Nagon za zlom (Ivančica Đerić, “Sva je priroda divlja i surova”)

SHARE:

Nađa Bobičić
Nagon za zlom

Novi roman Ivančice Đerić, kao i prethodni, objavljen je u izdavačkoj kući Rende i, kao i prethodni, za temu ima suočavanje sa prošlošću. Ipak, Sva je priroda divlja i surova više je žanrovski određen kao triler, što se vidi na različitim nivoima priče, od zapleta preko dvostrukih likova – eksplicitno i blizanaca, sve do intrigantnog inspektora i (ne)očekivanog preokreta na kraju. Zaplet koji pokreće priču jeste trenutak kada emigrantkinja iz Kanade najavljuje drugarici sa studija, ženi poštovanog sudije, da se vraća u Zagreb. Taj dolazak pokreće prisjećanje sudije i njegove supruge na još uvijek nerasvijetljene događaje iz 1987, kada se u studentskom domu dogodilo svirepo ubistvo jedne od studentkinja. 

Roman je strukturiran tako da se paralelno prate svijesti sudije i njegove žene, advokatkinje, koja odlučuje da se prisjeti svega i da zapiše sva sjećanja, što je ujedno i važan metapoetski momenat, posebno kada se uzme u obzir da je i roman napisala žena. Zapravo, na nivou autofikcije izgleda kao da je autorka najbliža liku emigrantkinje iz Kanade, jer je prisutna sve vrijeme, ali se nikada direktno ne pojavljuje, kao i ona, a i sama je u stvarnom životu emigrirala u Kanadu, što je vantekstualni signal koji čitalaštvu ne može promaći. Međutim, kako priča odmiče, uočava se da je autorka povezana i sa druga dva lika, sudijom i njegovom ženom, čije naracije se paralelno odvijaju u romanu. Spisateljica je, tako, povezana s pripovjedačicom koja kuca svoju priču, kao što spisateljica kuca roman koji čitamo, a i obje su ženskog roda. S druge strane, slična je i pripovjedaču koji se umnožava u romanu – što je najočiglednije u liku sudijinog brata blizanca, ali i u odnosu koji on ima sa izabranim bratom Krešimirom – budući da on, u stvari, kontroliše sva zbivanja, te stoga ima i moć raspolaganja drugim likovima i tokom razvoja priče. Dok njegova žena kuca svoja sjećanja, on je ucijenjen od strane Krešimirovog biološkog brata Tihomira da ispriča sve što zna o događajima koji su vodili Krešimirovoj pogibiji u Oluji. Kao što, dakle, autorica manipuliše našim saznanjima, čime razvija roman i podstiče napetost, tako i sudija odlaže razotkrivanje svih detalja priče, neke prećuktuje, druge skriva iz različitih razloga. 

 

Ivančica Đerić, Sva je priroda divlja i surova. Rende, Beograd,2013

Ivančica Đerić, Sva je priroda divlja i surova. Rende, Beograd,2013

Ako bi trebalo izabrati jednu temu romana, ili barem sve ostale teme povezati u jednu, onda je to svakako tema nasilja, i to konkretno, nasilja nad ženama. Postoji nekoliko ženskih likova, ili bolje, tipova u romanu, i žene su stalno prisutne i ravnopravno učestvuju u radnji. To se već može uočiti na formalnom nivou, jer se paralelno prati svijest advokatice i njenog muža sudije. Iako su muškarci ti koji se čine aktivnijima, jer su oni i zločinci, oni i određuju živote žena, ipak je njihova stalna usmjerenost na žene, na to kako ih „osvojiti“, „pokoriti“, ograničiti i definisati, dati im samo jedno mjesto, te manipulisati njihovim znanjima, ujedno i najslabija tačka svih tih muških likova, koji su često i na granici homoerotizma. Ta zazornost od homoerotike, odnosno njeno povezivanje sa frustracijom od Žene, zbog koje se razvijaju i zločinački umovi, jedno je od slabijih mjesta u romanu, čini se baš zato što mu fali suptilnosti koju autorka inače pokazuje u dekonstrukciji nasilja uopšte, ili konkretno, rodno zasnovanog nasilja. Da su tog pokušaja da se žensko i fizički doslovno uništi eksplicitno svjesne i ženske ličnosti u romanu, jasno je u poglavlju „Sahranit će nas braća“, u kome advokatica analizira svoj odnos sa mužem i njegovim bratom blizancem, te otkriva kako vara svog muža, ali da je lanac braće toliko dug da je ta prevara gotovo uvijek u porodici. Ona nikad nije sigurna da li ima odnose sa svojim mužem ili sa njegovim bratom blizancem, a stvar se usložnjava i time što je njen muž odabrao da mu „pravi“ brat bude Krešimir, čime dalje i Tihomir, biološki brat Krešimirov, postaje jedan od braće u nizu. Ženski likovi su zanimljivi jer, osim što ih ima više tipova, od razvedenih, nesrećnih žena, preko snalažljivih i neposrednih ljubavnica, zatim ambicioznih i samosvjesnih supruga, do iskrene studentkinje odrasle u domu za siročad, ono što je izbjegnuto jeste pojednostavljenje. Žene su žrtve nasilja na različitim nivoima, ali njihov identitet nije izgrađen samo oko te pozicije, niti im je potrebna zaštita i patronizacija. One nijesu moralno idealne, često su i svjesne da su dio šire igre, da su marionete u rukama društvenih sila (između ostalog, i ratnih igara), ali se neke od njih direktno suprotstavljaju toj igri, dok druge, poput pripovjedačice, u njoj učestvuju iz želje za ličnom korišću. Jedan od suptilnijih autorkinih poteza jeste i to što za pripovjedače nije izabrala neke od „nevinih“ likova, već bračni par Kastelić, koji su daleko od neuprljanih aktera priče. Moglo bi se reći da podsjećaju na drugi književni par, Magbeta i ledi Magbet, samo što su sličniji Joneskovom nego Šekspirovom „Magbetu“, jer nema čak ni početne presupozicije nevinosti ni kod jednog ni kod drugog, čak ni kada direktno ne čine zločine, tj. ne prljaju ruke tuđom, nevinom krvlju. 

Mizanscen zapleta romana jesu godine neposredno prije i u toku ratova devedesetih, dok se pripovjedači prisjećaju onoga što se desilo u imaginarnom sadašnjem trenutku, tačnije u trenutku čitanja priče. Za razliku od prethodnog romana Ivančice Đerić, kada je kontekst raspada SFRJ bio ključan za čitavu priču, u ovom romanu dolazi do pomjeranja s lokalnog na zlo koje je univerzalnije. Ratovi i nacionalizam jesu prisutni, ali oni su samo jedan od perioda kad zlo postaje nevidljivo, odnosno kada se krvoločnost ubice utapa u širi kontekst masovnih zločina. Ako se ode korak dalje, postaje jasno da rat, iako strašan kao kolektivno nasilje, ipak jeste samo dio niza nasilja i zločina koji se nikada ne prekidaju.

 Ivančica Đerić uspijeva da u novom romanu napravi korak dalje, te da traumu iz rata u SFRJ proširi, i da za temu uzme zločine nad ženama, kao univerzalniji primjer krvoločnosti. Ogromna količina ženskih leševa, još od Bolanjovog romana „2666“, na neki je način postala opsesivna tema kod mnogih autorki i autora. Kao da više nije dovoljno prikazati samo jedno ubistvo, već je potrebno postavljati mase leševa da bi se opisala nepodnošljivo velika količina rodno zasnovanog nasilja. Ako se u opusu Ivančice Đerić očekuje dalji napredak, onda bi se on mogao zamisliti u pravcu još uzbudljivih tekstova, sa elementima trilera ili bez njih, ali sa nužnom relativizacijom stereotipa. Jedan od takvih stereotipa jeste pomenuta mistifikacija homoerotizma, ali i mistifikacija npr. siromašnih likova. Inače su likovi Ivančice Đerić često tipizirani i izgrađeni na očekivan način, a ono što nije očekivano dešava se van njih, na nivou radnje. Promjena i nijansiranje se ne dešavaju u karakterizaciji likova, već je akcenat stavljen na dramatičnost zapleta, što je legitiman postupak, ali time se roman približava žanrovskoj književnosti i ne pruža mnogo izazova za ponovna čitanja. Ono što, na kraju, opterećuje dosta dobro izveden tekst jeste i autorkino insistiranje da se sve objasni, da se svi likovi na neki način povežu, i da se ne očekuje od publike da, u procesu čitanja, popuni praznine, već da nam se one na kraju romana uvijek ponude razriješene, kao u telenoveli.

nađa