Nostalgija Mirčea Kartareskua – bekstvo u prošlost

[dropcaps round=”no”]D[/dropcaps]ablina zaista nije ni bilo dok nije objavljen Uliks Džejmsa Džojsa, Norveška je bila daleka zemlja koja je pripadala Vikinzima dok Knut Hamsun nije objavio Glad, a Portugal je čitalačkoj publici najzad otkriven preko Knjige nespokoja Fernanda Pesoe. Gradovi iz književnosti duguju deo svog postojanja piscima koji su hodali njihovim ulicama i zapamtili ih za nas koji ih možda nikada nećemo posetiti.

Iako su male šanse da bi neko mogao da fizički ponovo izgradi Bukurešt samo na osnovu Nostalgije Mirčea Kartareskua, autor je uspeo da nam pruži najpribližniju predstavu unutražnjeg života onih koji su u gradu živeli tokom najmračnijih dana Čaušeskuovog režima. Pisan tokom tog vremena i najzad objavljen 1989. roman predstavlja večni poziv da se pristupi snu i prihvati utešiteljska snaga ličnih uspomena, jedini bedem protiv posledica totalitarne kontrole.

Nostalgija počinje segmentom “Ruletista”, hipnotičkim, napetim prologom u kojem jedan čovek postiže nezamisliv uspeh igrajući Ruski rulet i koji, ostavši bez izazivača, odlučuje da izazove samog sebe, tako što stavlja dodatne metke u revolver.

Pomahnitala publika se kladi u ogromne svote novca tokom ovih usamljeničkih performansa. Ništa preterano se neće razotkriti ako kažemo da do kraja priče on ima potpuno napunjen revolver ali nekako uspeva da pobedi uprkos nepostojećim šansama. Ovakva postavka je neverovatna, kao i naratorov glas, koji nas tera da se zapitamo nad mnogim stvarima, uključujući i prirodu čitanja. “Ruletista je književni lik”, objašnjava narator. ”Ali u tom slučaju sam i ja lik, i ne mogu da se suzdržim od plime radosti. Zato što likovi nikad ne umiru, oni žive i oživljavaju svaki put kad se „čita” o njihovom svetu.”

Iako nazvana romanom, Nostalgija je zapravo zbirka priča i novela, prepunih upečatljivih nijansi i samosvesti. “Iako je ovo delo sastavljeno od pet različitih priča, od kojih je svaka u svom zasebnom svetu”, objašnjava narator u jednom trenutku, “moglo bi se reći da se ovde radi o Knjizi, u onom starom i dragocenom smislu te reči. Priče su povezane podzemnim putevima, uhvaćene u mrežu one magijske i simbolističke misli, ispisane stilskom kaligrafijom.”

U srednjem delu romana, čitalac potpuno ulazi u svet  uspomena, zahvaljujući naratorovom prisećanju detinjstva i potonjih godina. Deo pod naslovom “Nostalgija” podeljen je unutar sebe na tri dela – “Mendebil”, “Blizanci” i “REM” – i u njemu pratimo decu koja se igraju na ruševinama starih kuća. Mendebil je novi, čudni dečak u grupi svojih vršnjaka; on odgovara decu od tumaranja po tunelima i kanalima prepunim đubreta, tako što ih šarmira pričama koje je naučio iz pročitanih knjiga:

“I sada pamtim da nam je pričao legende o vitezovima okruglog stola, Karlu Velikom i kralju Arturu, strašnim nevernicima i jednom maču koji je imao ime. Zatim nam je pričao priču Junak u tigrovoj koži, ali je usred priče zastao i rekao da mesto nije dobro za pričanje priča. Prljavi šančevi, gomile zemlje, masne cevi, objasnio je, ne  dopuštaju mu da se koncentriše. „Znam jedno bolje mesto”, rekao je osmehujući se i odveo nas tamo.”

I kao što Mendebil prekida svoju priču, isto čini i Kartaresku, koji se odjednom obraća čitaocu: “Želite da dotaknete čitaočevo srce, ali šta on radi umesto toga? Do tri je gotov sa vašom knjigom, u četiri uzima neku drugu, bez obzira koliko je sjajna knjiga koju ste mu dali u ruke.”

Kartareskuova vizija detinjstva se ne odnosi samo na ističnoevropljane u određenom vremenu i istoriji, pa ipak,refleksije naratora mogu da se dotaknu nečeg poznatog svima onima koji shvate da je njihovo detinjstvo gotovo. Ulazak u svet detinjstva je kao ulazak u drugu civilizaciju, u kojem zalutali odrasli sada mogu videti samo ostatke napuštene škole: “Našle smo u učionicama i iscepane stranice bukvara ili udžbenika iz muzičkog i neke testove ispravljene crvenim mastilom. Deca koja su učila u tim učionicama sada su zreli ljudi, prešli su u drugu kategoriju, u drugi svet, u nešto drugo. Nikada se neće vratiti ovde.”

Životi mladih ljudi su ipak neumitno uvezani sa odraslima. U “REM”-u, snažan, mračan dvadesetčetvorogodišnjak ulazi u vezu sa znatno starijom ženom, od koje ga je sramota čak i kada se skrivaju i vode ljubav u turobnom bukureštanskom stanu. Soba je zatrpana knjigama o kanceru, sabranim delima Remboa, Rukopisom nađenim u Saragosi, knjigama Hulija Kortasara i ofucanim naslovima Garsije Markesa: “Za sada stanuje s roditeljima, čita, čita i iznova čita. Njegova profesija je entuzijazam. Piše malo. On će, na primer, za dve godine napisati (otkrivam ovo tek da biste stekli neku predstavu o njegovim mogućnostima kao mladog proznog pisca) prvu priču iz ove knjige, Ruletistu.”

 “Ruletista” je baziran na nemogućoj premisi; on nas šalje u oblasti fantastičnog uveravanjem da je moguće igrati Ruski rulet potpuno napunjenim pištoljem i preživeti. Na drugom kraju knjige se nalazi “Arhitekta”, priča koja nas vraća iz fantazije u moderni, savremeni život Bukurešta. Nakon višegodišnjeg čekanja, arhitekta napokon može da kupi nekvalitetan automobil. Jednog dana nehotice pritisne sirenu da vidi da li radi i, na njegov užas, ona se zaglavi, zbog čega komšije počnu da ga proganjaju i gađaju krompirima sa svojih balkona.

Putem tog jednostavnog zvuka, Kartaresku šalje arhitektu nazad, pravo do praskozorja muzike – on potraži zamenu za sirenu, drugu melodiju, i njegova opsesija počne da menja njegov život. Kupuje orgulje u prodavnici muzičkih instrumenata, povezuje ih sa sirenom iz kola i počinje da stvara muziku koja na kraju dobija hvalospeve od strane kritike.

Arhitekta postaje jedan od najvećih rumunskih umetnika, a Kartaresku priču završava naglom vizijom planete Zemlje “koja je za vreme migracije dostigla krajnju razređenost, skupila se za neznatno vreme, izgubila je kontinuitet i koncentrisala se u zvezdane mrve koje su se istovremeno zapalile u praznoj i mračnoj vasioni. Jedna mlada galaksija se vrtela sada, kucajući i pulsirajući umesto stare.”

Nostalgija Mirčea Kartareskua je privlačna, strastvena, neočekivana – što su kvaliteti koje samo najbolja književnost poseduje.

Tekst: Tomas Mekgonigl
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: latimes.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: