni jedna epoha ne bijaše lišena stila, pročišćene ljepote u tolikoj meri kao naša, pa su se baš najmoderniji duhovi često sa zgražavanjem odvraćali od savremenosti, koja opet druge zanosi i upravo fascinira. Leopardi piše Maju o očajnosti savremenosti: „Gomila se podiže, mudrac pade; ničemu se ne divimo, kukav posta svijet… pomozi do pobjede drvenim herojima, da se to blatno stoljeće digne i napoji oduševljenjem za veliko djelo, ako li ne, neka potone u stidu.“ Flober se žali: „Ništa se ne da učiniti od modernoga.“ „Slikati purgariju modernu i francusku čudno mi smrdi u nosu.“ Niče zove savremenost „seljačkom bunom duha“, a našu industrijsku kulturu „najprostačkijim dosadašnjim oblikom života“, čeznući za „umjetnošću za umjetnike, samo za umjetnike“. Moderno doba prezire Po, Bodler, bol Hajneova, ne mogući kao mizantrop Svift, koji od jada ćuti i ne otvara usta godinu dana, ostaviti imetka za – ludnicu. Too late („prekasno!“) stoji na prstenu sjajnog literarnog plemića Barbe d’ Orevilija, tek danas modernog; Izman od modernosti bježi u samostan, dijeleći savremene literate u „halapljive filistre“ ili „neopisive glupane“, a Lekont de Lil u čuvenom sonetu dovikuje modernima: „Vi živite kukavički bez snova i ciljeva, stariji i izmoždeniji od zemlje neplodnice, lišeni već u zipki svake strasti silne i duboke… Ne znajući što bi sa dnevima i noćima, utonuli u ništavilo grdnog dosađivanja, umrijet ćete kao stoka puneći svoje džepove.“ A ljubezni Renan uzdiše na Akropoli: Grozna panbeotija, savez svih gluposti širi nad svijetom olovan obruč, pod kojim se gušimo.“ I pobožni srednjevekovni Beduis tako crta svoje vrijeme: Aetas decrepita, totius morte saeculi consummenda.[2] Drugi pisci opet ljube svoje vrijeme kao Ovid, Volter, „imajući od svih više duha, kojega svaki ima“, pa Gete i Gonkur, kada veli: „Modernost, sve je tu! Senzacija, naslućivanje savremenosti, kazališta, što vas gnječi, sadašnjost gde osjećate treptanja svojih strasti i nešto vašega, sve je tu za umjetnika.“ „Čovjek, koji o sebi i o svom vremenu piše, jedini je što piše o svim ljudima i svim vremenima“ – veli naš savremeni B. Šo, jer i oni koji opisuju prošlost, opisuju sebe i svoje savremenike kao Rasin u tragedijama i Flober u Kušanjima sv. Antonija.
Grci preziru svakoga tko ne zna čitati i plivati, a Eteridž, komediografski savremenik stjuartovske restauracije, ovako opisuje ondašnjeg džentlmena, ondašnjeg modernog čovjeka: „Plemić treba da se dobro odijeva, dobro pleše, da bude dobar mejdandžija, da ima dara za ljubavna pisma, dobar pjevački glas, da bude zaljubljiv, dosta dikretan i ne odviše postojan.“ U Volterovo doba, veli Ten, bijaše moda napisati tragedije kao danas članak političke ekonomije. Kakav je danas tipični savremenik? On mora biti prije svega toliko obavezan, da razumije s kraja na kraj jedne svjetske novine. U većini slučajeva on je načela liberalnih i naučnih, filantrop, sportsmen i skeptik. Mora znati barem jedan svetski jezik i – barem jedan praktičan posao. Dok je tip modernog čovjeka sve do Revolucije čovjek radnik, moderan čovjek savremenosti ne može se ni zamisliti kao egzistencija nesposobna za kakvu produkciju, i to korisnu. U doba kad Voklen i Fukroa kemijski anališu suzu, kad je nauka u modi kao poezija u staroj Heladi, kad „vijek traži činjenice, posmatranje u moralu kao u strogim naukama“ (Balzak), nema modernog čovjeka bez naučne kritičnosti. Pa ipak, koliko je težak i polagan put moderne prosvjete! Gijo navodi, da 1900. od regruta Petog korpusa (u Francuskoj) polovica ništa nije znala o Djevici Orleanskoj, tri četvrtine nisu imale ni pojma o značenju Narodne svečanosti, a dvije trećine su jedva znale za rat g. 1870. Nikada se kao danas, u individualistično doba, ne osjećaše oskudica pravih, jakih pojedinaca, personaliteta i tipova kao što je muzičar, graditelj, mehaničar, i slikar da Vinči ne može pored svega širenja prosvjete izbaciti naše doba, kada O’ Konel prvi pronalazi riječ „talentiran“. Ma što se reklo, moderni vijek nije dao prvoklasnih sila kao Sofokle, Dante, Šekspir, Kant i Molijer, i jedini Betoven im je možda dorastao, Bajron i Šatobrijan nemaju genija simpatije, a Gete smisla za historijsku naobrazbu. Lekont de Lil je bez nježnosti. T. Gotjeu je muzika „larma skuplja od drugih“. Sve osobe Floberove imaju imaginaciju istu kao on sam. Stendal, Merime i Niče dive se zloj energiji. Šopenhauer je protivnik braka kao Petar Veliki, mrzi žene, profesore i Židove, Ten veli, da Lisias, Platon i članovi Port-Roajala bolje pišu od nas, a sam pedantno zove Koriolana bikom bez trunka humora i ukusa. Krivotvoreni Osian vuče za nos kritičnost cijelog novog stoljeća, koje počinje s jednim Geteom. Tolstoj, Ruso i neke demokratske senke su dušmanske kulturi. Moderni dusi su neoriginalni kao savremenici Montenjovi, „sub aliena umbra latentes“, počivajući u tuđoj sjeni. Bog je Meimeu vrlo vjerovatan, Heklu vrlo nevjerovatan, i mi imamo više sekti no Varo koji nabraja 288 filozofskih škola.
Igo i Flober slični su u stilu proroka Izaije. Većina modernih duhova živi od umjetnosti i knjige, a od vrlo malo njih živi knjiga i umjetnost. Slobodna misao misli da je sasvim moderna, a već Ptolomejevići i Atalovići su oci slobodne misli, u koju ne dira ni rimski cezarizam. Neke drže napredak, a ne nazadak vjere. „Ništa novo pod suncem“ – dakle ništa doista moderno nema pod suncem, mišljahu Stari, i sve su vode tek vraćanje starih moda po zakonu prastarog vječnog vraćanja. „Literatura počiva na 7 situacija, muzika izražava sve sa 7 glasova, slikarstvo ima tek 7 boja, i poput tih umjetnosti ljubav je sastavljena možda od 7 načela“, veli Balzak, a Emerson drži ciljem kulture „veselo i pomenuto lice“: Nemoderno je ono što nam je smiješno, i šteta što se čovjek nije nikada manje smijao no danas. Simia quam similis, turpissima bestia, nobis![3] Što je dobro i krasno, uvijek je moderno, a „lijepa stvar je radost zauvijek“ (Kits). Biti poganin ne znači biti pogan, a mnogi moderni zamjenjuju golotinju s pikanterijom prema onoj staroj: stercus quiquae suum bene olet. Pored tolikih estetičnih sistema mi još nemamo definicije ljepote, pa ćemo kao Kato St. morati učiti grčki. Ako je viši, dakle bolji, umniji i energičniji čovjek cilj kulture, mi nismo ništa napredovali. Gomile su napredovale na trošak pojedinaca. Moderno doba nije znalo dati većih ljudi od Julija Cezara, Epaminonde, Eshila, Sokrata i Marka Aurelija. Moderne originalnosti su u stvari ne originalnosti.
Related
Borska beležnica Mikloša Radnotija: Hronika najavljene smrti (II deo)Ma šta se tvrdilo, sadašnje društvo je sretnije i bolje od svakog predašnjega. Prosvjeta i osjećanja pravde nikad ne bijaše na tako zamjernoj visini kao u naše klevetano doba.
Faktični otac žurnalista je već Cezar sa svojim Acta diurna.[4] Utopije naših demokracija poznaje već Platon, Morus, Kampanela i drevne čežnje za Manoom – bajnim Eldoradom i sitom zemljom Kokanjom. Heraklit sa Ponta hvali luksus kao Mandevil, Hjum i Volter. Milton, znajući grčki, latinski, hebrejski, francuski i talijanski, obrazovaniji je od engleskih modernih pjesnika, i on je pravi otac slobodne štampe. Cijeli moderni pozitivizam i Kondorseova doktrina progresa već je u Bekonu. Steizam Marloua, Lepardija, Šopenhauera i Rišpena poznaje već drevni Điagora i Todor. Rimljani imaju vodovod, kalorifere i poznaju vlasulje i monokle – ali od smargda, Spinoza obnavlja Eleate, Gasendi Epikura, Lok Demokrita, Kant Sokratov kriticizam. Već Montenj primećuje na zecu i prepelici Darvinov zakon prilagođavanja. Anarhiste su već drevni cinici, kao Godvin i Tompson u XVIII veku (markiz de Sad, Leuis). Ludvig bavarski samo sluša opere, ali Mazren ih komponuje kao kasnije Ruso. Lafonten je već u Ezopu, Molijer u Meandru, Plautu i Terenciju. Literarna boema star je kao literatura i kao moderni Nerval, Po, Bodler i Džems Tompson, umire od nevolje Četerton i autor Hjudibrasa, Batler. No književnički i umjetnički modernizmi su stare, malo prekrojene mode. Prerafaelite i mistici potječu od Dantea. Već Petronij, Juvenal i Marcijal su čisti naturaliste kao slikar mesarnog dućana Rembrant, a klasicizam je prožet prefinjenim realizmom Homerovih epoha. Omer Kajam, Heraklit i Lukrecij nisu manji pesimiste od Lepardija i L. de Lila. Već u Teokritu, Virgilu i Ovidiju ima čiste romantike kao u Euripidu i Lukijanu. Aristofanova Lisistrata je kao kakva ženska Balzakova studija, i vrlo je slična Bekeovoj Pariskinji. Fric Ude je stilom sličan, kao i V. Krejn, Marulićevu ili Rembrantovu stilu u biblijskim motivima. Moderni slikar Blanš potječe od Van Dajk preko Rejnoldsa, Gejnsboroua i Klod Lorena, slikari životinja od Potera, a već G. Dau, Mirs i Nečer su minuciozni realiste. Posljednji kredo čuvenog Rodena je katedralsko gotsko vajarstvo kao kod Davida d’ Anžera. U Heneru je Holbajn i Berlini; u Štuku Rubensova kompozicija i Domjeov kolorit; u platonskom Šavanu stil primitivaca; u Rosetiju, Mileu i Hantu Đotu i Simabie; u Votsu Đorđone i Koređo; u Degau i Oberovu Birdsliju Japanci a Maneova Olimpia, indignacija Salona 1856., novi datum u razvoju moderne umjetnosti, nije drugo no Ticijanova ljubovca vojvode urbinskog, naslikana dosta nespretnom rukom u Velaskezovoj maniri. Pa ipak, ta slika Maneova „manet et manebit“ kao i nova tehnika kod impresionista, pa slikara nervoznih sutona duševnih kao Visler i Karjer, omogućena je Ševreevim kemijskim otkrićima. U operi Bagner upotrebljava stare romantične, spiritualistične legende, a modernist Debisi imitira starofrancusku muziku Roseti slika, a Meterlink dramatizira Monu Vanu. Ni ekskluzivni artizam nije čedo našeg vremena, javljajući se u svim epohama velikih umjetničkih struja. Malerbe, purista, preteča velikog stila Luja XIV veli svećeniku na samrtnoj postelji: „Ne besjedite mi više! Vaš loš stil mi se zgadio!“ „Odnesite mi taj križ.“ „Kako jedan umjetnik mogaše tako rđavo prikazati crte božje“ – reče Vato i umre. Tako i danas osjeća svaki, tko osjeća, što je to ljepota, vis superba formae[5], ljubeći više od čovjeka umetninu:
Matiere ou L’ame brille a travers son suaire.[6]
Ne vjerujem da bi se našao jedan jedini mrzilac savremenosti s iskrenom željom da se rodi u kojem od pređašnjih vijekova. Što bi radili delikatni ljudi kao Č. Lemb, Sent-Đev, Merime i V. Skot u brutalnosti vjekova, k,oje su uskrsivali? Što bi počeo Helderlin u Heladi, zemlji vječnih nemira i ratova, Šenoa u Hrvatskoj Matije Gupca i kanonika Filipovića, a guravi Karduči u atletskim klasičnim državama? Danas se svako može voziti barem na tramvaju, a prva kočija dolazi u Englesku 1564. Stari Skaliger bilježi kao karakteristiku ondašnjih engleza odbratnost od pranja hladnom vodom. Koncem srednjeg vijeka jedu se vrane, rode, labudovi, kopci, ježevi i vjeverice, a španjolske dame glaguju na podu. Rikard lavskog srca pojede u Sent-Žan d’ Ark mesto brava pečenica crnca. Prvu viljušku u Evropi ima Eduard I, ali samo za voće, a u Francuskoj se viljuška javlja tek na dvoru Henerija III. Montenj, prvi duh svog vijeka i jedan od najmodernijih duhova čovječanstva, vjeruje kao pravi sin XVIa vijeka da je Cezar imao konja s ljudskim prednjim nogama, da su slonovi religiozni (jer se peru), da ima ljudi bez glave, s očima i ustima, na prsima, pa ljudi četveronožnih s okom na čelu, pasoglavaca, napola riba što živi u vodi. Dalje, tvrdi da neki plemić nije ništa pio na putu od Madrida do Lisabona, vjerujući u kentaure, vukodlake i narod u Indiji, hraneći se tek mirisima. Šekspir vjeruje, da se čovjek može otrovati kroz uho, pa u vještice, mada je već davno Leon X, mecenatski papa, slavio čistu nauku u pismu Beroaldu, slobodumnom kao današnji „modernista“ Romul Muri ili Tirel.
Ma šta se tvrdilo, sadašnje društvo je sretnije i bolje od svakog predašnjega. Prosvjeta i osjećanja pravde nikad ne bijaše na tako zamjernoj visini kao u naše klevetano doba. Mi ne pojmimo danas, kako Sokrat i Epikur ne posumnjaše u potrebu ondašnjeg robovanja, kako se Rim Horaca i Tacita mogaše naslađivati užasnim mrcvarenjima u cirku, pa kako mogaše vjekovima postojati uredba kao inkvizicija. Čisto nam je nevjerovatno da je jedva dvjesta godina otkako je suđeno poslednjoj vještici. Krv i mlijeko francuskog heroizma, Djevica Orleanska, suđena crkvenim sudištem, onomad je u istoj ckrvi proglašena sveticom. Visoka kultura, nekada dokolica tijesnih aristokracija, danas može postati svojinom svakoga. Mi smo sretni nasljednici svih velikih pokreta, svih velikih misli i velikih entuzijazama. Već prošlog vijeka kulturni Evropejci, pretvaramo se malo pomalo u one građane modernog velikog svijeta, o kojemu snivaju doktrinari Revolucije i njemački novi humaniste oko Lesinga, Vinkelmana i Kanta. Od Tokija do San Franciska, od Štokholma do Ria de Žaneira vladaju danas iti principi visoke civilizacije, i moderni slikari imaju više tehnike od starih, dok lirika i proza jednog Igoa, Lepardija, Kitsa, Renana, Emersona, Flobera i Merimea natkriljuje sve modele podražavanih ali prestignutih klasika, o modernoj muzici da i ne govorim. Ako grčki modernizam bijaše u Atici od našeg estetičniji i zdraviji, naš je daleko univerzalniji i intimniji. Grci obožavaju tijelo, a mi – dušu.
Hrvatski narod od Marka Marulića, grede stopama modernizama sa Gundulićem i Boškovićem, s ilirskom Plejadom i Parnasom našeg probuđenog nacionalizma. Pokret za širenje modernih, kulturnih vrijednosti kod nas i danas traje, i riječi moderan, modernost postaše tako popularne da se njima okitiše i oni koji to nisu, koji su t r u i z m i. Šteta, što je hrvatski duh znao dosele biti originalna tek u lijepoj knjizi i umjetnosti, dok je u politici diletantovao, a u naukama izašao iz pelena.
U većini slučajeva su, na žalost, moderan Hrvat i moderan čovjek – antinomije.
Pročitajte i esej Dušana Matića “Pismo urbanisti Beograda”, kao i esej Rastka Petrovića “Helioterapija afazije”.
[1] U nedostatku podražavamo. (Prim. red.)
[2] Doba slabosti, sva prošlost se gubi. (Prim. red.)
[3] Majmun koji podražava nam je najružnija životinja. (Prim. red.)
[4] Dnevni zapisi. (Prim. red.)
[5] Moć višeg oblika. (Prim. red.)
[6] Stvar gde duša sija probijajući se kroz mrtvački pokrov. (Prim. prev.)