Nada u zakone prirode („Početne koordinate“, Monika Herceg)

SHARE:

monika herceg

 

Prva zbirka poezije Početne koordinate, Monike Herceg, sudeći prema reakcijama kritike, uvjerljivo je polazište obećavajućeg pjesničkog djelovanja. Potvrdili su je prošlogodišnja nagrada Goran za mlade pjesnike kao i nagrada Na vrh jezika za najbolji rukopis zbirke poezije autora/ki do 35 godina starosti.

Knjigu otvara uvodna pjesma stihom Pažljivo stupamo iza granice šume. Uvučeni u pjesmu, zajedno sa lirskim subjektom iza granice (ko ju je postavio?) prirode, uz opreznost u jeziku i izrazu koji stvara utisak mističnosti i začaranosti (sve je to jer smo ukleti, kako navodi u pjesmi Magija), jezičke paradigme koja koketira sa dogmama, arhetipovima, vjerovanjima usko povezanim sa smrću. Smrt je nezaobilazan motiv u ovoj zbirci, međutim nije izražen kroz tragično, ni kao apsurdno tretiranje života, već se nazire poput alhemijske transformacije, npr. kao što slikovito pokazuju stihovi poput raščetvorivši tako smrt koja je spavala u njemu. Zbirka je podijeljena u četiri poetsko-tematski ujednačena ciklusa Zmijske smrti (podrijetlo), Ptičije smrti (bijeg), Mačje smrti (izbjeglištvo) i Zečje smrti (povratak). Naslov Početne koordinate možemo čitati kao korijene/kodekse promišljanja kojima se lirski protagonist vraća, kritički propitujući prošlost, što čitamo u stihovima skupljao je koštice trulog voća/ koje je ostajalo iza berbi/ vjerujući u zdravu jezgru. Da su stranice jugoslovenske istorije diktirali režimom izdresirani obrasci razmišljanja, stav je koji pjesnikinja demonstrira u jezičkoj aparaturi, a kako sve kruži u ciklusima, ti obrasci su preoblikovani u traume u kojima se rađaju postratne generacije: neko sječe ljudima glave/i  sadi ih u šumi/da uzgoji vojsku. Herceg problematizuje pitanje budućnosti tako što protagonistkinja osvješćuje da u njihovoj kući žive ljudi koji su umrli, i zbog toga proljeće – preporod nikada ne ulazi.  

Monika Herceg, Početne koordinate, Goranovo proljeće, Zagreb 2018.

Monika Herceg, Početne koordinate, Goranovo proljeće, Zagreb 2018.

Narativi pjesama smješteni su na selu, uz događaje koji prate seoski život poput berbe ili lova, pogodnih za oslikavanje prisnije veze sa prirodom. Pripovjeda ih protagonistkinja čije sazrijevanje i odnose sa ostalim likovima, članovima porodice i susjedima, pratimo. U prvim pjesmama lirske slike su pulsirajuće i živopisne, u iščekivanju vrenja, smjenjuju se lucidne anegdote i legende. Šaljivi ton Herceg neprimjetno razlaže da poprima dirljivu boju, marginalizovani likovi odgovornost za svoje nedaće i nesreće pripisuju narodnim vjerovanjima. To je jedan sužen krug ljudi koji živi, čini se, izolovano od svijeta, katkad i svijesti, što se izraženije osjeća od ciklusa Mačje smrti, u kojem tjeskoba zaposjeda lični prostor i slobodu, teža je od zraka, i osjeća se i u jeziku. Sa te prikladne distance, izbjegavajući klizište idealizacije, promišlja se razvoj industrijalizacije, potom globalizacije i grada koji se, kako navodi, širi kao tuberkuloza: rezali su drveće kao svinje/ i ponekad se činjelo da više krvi isteče. Osim što priroda trpi od ljudske  ruke, ruka šiba dijete, ruka koja je izgorjela za toplotu tuđe porodice. Slike patrijarhalno uređene porodice prikazane su intimno, u okovima naviknute sputanosti koji razvijaju kontradiktorna osjećanja, sentimentalnosti i žala koji ipak jenjava, odnosa u kojem nedostaje topline, što je eksplicitno predočeno u stihu: trebalo nas je podmazati s više toplih riječi, dok motiv promrzlosti implicira u različitim jezičkim rješenjima: zima ušla u krvotok; mrznemo od neizvjesnosti; ptice padaju iz smrnutih oblaka; u slučaju dječije paralize djete se baca u vodu da se ohladi, itd. Djeca su oslikana kao surova i nježna, katkad čudovišta, koja ipak svijetle kad niko ne gleda. U posljednjem ciklusu dat je povratak protagonistkinje, ovoga puta u kasnu jesen, i mada je pojam o vremenu relativan, stiče se utisak da su prošle godine i/ili da se poimanje istih događajima i motiva izmijenilo uslijed suočavanja, i biva ogoljeno.

U posljednjem ciklusu stoji upozorenje da smrt kojom hranimo druge/ponekad se nehotice/ vrati u nas. Možemo zaključiti da zločin nije iz strasti, nasilje je strateško i mega-humanog karaktera, a priroda je zahvalna što uživa u privilegiji da služi čovjeku, još uvijek. Monika Herceg nadu ulaže u zakone prirode, u jedan preostao izvor, a mi, čitaoci, možemo u pjesnički jezik koji sa ovakvom odgovornošću i preciznošću određuju koordinate, položaj u koji nas neudobno i dirljivo smješta.

Tekst: Barbara Delać
Ilustracija: Diana Sudyka