Mopasanova pouka

SHARE:

Publika uglavnom nema problema s Guyjem de Maupassantom. Zanimljiv je, zabavan, lako čitljiv, ima katkad onu peripetiju pred kraj priče pa zatekne čitatelja, a zna i neizravno kroz pripovijedanje postaviti etička i egzistencijalna pitanja i zadrijeti dublje od običnog štiva intrige. Uz Zolu, proslavio je naturalizam, čita ga se u srednjoj školi i na studijima književnosti. Možda nije najbolji pisac na svijetu, ali svakako je cijenjen.

Osim intriga, prema kojima je najpoznatiji, Maupassant često kroz priče adresira etičke probleme: marginaliziran društveni status prostitutki i kurtizana, dvoličnost visokog građanstva i pitanje brige za potomke. Premda izbjegava dociranje i pušta čitatelja da razmisli o problemu sam, jasno je da ta pitanja nisu samo usputni dio narativa i da priče nisu plot-driven, nego je ta etička problematika ondje i radi intelektualnog angažmana. Oko posljednje instance, brige za potomke, vrti se priča Sin. Donosi razgovor dvojice imućnih vremešnih prijatelja, senatora i akademika, u kojem se član Francuske akademije pita što je s onim njihovim potomcima za koje ne znaju, a koji možda postoje, s obzirom da prosječan muškarac ima razne afere i “susrete” prije nego što se skrasi kao uzorit muž i građanin. Što je s tom djecom za koju ni ne znaju da postoje, a koja su rezultat jedne strasne noći nakon koje se sudionici nisu više nikad vidjeli. Tu taj čestit čovjek počinje ispovijest kako je s dvadeset pet godina otišao na izlet u Bretanju. U gostionici gdje je odsjeo na putu zapazio je mladu sluškinju. Ona nije govorila francuski i nisu komunicirali nikako osim smijuljenjem.

Jedne večeri kad ju je susreo u hodniku, ščepao ju je i ugurao u svoju sobu. Kako kaže, bilo je to isprva više radi šale, ali kad se našla u sobi, poželio ju je. Djevojka se otimala, ali bezuspješno. I tu je vrli građanin pohvali: “Oh, branila se junački; i gdjekad smo udarali o što iz pokućstva, o zaslon, o stolac; onda bismo, svejednako spleteni, mirovali nekoliko časaka, od straha da ne bi buka probudila koga; zatim bismo opet otpočinjali ljutu borbu, ja napadajući, ona braneći se.”[1] Nakon spolnog čina ona je pobjegla iz sobe, ne rekavši nikome što se dogodilo zbog bojazni od sramote i mogućeg otkaza. Pripovjedač je za nekoliko dana napustio gostionicu i djevojku više nije vidio. Međutim, nakon trideset godina ponovno se našao ondje i iako nije susreo svoju dragu, upoznao je sina za kojeg nije imao pojma. Vlasnici svratišta rekli su mu da je djevojka bila zatrudnila nedugo nakon što je on otišao i da je umrla na porodu, a da nikome nije htjela reći tko je otac. I tako, nađe se čovjek sa sinom za kojeg se potom ispostavi da je glup kao panj, da sav novac zapije, da radi kao konjušar i spava u štali. Otac se stane truditi oko njega, daje mu novac, pokušava ga školovati, ali sin ostaje dosljedan, priglup i agresivan pijanac. I tu dični građanin zapita, vrlo etički, što da radim s djetetom koje sam proizveo, a kojem nema pomoći?

Ovdje bi valjalo ponoviti onu staru da autor i pripovjedač nisu jedno te isto. Naprotiv, itekako se mogu razlikovati za što postoji gomila primjera (Krik i bijes, Tristram Shandy, Stranac, Ime ruže itd.). Kad autor želi pokazati da su njegova moralna stajališta ili svjetonazor drukčiji od pripovjedačevih, on to i učini implicitno ili eksplicitno, pa čitatelju  bude jasno da Adson iz Melka koji piše srednjovjekovnu kroniku nije ista osoba kao i Umberto Eco. Međutim, Maupassantov implicitni autor ne razlikuje se mnogo u ovoj priči od pripovjedača akademika. Etičko pitanje koje postavlja akademik zapravo je i autorovo, etička stajališta su i autorova. Odnosno, njihov nedostatak nije samo pripovjedačev, nego i Maupassantov. Frapantno je čitati tu priču koja se bavi moralom i istovremeno moralizira, a paralelno potpuno ne vidi silovanje sluškinje kao zločin, kao nešto užasno što zahtijeva najjaču osudu. Čin silovanja ispripovijedan je kao najnormalnija stvar, štoviše, kao pothvat kojim se muškarac može hvaliti.

Trebamo li tome pristupiti kao nečemu normalnom što se gotovo svakodnevno događalo u Francuskoj u XIX stoljeću? Je li tada postojalo silovanje ili je žena uvijek dobila što je tražila, jer je bila preoskudno odjevena, previše lijepa ili, jednostavno, previše žena? To se tako tada radilo i priču treba čitati u vremenskom kontekstu bez osude? Tako je barem objavljena u knjigama koje danas čitamo pa djeluje kao poučak mlađim generacijama: kad silujete, stavite kondom.

Istini za volju, priču bi trebalo fotokopirati i razdijeliti svim ljudima kao primjer nepatvorenog zlostavljanja i ponižavanja žena koje se nebrojeno puta zbivalo pod pokroviteljstvom tolerancije, a događa se i danas. Primjer u kojem žena biva objektom nasilja, a potom i njegovim razlogom i povodom. Primjer u kojem žensko “ne” ne znači čak ni “da”, nego ne znači ništa, jer subaltern ne može govoriti.

[1] Guy de Maupassant: Dunda (Novele II), Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985., str. 216.

ivana rogar, kartica1