Neshvaćeni bard: Kome smetaju Haldour Laksnes i njegovi politički romani Kako je došlo do toga da islandski nobelovac Haldour Laksnes i njegova dela budu tako pogrešno interpretirani, pita se Čarli Li, diplomac Jejla i urednik magazina "Soft pank".

Iz filma "Salka Valka" (1954) po romanu Haldoura Laksnesa

Mnogo toga zavisi od cene haringe, ili mamaca, ili ovce, ili sena, ili zajma da se kupe ove stvari. Islandski romansijer Haldour Laksnes to je dobro razumeo: “Pokaži kako veliki farmer eksploatiše malog farmera”, podsticao je sam sebe dok se pripremao da napiše roman Samostalni ljudi, svoj obimni, dvotomni ep o poljoprivredi objavljen 1934. i 1935. godine. Još dva njegova romana objavljena iste decenije, Svetlo sveta i Salka Valka (drugi će u julu ponovo izaći u prevodu na engleski) bave se sličnim temama, prikazujući teškoće da se organizuju radnici u islandskim selima gde su ćudljiva evropska tržišta ostavila bez nade mnoge farmere i ribare. Ovi izuzetni romani, uzeti zajedno, najveći su Laksnesov domet, iako je on nastavio redovno da objavljuje još pola veka nakon toga.

U surovim topografijama ovih knjiga nalazi se nekoliko stalnih fiksacija: sindikat u koji se treba učlaniti, autsajder koji zagovara boljševizam, bolji svet nadomak ruke. Ne bez razloga, Laksnesa je proganjao strah da će biti odbačen kao puki polemičar. Dž. Edgar Huver stavio je Laksnesova dela na crnu listu u Americi, sumnjičeći ga da tantijeme od svojih knjiga daje islandskim komunistima. Ani Dilard je, hvaleći ponovno objavljivanje prevoda Samostalnih ljudi 1997. godine, primetila da je Laksnesova namera da ogoli zamršenost eksploatacije u poljoprivredi u suprotnosti sa naizgled slučajnom veličanstvenošću dela: “Zvuči kao najgora knjiga koju je pisac ikada mogao da smisli”.

Možda su upravo ovi strahovi to zbog čega je, u svom govoru povodom dobijanja Nobelove nagrade 1955. godine, Laksnes pomislio da je vreme da se malo pobrine za svoju reputaciju. Zvučeći pomalo kao čovek koji govori o velikim nepravdama, Laksnes je istakao da je “optužen za tri K katoličanstvo, komunizam i kapitalizam”. A on nije bio, tvrdio je, ni katolik ni komunista. Kod poslednje optužbe bio je manje suzdržan: “Što se kapitalizma tiče, rekao bih da ću morati da predstavim svoje knjige umesto odgovora, pošto je to stvar stava”.

Bio je ovo njegov skromni pokušaj spinovanja, laž sa ciljem da se poprave njegove pozicije u zapadnom književnom establišmentu: godinama je Laksnes bio vatreni zagovornik sovjetskog puta u komunizam. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu, preusmerio je svoj fokus na pacifističke ciljeve i, kao mnogi njegovi savremenici, na kraju odbacio Staljina i distancirao se od SSSR-a, posebno nakon sovjetske invazije na Mađarsku 1956. i proganjanja Borisa Pasternaka.

Haldour Laksnes foto: Wikipedia

Njegov je revizionizam uspeo. Laksnesova politika u kasnijim knjigama je umerenija, dok se on predstavljao kao neka vrsta savremenog nordijskog barda, baštinika saga iz 13. veka, glavnog književnog nasleđa Islanda. A tako su i kritičari nastojali da čitaju njegova dela nakon što su ponovo počela da se pojavljuju na engleskom jeziku krajem devedesetih, odnoseći se prema njegovom levičarstvu kao prema gresima mladosti, pa su čak i njegove ranije knjige predstavljali u maglovitom, sentimentalnom svetlu pregrejanog liberalnog humanizma. Laksnesovi politički romani presvučeni su u hronike herojske samostalnosti, hronike očvrslih i žestoko nezavisnih ljudi koji kopaju život ispunjen duhom iz smrznutog tla severa. Jedan od kritičara nazvao ih je “nekim od najvažnijih poruka zahvalnosti na svetu”. Kako je došlo do toga da delo jednog od najčuvenijih levičarskih pisaca 20. veka postane toliko neshvaćeno?

Laks katolik

U iskušenju smo da zamislimo Island s početka 20. vekao kao mesto izvan vremena, ultima thule, “neispunjeni san”, kako je to rekao pesnik Hanes Hafštejn. Ima u toj slici i istine. Zemlju su obeležili vekovi stagnacije i okupacije. Industrijska revolucija nije tamo počela zapravo sve do pojave brodova za ribarenje pomoću travla oko 1907. godine; kada je Laksnes rođen 1902. godine, u Rejkjaviku je živelo oko 7.000 ljudi.

Sa sedamnaest godina, pun nemira i neskrivenih ambicija, Laksnes je otplovio u Dansku, ostavljajući za sobom zemlju koju je počeo da žali kao kulturnu močvaru. Primetno je, ipak, da po dolasku u Kopenhagen nije počeo da piše priče na danskom, što je bio praktičniji, dobro utabani put, nego na islandskom jeziku. Želeo je da piše svetu, ali mu je pogled bio usmeren na dom. U najranijim delima, pregršti drskih i grozničavih romana i eseja zgotovljenih u njegovim dvadesetim godinama, Laksnes povlači crtu između idealizacije i očaja. Island opisuje kao mesto bajkovite lepote pomešane sa neumoljivim nedaćama, gde se od glečera nabujale bistre reke sjuruju kilometrima u ravnice po kojima briše vetar.

Laksnesovo odbijanje sopstvenog porekla, detinjstva u provinciji, manifestovalo se u trajnoj sklonosti ka grandioznom, stremljenju ka apstraktnom i totalnom umesto konkretnom i suptilnom. Primio je katoličanstvo 1923. godine, nakon što je boravio kao gost u benediktinskom manastiru u Luksemburgu. Usledila su dva dosadna romana, kao i jedna apologetska knjiga. Ali Laksnes nije bio spreman za monaški život. Jašući na prvim krilima uspeha, sa romanom Veličanstveni tkač iz Kašmira, 1927. godine zamenio je Evropu i katoličanstvo za novi kontinent i nova načela.

“Uvek ću osećati dug prema zemlji koja me je učinila socijalistom”, rekao je Laksnes pred kraj života, misleći na tri godine provedene u Holivudu. Lično razočarenje možda je popločalo put buđenju njegove političke svesti. Objašnjavajući selidbu u Kaliforniju, pisao je, “ubeđen sam da mogu da zaradim milione dolara praveći filmove za prilično kratko vreme”. U Holivudu niti je snimio filmove, niti zaradio novac, ali se sprijateljio sa Aptonom Sinklerom, a on ga je upoznao sa levičarskim idejama i uveo u levičarske krugove.

Kultura se prvo i pre svega gradi na porazu siromaštva i obespravljenosti

U Knjizi ljudi, zbirci eseja pisanih tih godina i uglavnom neprevedenih na engleski, Laksnes je izložio, sa skoro religioznim zanosom, politička ubeđenja i namere kojima će se voditi u karijeri. Nedostatak kulture na Islandu, što je ranije primećivao s prezirom, posledica je, sad je shvatao, eksploatacije i uskraćivanja. “Kultura se prvo i pre svega gradi na porazu siromaštva i obespravljenosti”, pisao je, što je neposredan ishod toga što su “deca proletera isisana do srži da bi doprinosila kapitalističkim krvopijama”. Socijalizam je bio neophodan, zaključio je, ne samo da bi se popravilo materijalno stanje Islanđana, nego i da bi bila stvorena književna kultura dostojna njegovog dela.

Laksnes je pronašao svoju temu. Vratio se kući rešen da piše romane i razotkriva podvale i šikaniranje uz kakvo snage kapitala eksploatišu islanske radnike. Učlanio se u Sindikat revolucionarnih pisaca sa Islanda i u islandsku podružnicu Međunarodne radničke pomoći (IWR), ogranak Kominterne. Tokom tridesetih godina, u prvom naletu njegove radikalizacije, napisao je tri romana, zbirku eseja, knjigu pesama, kratke priče, dramu i dva putopisa iz SSSR-a.

Einar Hakonarson: Portret Haldoura Laksnesa (1984)

Njegova namera sa putopisima bila je jasna. U pismu sovjetskim vlastima, kojim dogovara uslove putovanja, napisao je: “Voleo bih da odem u Rusiju da bih napisao propagandnu knjigu na svom maternjem jeziku”. U tim knjigama, Odlazak na istok (1933) i Ruska avantura (1938), Laksnes je nekritički ponavljao Staljinove govore, čak i one o najkontroverznijim temama, “lakirajući” pomor glađu u Ukrajini i opisujući žrtve čistki kao štetočine.

Decenijama kasnije, ograđujući se od ove dve knjige (zbog kojih ga je Suzan Zontag kasnije nazvala “glupim filosovjetom”), Laksnes je tvrdio da je njegova bezostatna odanost Staljinu bila posledica “lakovernosti”. Ali njegova propaganda nije bila ishod naivnog uverenja u savršenost SSSR-a, bilo je to delo pronicljivog političkog operativca.

Neispunjeni san

Laksnesovi romani iz 1930-ih predstavljaju drugačiji problem, pošto nisu ni soc-realistička dela, niti su priče o moralnoj samodovoljnosti kao što neki žele da one to jesu. Salka Valka, objavljena prvi put u dva toma 1931. i 1932. godine predstavlja i njegov prvi pokušaj da ugradi svoje osećanje najave socijalističkog oslobođenja u celovitu umetničku viziju. Smešten u udaljeno ribarsko selo Osejri, u drugu deceniju 20. veka, roman prati sazrevanje protagonistkinje, po kojoj je roman nazvan, u žestoku organizatorku radnika.

Počinje jedne mračne zime, kada u Osejri stižu jedanaestogodišnja Salka i njena majka Sigurlina. U potrazi za sigurnim smeštajem i poslom, njih dve nadale su se da će sa severa Islanda otputovati na jug, do Rejkjavika. Ali Sigurlina, pošto je obolela i nije imala ni novca da stigne do kraja puta, odlučila je da ostanu tu.

Tragajući za hranom i prenoćištem, ubrzo otkrivaju da je u Osejriju dobročinstvo jednako anatemi. Mesto je sasvim podređeno tvrdoglavom duhu očuvanja bogatstva trgovca Johana Bogesona, koji angažuje meštane za svoj biznis sa ribom, a njih spasava umiranja od gladi time što im prodaje hranu na recku.

Salka se sprijateljuje sa privilegovanim starijim dečakom, Arnaldurom, ali on, kao mnogi bogatiji Islanđani, ubrzo odlazi na školovanje u Dansku, nadajući se da će tako svoj sputani život pretvoriti u život pun mogućnosti u razvijenoj kulturi.

Pošto je dobila posao kao peračica ribe, Salka shvata da se, kako to kaže stariji meštanin Ejlorfur, “niko nije radom obogatio”. U međuvremenu se Sigurlinino mentalno i fizičko stanje naglo pogoršava. Ona se krsti i priključuje se lokalnom ogranku Vojske spasa, gde joj večernje službe pružaju oduška od sela i njegovog neumoljivog sivila.

Laksnes se u većem delu prvog toma bavi lažnom utehom religije i teško je oteti se utisku da se tu ne obračunava sa samim sobom, posvećenikom iz mlađih dana. Ista glad za utehom i razumevanjem koja je privukla Sigurlinu hrišćanstvu vodi je da potraži spasioca na zemlji, grubog ribara Stajntora, i vezuje se za njega. Nakon što je Stajntor nemilosrdno napusti, prvi tom završava se njenim samoubistvom: meštani zatiču njeno telo izbačeno na obalu, posivelo i podbulo od morske vode, sa ustima punim peska.

Zamagljivanje granica između zamišljenog i stvarnog dosledna je osobina Laksnesovog stila. Jezik različitih svetonazora koji preovlađuju u selu suptilno se preliva pri pripovedanju, dodajući priči klaustrofobičnu atmosferu i osećanje kako ideologija oblikuje percepciju. U prvom tomu se čak i vremenske prilike pojavljuju kao manifestacija hrišćanskog fatalizma i zavise od stava koji preovlađuje u datom trenutku: u prvoj beznadnoj noći, kad Salka i Sigurlina stižu u Osejri i traže sklonište, “sneg im je padao pravo u lice, kao što se uvek i dešava takvim ljudima”; posle jednog Siruglininog razgovora, pripovedač primećuje da je “Stvoritelju kišovito vreme najmilije za ovo selo”.

Iz filma “Salka Valka” po Laksnesovom romanu

Jezik radnika i politike preuzima primat u drugom tomu. Prošla je decenija od Sigurlinine smrti. Salka, pobijajući inače striktne norme o ulogama polova u selu, pridružila se staležu ribara i doprinela tome da budu organizovani u sindikat. Kao odgovor na to, trgovac Bogeson povećava nadnice obalskim radnicima koji nisu u sindikatu. Usred narastajućeg konflikta, vraća se Arnaldur. On se nakon druženja sa socijalistima u Kopenhagenu radikalizovao i namera mu je da Osejri pretvori u socijalistički kolektiv.

On i Salka postaju ljubavnici i saveznici, iako su poreklo i motivi njihove političke borbe značajno različiti: Arnaldur je do svojih stavova došao kroz intelektualno preobraćenje i njegova je politička vizija bezostatno internacionalistička, u dlaku istovetna sa linijom Kominterne; Salka, koja se isprva suprotstavlja Arnaldurovim idealima, želi samo da promeni selo, a ne svet, njena posvećenost socijalizmu čist je praksis i dolazi iz ličnih iskustava sa eksploatacijom i borbom za moć u Osejriju.

U razlici među njima dvoma ispoljene su tenzije u samom Laksnesu, koji se, iako oduševljen sovjetskim komunizmom, borio sa pitanjem donošenja svoje utopijske vizije na Island. Na kraju, njihova je ljubav osuđena na propast, kao i njihova politička nastojanja. Arnaldur napušta Salku i Osejri da bi otplovio za Ameriku. Selo je suviše malo za njegove velike ambicije, a iz meštana je mitovima o merkantilnom duhu isterana potreba da do kraja prigrle revoluciju.

Na momente jedar i liričan, zabavan i pogubljen, roman Salka Valka daleko je od uspele slike radničkog pokreta. Viđeniji islandski komunisti kritikovali su opis levičarske borbe. Sovjetski izdavači nisu bili zainteresovani za ponuđeni prevod, smatrajući knjigu, prema Laksnesu, “napola kontrarevolucionarnom”. On sam možda je verovao da bi realističniji opis radničkog pokreta trebalo da bude retoričniji. U Odlasku na istok postarao se da očekivanja od SSSR-a budu dobro shvaćena, upozoravajući da to nije “Raj”. Ali je ta zemlja ipak predstavljala napredak ka “boljem i mudrijem društvenom uređenju”.

Međutim, to je suviše usko tumačenje njegovih namera. Laksnes romansijer nije Laksnes propagandista, a politička ubedljivost nije odgovarajuće objašnjenje za nesumnjiv uspeh romana, podjednako i kao književnog dostignuća i kao izraza njeovih najdubljih uverenja.

Roman je možda najbolje shvatiti kao meditaciju o propasti: o nepoštovanju sopstvenih ideala ili podrške pokretu, kao i o egzistencijalnim neuspesima iza ovih strateških, o neuspehu likova da premaše granice sopstvenih bića, da prevaziđu suštinsku usamljenost, koja je u srži Laksnesove melanholične vizije.

Ova usamljenost je mračna potka Salke Valke, nevidljiva, neumitna prepreka za smislenu vezu i kolektivnu akciju. Salkina uspomena koja je najviše uticala na njeno sazrevanje je ona kada se probudila usred noći i shvatila da se njena majka iskrala na ugovoreni sastanak sa Stajntorom. Ona tada shvata da je Sigurlina sasvim sama za sebe, nesaznatljiva: “Odrasti znači shvatiti da nemaš majku, nego ležiš tamo sama, besana, u noćnoj tami”. Kasnije, kada Arnaldur odluči da zauvek napusti Osejri, on očajno zaključi da ni ljubav ni revolucija ne mogu istinski da budu sasvim ispunjene, jer “kada sve bude rečeno i urađeno, čovek ostaje sam, sasvim sam; oseti to kada se približi trenutak smrti”. Laksnesovo delo nadahnuto je tim mučnim, sveprisutnim osećanjem.

Sami, zajedno

Ako Salka Valka oslikava trijumf usamljenosti, Samostalni ljudi, njegov naredni (sada i najpoznatiji) roman, ujedno je i najpotpunije sagledavanje toga kako ljudi mogu da je prevaziđu, kako, da pafraziramo levičarsku anarhističku grupu Nevidljivi komitet, mogu da “pronađu jedni druge”.

Priča prati Bjartura iz Letnjikovaca, farmera kome je jedina, manična želja da bude samostalan, da ne bude dužan nikome i ničemu osim svojoj zemlji i svom stadu ovaca. Knjigu su često čitali kao lament nad izgubljenim svetom tih farmera kojima su produktivističke evropske poljoprivredne politike nanele ogromne štete. Bjarturova neodrživa posvećenost nezavisnosti dovodi do tragičnih posledica: on gubi farmu i odvozi svoju porodicu, uključujući tu i (što je najbolnije) svoju voljenu pastorku Astu Solilju.

Roman “Nezavisni ljudi” objavljen je u dva toma, 1934. i 1935. godine

Samostalne ljude povremeno porede sa Plodovima zemlje Knuta Hamsuna iz 1917. godine, hvalospevom pastoralnom individualizmu nasuprot degradirajućem jarmu industrijskog kapitalizma. Ali Laksnes je Samostalne ljude pisao delimično kao suprotnost Hamsunovom delu. On u Bjarturu nije video ništa herojsko, samo očaj i usamljenost, gorki plod nacionalnog fetiša samodovoljnosti, koji stoji na putu ka socijalizmu. U Salki Valki su individualci poput Bjartura opisani kao oni koji “žele da žive i umiru po svome, kao divlje mačke”. Sličan refren prožima i Samostalne ljude. Kad farmeri gladuju, kaže se da su “bar živeli kao nezavisni ljudi, bar su umrli od gladi kao slobodni ljudi”.

Tek na završnim stranicama Samostalnih ljudi Laksnes nudi kratak pogled na alternativu. Finansijski uništen, bez doma, Bjartur i jedini sin koji je ostao sa njim pešače do obližnjeg ribarskog sela, gde se Bjarturova pastorka doselila nakon što ju je ostavio. U selu nailaze na grupu ribara dok štrajkuju podstaknuti vestima o nedavnoj Okrobarskoj revoluciji u Rusiji, odnosno na grupu lopova i parazita, kako to misli Bjartur. Njihova nastojanja, poput nastojanja štrajkača u selu u Salki Valki bez sumnje su osuđena na propast; vojska ili policija samo što nije došla. Ali te noći je Bjartur jeo ukradeni hleb zajedno sa ribarima i slušao ih dok opisuju kako “kapitalizam kažnjava ljude mnogo više ako ne kradu nego ako kradu”.

To jedenje parčeta ukradenog hleba mali je ustupak goloj potrebi, ali sasvim dovoljan da napravi pukotinu na fasadi Bjarturovog etičkog koda. On se nakratko zapita da li su ti štrajkači “samo ljudi”, pošto “ili su vlasti branioci pravde, a ovi ljudi kriminalci ili su ti ljudi branioci pravde, a vlast kriminalna”. U tom trenutku kolektivnog prestupa leži priznanje njegove usamljenosti, ali i predah od nje. Bjartur sledećeg jutra ode da potraži Astu Solilju i zatiče je napola mrtvu od tuberkuloze. Na završnim stranama romana, njih dvoje ponovo traže novi dom da bi u njemu ostali zajedno sve vreme koje im je preostalo, koliko god ga bilo. Roman kulminira njihovim odlaskom, izvrsnim odrazom kraja Salke Valke, ali u ogledalu. Umesto poraženog revolucionara koji napušta Osejri i sve koje tamo voli, Laksnes nudi obrt: usamljeni čovek traži društvo i prvi put je otvoren za mogućnosti solidarnosti.

Scene poput ove ostaju u sećanju iz Laksnesovih najboljih dela: bolno snažni trenuci kada se krhko samotnjaštvo njegovih likova lagano izmrvi. To je i suština Laksnesovog rada: on se ne bavi samodovoljnošću, kao što bi to hteli anglofoni kritičari, nego izolovanošću i uzajamnom zavisnošću.

Takvi trenuci uvek se događaju na najudaljenijim granicama iskustva, pri rođenju ili smrti i konačnim opraštanjima, kada izgleda da se mogućnost promene i doživljaj besciljnosti najviše prepliću. To ovim romanima dodaje zapanjujuću prepoznatljivost, čini ih bliskim našem fragmentizovanom dobu punom radikalnih zamisli i istinskih kazni. Oni predstavljaju najdublji izraz onoga kako je Laksnes video društvo i ljude zbog kojih je hteo da ga menja, zarad onih što se bore za opstanak pod glibom kapitala, samih na svetu, zajedno.

Piše: Čarli Li
Izvor: The Baffler
Prevod: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: