Prije nekoliko dana bili smo u Novoj Gorici. Prijatelj nas je odveo do Rafutskog parka, mjesta na samoj granici dviju država. Danas, ta granica skoro da je i nevidljiva, ili nije nevidljiva nego se doima poput prelijevanja boja na akvarelu, tako da se Slovenija postepeno pretapa u Italiju, ali nekad je, u ona vremena u kojima se rađala naša imaginacija, u Jugoslaviji, to bila granica svjetova, granica dva međusobno sukobljena načina života. Tada je zapušteni Rafutski park, i u njemu vila Rafut, u kojoj se nalazio Higijenski zavod, bio mjesto s kojim završava Jugoslavija. Gore je, iznad zavoda, još bio čuveni Franjevački samostan Kostanjevica, i u njemu Bourbonska grobnica, u kojemu leži pretposljednji francuski kralj Karlo X, s obitelji i jednim ministrom, i čeka čas uskrsnuća svojega, ali nas se, djecu svoga vremena, ipak mnogo više ticao Higijenski zavod.
Prvo što sam vidio kada sam se našao pred ulazom u park bilo mi je poznato i blisko. Arhitektura ulazne porte, ti oblici i ornamenti, dio su moje ponešto komplicirane zavičajne slike svijeta. I naravno da sam osjetio neku posebnu dragost, kakvu, uostalom, osjećam i prema Antonu Laščaku, Lasciac Beyu, ili Laščak-begu, koji je tu, na ovome mjestu, u svom zavičaju, nesvjestan onog što će mu još donijeti život i što će mu u tom životu oduzeti velika povijest, odlučio sagraditi vilu.
Anton Laščak rodio se u slovenskoj goriškoj obitelji, arhitekturu je studirao u Beču, ali je po svojoj kulturnoj i nacionalnoj pripadnosti bio Talijan i Furlan. Slovenski je, kažu, javno govorio, nije ga se sramio, ali Slovenac nije bio. Moj djed Franjo Rejc bio je desetogodišnjak u Tolminu kada je Laščak kupio posjed na Pristavi, na južnim obroncima Kostanjevice, da tu gradi vilu, s prostranim parkom, u kojoj će, kako je Laščak zamišljao kao ugledni pedesetogodišnjak, dočekivati starost. On će, Franjo Rejc, premda sličnog podrijetla kao Laščak, cijeloga života ostati uvjereni Slovenac.
Anton Laščak bio je dijete onoga doba koje su dokrajčili pucnjevi Gavrila Principa.
Premda su se Franjini rođaci u vrijeme narastanja fašizma, kada su im se zavičaji našli u Italiji, krvavo borili protiv Talijana, on je vrlo mirno i razložno znao objasniti kako su se u Primorskoj u njegovo vrijeme odvijali procesi nacionalne diferencijacije: ljudi sa sela i prigradska sirotinja, sluškinje i nosači, ostajali su Slovenci, a oni koji bi doselili u gradove, i u tim bi se gradovima uspjeli socijalno uzdići, postajali su Talijani. Manje je to imalo veze s podrijetlom i narodnim osjećajem, mislio je Franjo, a mnogo više s kulturom grada. Samo su vrlo tvrdoglavi ljudi, puntari iz Kneže na primjer, u svakoj prilici i po cijenu života bili Slovenci. Je li moj djed bio ponosan na to što je odlučio da do kraja bude Slovenac? Nije to ono važno pitanje njegova života. Važnije je što on nije imao nikakav problem s ljudima koje su život i osjećaji drukčije uputili, pa su, premda od roditelja Slovenaca, postali, recimo, Talijani.
Anton Laščak je kao bečki arhitekt stigao u Egipat, gdje se u Aleksandriji i Kairu proslavio kao graditelj stambenih palača, banaka, javnih građevina. Utemeljio je vlastiti stil u arhitekturi, koji će povjesničari umjetnosti i arhitekture jednostavno imenovati kao – neoislamski. Što je prilično neprecizan, preširok, od njegova svijeta i života distanciran naziv za ono što je Laščak stvorio. On je, naime, gradio kuće po mjeri onog što je vidio i doživio u Aleksandriji. Recimo da ću, dok na Internetu gledam njegove kuće, ili dok stojim pred vilom Rafut i pred ulaznom portom u park, prepoznavati elemente ili duh one otomanske arhitekture uz čije sam obrise u Sarajevu odrastao, ali niti je to isto, niti su Sarajevo, Plovdiv, Carigrad isto što i Aleksandrija i Kairo.
Divne su, za mene i vrlo ganutljive, fotografije, nekoliko ih se može naći, na kojima Anton Laščak, alias Antonio Lasciac, pozira u odori egipatskog dostojanstvenika, s fesom na glavi i odlikovanjem na grudima. Na tim slikama, prema kojima osjećam intimnu bliskost, Laščak-beg je upravo ono za čim bih, vjerujem, i sam žudio da sam se u istom svijetu i gradu rodio stotinjak godina ranije.
U Laščakove građevine u Aleksandriji i Kairu, osim elemenata orijentalne ili otomanske arhitekture, te specifičnih detalja s egipatskih gospodskih i dvorskih kuća, ugrađeni su i njegovi specifični i nerazrješivi identiteti. Sam Rafutski park, s vilom na vrh brijega, autoportret je ovoga čovjeka. Ništa našu osobu tako ne opisuje kao kuća u kojoj bismo htjeli provesti život.
Anton Laščak bio je dijete onoga doba koje su dokrajčili pucnjevi Gavrila Principa. Samo u Habsburškoj monarhiji, toj imperiji magijsko-realističnih identiteta, koja je osim dalekih vanjskih granica posjedovala i kompleksnu mrežu unutarnjih granica, bilo je moguće da se rodi i da odraste Laščak-beg, Talijan i Furlan slovenskih roditelja i bečkih kulturnih nazora, koji će mir i utjehu nalaziti u elementima vjere kojoj nije pripadao. Na kraju svih krajeva, Anton Laščak umro je s navršenih devedeset, u Kairu. Iz svoje goriške je domovine za Drugoga svjetskog rata izbjegao u svoju egipatsku domovinu.
Higijenu tijela moguće je ostvariti, ali je s higijenom duše već mnogo teže.
Premda sam u Jugoslaviji odrastao, i njezin sam nestanak doživio kao dvadesetpetogodišnjak, u to vrijeme nisam bio ni u Gorici, ni u Tolminu, niti sam bio u prilici da živo osjetim granicu između svjetova koja je ovdje postojala i koja je, poput tijesne cipele, cijeloga života žuljala mog djeda Franju Rejca. Stoga sada, u rujnu 2025, dok koračamo kroz Rafutski park i fotografiramo se pokraj staroga hrasta plutnjaka i uz fascinantnu koloniju bambusa, samo mogu zamišljati kakvo je ovo mjesto bilo u jugoslavenska vremena, onda kada su bogati zapadnjaci prelazili granicu da se kockaju u kockarnicama hotela Park, koje su, naravno, bile zabranjene za građane SFRJ. Partija je čuvala našu intaktnost, kao da smo, hurije, te dženetske djevice, koje će izgubiti nevinost tek kada uskoro dođe komunizam.
Related
Šetalište Mirijevo (esej Daniela Kovača)
I onda mi tu, dok stojim ispred neobnovljene vile, koju će, kažu, europski novci vratiti u njezino izvorno stanje, na um pada kako su, vrlo vjerojatno, tu u Higijenski zavod u proljeće 1972. pristizale kolone ljudi, na cijepljenje protiv velikih boginja. Zemlji je bila zaprijetila katastrofa biblijskih razmjera, te je cijepljenje osiguravala vojska. Virus je u Jugoslaviji efikasno zaustavljen, pa se nije proširio na Europu. Nije prešao obližnju granicu, koju bismo danas mogli lako prepješačiti, tako da nas talijanski policajci ni ne pogledaju. Onima koji su tada cijepljeni, ostao je doživotni ožiljak na lijevom ramenu, i sjećanje na pretrpljeni strah jednoga sumornog jugoslavenskog proljeća.
Higijenski zavodi u bivšoj Jugoslaviji bili su tvrđave protiv širenja zaraznih bolesti, iz kojih je, kao najvažniji element preventive, kretala široka propagandna kampanja stvaranja higijenskih navika među našim narodima i narodnostima. Prije socijalizma bili smo prljavi ljudi. Nismo prali ruke, hranili smo se iz zajedničkih posuda, bolovali od zajedničkih bolesti, koje smo prenosili s koljena na koljeno, kao dominantno kulturno naslijeđe. Prije socijalizma Bosna i Hercegovina bila je domovina endemskog sifilisa, a od tuberkuloze umiralo je mnoštvo uglavnom mladih, od Triglava sve do Gevgelije. Higijenske navike stigle su s učenjima Andrije Štampara, još jednoga bečkog studenta, koji 1919. postaje načelnik higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a 1946. jedan je od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije. Ono što se u Kraljevini nije moglo do kraja provesti, jer vladajući politički sistem nije mogao ostvariti efikasnu brigu za sirotinju, u socijalističkoj je Jugoslaviji u potpunosti ostvareno.
Higijenu tijela moguće je ostvariti, ali je s higijenom duše već mnogo teže. Tu se socijalizam pokazao totalno neefikasnim. Kao što će neefikasan biti i svaki budući politički sustav.
Higijenom duše bave se ljudi kakav je bio Laščak-beg, koji pripovjedačima nude svoj život kao vječno nedovršenu priču o tome od čega se sve mogu sastojati čovjekovi identiteti i za čim sve duša žudi da bi bila cjelovita. Za razliku od higijene tijela koja teži čistoći, higijena duše teži nečemu za što riječ na žalost još uvijek ne postoji, ali je upravo suprotno od čistoće. Dok tijelo traži odsustvo svega što škodi zdravlju, duša traži prisutnost svega što u nju staje.
Ovaj tekst objavljen je u sklopu projekta Na balkonu Balkana slovenačkog portala AirBeletrina, čiji je medijski partner portal Glif. Projekat ima za cilj podsticanje međukulturnog dijaloga i jačanje saradnje među stvaraocima, institucijama i državama bivše Jugoslavije.
Pročitajte i esej Slavenke Drakulić “Grozni letnjih večeri”, koji je takođe objavljen u sklopu ovog projekta.
