Sumiranje u šest priča (Vladimir Arsenijević, “Ovo nije veselo mesto”)

SHARE:

Nađa Bobičić
Sumiranje u šest priča

U izdavačkoj kući Laguna, nakon romana Let, objavljena je i prva zbirka priča Vladimira Arsenijevića “Ovo nije veselo mesto”. Neke od ovih priča su, međutim, već ranije objavljene, ili su poput posljednje priče u zbirci, Minut – put oko sveta za 60 sekundi, bile objavljene kao posebno izdanje. Zbirka od šest priča, koje su objedinjene u ovom izdanju, može se vidjeti i kao svojevrsna postmodernistička igra – prva Arsenijevićeva zbirka priča ujedno je i jedna vrsta izbora ili pregleda njegovog dosadašnjeg rada. Pitanje je zbog čega je autor odlučio da baš tih šest priča objedini u jednoj zbirci. Da li je riječ o formalnom jedinstvu, recimo na nivou stila, ili pak o tematskom? Dalje, da li je uopšte i nužno da priče budu dobro uvezane, ili je dovoljno da ih objedinjuje činjenica da ih je napisao jedan pisac i da predstavljaju odraz njegovog književnog razvoja, kao zbirka sabranih ili izabranih priča?

Prva priča u zbirci, Piter Fli: Uzbudljive avanture privatnog detektiva Džona Tejlora i njegova verna pomoćnika Bele Strele (tri epizode), zanimljiva je prije svega zbog strukture, zbog autorovog igranja sa odnosom fikcije i realnosti, što je dodatno potcrtano uključivanjem stranice Vikipedije u tekst priče. Ujedno, sudbina junaka Džona Tejlora i njegovog tvorca Petra Buhe su podudarne, što stvara još jedan nivo mise en abyme. Ako se uzme u obzir da se Piter Fli kao lik pojavljuje i u autorovom posljednjem romanu Let, onda je igra sa ontološkim granicama stvarnog i fikcije, onoga što se može naći na stranici Vikipedije i onoga što je samo „tkivo“ teksta, još uzbudljivija. Takođe, premrežavanje likova i njihovo postojanje u različitim tekstovima moglo bi se vidjeti i kao autorova ideja da svoje djelo, ma koliko bilo različito, ili se barem takvim u razičitim fazama činilo, ipak poveže i prikaže kao jedinstven umjetnički svijet. Ako se vratimo početnoj pretpostavci da se ova zbirka može sagledati kao vrsta izbora iz Arsenijevićevog djela, kao duhovita piščeva odluka, razumljivo je i to što je prva priča u zbrici u hronološkom smislu posljednja, jer se ona direktno povezuje sa posljednjim djelom koje je Arsenijević objavio.

Vladimir Arsenijević, Ovo nije veselo mesto, Laguna, Beograd, 2014

Vladimir Arsenijević, Ovo nije veselo mesto, Laguna, Beograd, 2014

I sljedećom pričom (Song to Mr G.) Arsenijević ispituje epistemičku privilegiju, koju čitalaštvo svakog trena može da izgubi u odnosu na, s jedne strane, pisca, a sa druge strane, na likove u priči. Riječ je ovdje o Bobu Dilanu, i tome kako je on posjećivao svog uzora u bolnici, da bi mu na kraju i napisao pjesmu. Vještim izmještanjem perspektive, prikazujući Dilana iz ugla jedne od bolničarki, pisac je uspio da nas iznenadi i da neočekivano prikaže pop-ikonu poput Dilana. Izbjegnuta je zamka da lik Dilana iz priče bude samo poistovjećen sa likom pop-ikone, što bi dovelo i do toga da se izgubi i potreba za pisanjem priče, jer bi u tom slučaju Dilan bio stereotipan i nezanimljiv lik. Arsenijević jeste rizikovao kada je odabrao da piše o toliko dominantnoj pop-ikoni, ali je odabirom da prikaže mlađeg Dilana, i to iz ugla nezainteresovane ili čak i nebenevolente pripovjedačice, formirao vrlo realističan i ubjedljiv lik, dodatno ironijski iznevjeravajući najčešća očekivanja toga kako se o Dilanu može pisati ili kakvim bi se mogao predstavljati.

Sljedeće tri priče, Crocodiles, Svireposti Kineskinja, mogle bi se čitati kao one priče u kojima je dominantnije prikazivanje svakodnevice. U njima se i dalje nastavlja pomjeranje granica istine i fikcije, kao u Crocodiles, koja je dijelom autobiografska, a insistira i na ličnim, međuljudskim odnosima, od porodične usamljenosti, do porodičnog nasilja. Možda i najlošija priča u zbrici jeste Kineskinja, u kojoj je pisac uzeo ambiciozni zadatak da prikaže banalnost zla, na primjeru mladih beogradskih nacista. Autorova teza jeste jasna, ali nije umjetnički uvjerljivo izvedena. Mladi nacisti su uzeti za primjer jedne nesnađene i u suštini dokone generacije, koja iz tog stanja nesvjesnosti postaje nasilna i nacistička, ali je izostala jedna sistemska kritika društva u cjelini. Likovi su dati samo kao tipovi i njihovi činovi nas se, u krajnjem, ne tiču. Banalno je ideju o banalnosti zla prikazivati kao tek tinejdžersku budalaštinu i želju da se na nekom iskali bijes nakon neprospavane noći, čime je i njihova neodgovornost dvostruko potcrtana i čak opravdana bahatošću i naivnom tinejdžerskom ludošću.

Posljednja priča, koja je bila i zasebno objavljena, iako može djelovati kao nepotreban bonus, može se čitati i kao neka vrsta sumiranja i prethodnih priča, i ukupnog Arsenijevićevog djela. Autor je sarađivao sa dizajnerkom i slikarkom Valentinom Broštean, tako da je priča spoj vizuelnog i tekstualnog. U priči se pojavljuju likovi iz drugih Arsenijevićevih tekstova, a teme su često lične nesreće, mada svakako kao lične neodvojive i od političkog. U ovoj formi je uzbudljivo to što se u vrlo kratkim crticama uspijeva ekonomičnošću pisca mnogo toga saznati o likovima, čak se može lako i empatisati sa njima, iako se svi brzo smjenjuju, kao na ubrzanom filmskom tempu. Realističnost likova se onda postiže specifičnim detaljima ili promjenom perspektive, a ponekad se neke priče prenose i kroz više crtica, iz uglova različitih sudionika i sudionica.

Ono što ostaje kao pitanje i nakon završenog čitanja zbirke Ovo nije veselo mesto jeste to da li je autor ipak mogao da sačeka da dopiše još neke priče, koje bi ipak bile pažljivije i povezane međusobno, iako je očigledno da je Arsenijevićev književni svijet jedan, kako na nivou stila, tako i kada su dominantne teme u pitanju. Naravno, on se kao autor mijenja kako se njegovi tekstovi razvijaju, ali se glavne tendencije uvijek mogu jasno uočiti. I u ovoj zbirci je jasno da Arsenijević može da bude vrlo dobar u pojedinim detaljima, da mu uspijeva da stvori realistične likove i da zadrži pažnju, ali da se, s druge strane, često ograničava na nivou postmodernističkih poigravanja, da u tehničkom smislu uključuje druge medije, poput stripa ili stranice Vikipedije, ali da dalje ne razvija neke od postupaka koje usvaja. Svakako, objavljivanje ove zbirke jeste značajno radi sagledavanja dosadašnjeg Arsenijevićevog rada, kao i mogućnosti za njegovo dalje napredovanje.

nađa