Sa Milicom Vučković, beogradskom slikarkom i spisateljicom, razgovarala sam par dana nakon što je objavljen njen drugi roman, „Smrtni ishod atletskih povreda“ (Booka, 2021). Računajući da će je u narednom periodu intervjuisati barem milion puta („račun“ se već ispostavio tačnim) i verovatno stručnijim žargonom o samoj knjizi, dogovorile smo se da ćemo se više fokusirati na nju, na njen proces pisanja i na još poneke utiske o književnoj sceni, odnosu umetnosti i društva i književnom i ličnom sazrevanju. Namere su jedno, a toplo popodne uz minimum deset kafa i par sati uMiličinom kafiću „Vjerni pas“ nešto sasvim drugo, i dok smrtni ishodi atletskih povreda polako počinju da „žive“ svoj nezavisni put, sledi naš razgovor pomalo o svemu, ali na kraju i o romanu u kojem vrši seciranje muško-ženskog odnosa zasnovanog na međusobno uklopljivim patologijama, varljivog odnosa žrtva-nasilnik, ali i seciranje života „preko“, života „bisera iz blata“ i njihove svakodnevnice.
Čini se (mada su utisci po definiciji subjektivni) da poslednjih godina sve više ljudi sve više piše. Da počnemo od tog najosnovnijeg nivoa: zašto ti pišeš i načelno za koga?
S jedne strane, sve više uviđam da svako ko se bavi bilo kojom umetnošću je egocentrik, jer – odakle tebi ideja da baš ti imaš nešto da kažeš ili da je baš nešto što ćeš ti reći zapravo nešto što je univerzalno važno? I u krajnjoj liniji, zašto bi to neko čitao? Tako da bi definitivno nepopularan odgovor bio taj da je to sigurno neki egotrip koji niko nikada sebi, pa ni drugima, neće da prizna nego će svako to da romantizuje i da nazove nekim neprikosnovenim neobuzdanim porivom. Pa tako, kako danas živimo u doba egocentrizma i narcisoidnosti, tako se svi bave umetnošću i svi pišu. A za koga pišem, pre svega za sebe, a zatim i za one kojima je potreban sagovornik na teme ili probleme koje u romanu obrađujem.
Kad drugi pričaju o tebi, onda je talenat, a kad ti pričaš o sebi, onda je poriv.
Da, ono što ljudi takođe ne vole da čuju je da ja potpuno nipodaštavam ideju o talentu. Jedini talenat u svetu umetnosti koji donekle uvažavam je pevanje. Prosto sam sigurna da ja ne umem da pevam, to je očito, ali me isto tako svako ko peva uverava da je to nešto što može da se nauči, kao što ja uveravam ljude koji ne umeju da crtaju da su to tehničke informacije koje treba samo da naučiš da čitaš i da ih reprodukuješ. Jedini „pravi“ talenat koji treba da poseduješ je talenat da razmišljaš. Ako govorimo o talentu u tom najbazičnijem smislu, postoje ljudi različitih kapaciteta i neko ima talenat da misli, a neko nema talenat da misli. To je baš eufemizam, da ne ispadnem fašista, ali verujem da je tako i u književnosti: ako imaš talenat da razmišljaš, i da čitaš, da nešto prepoznaš i razumeš, i da onda nešto o čemu ti imaš poriv da pišeš uobličiš u to neko nadovezivo kolektivno stečeno znanje, ti ćeš onda napisati nešto dobro.
Ovakvo moje rezonovanje je, međutim, mač sa dve oštrice i obilo mi se o glavu, jer od kad sam u poslednje vreme počela aktivno da pratim domaću pesničku i proznu produkciju, uviđam na toj „ozloglašenoj“ sceni neke ljude koji prosto sve što rade je samo reprodukovanje i oponašanje, i baš sam se ujela za jezik. Do skoro sam pričala da je to sve što treba da radiš, a onda očito da nije samo to: treba da imaš nekakav svoj „senzibilitet“. Teško je pričati o ovome jer pokušavam da izbegavam te romantične reči kao što su senzibilitet, istina, iskrenost, ali mislim da je to za pisanje važno.
Dakle, šta bi na koncu bio odgovor na pitanje zašto pišem? To bi bila ostrašćenost prema životu. Kojom god delatnošću da se baviš, bio puki manualac, stolar, poput mog majstora Vite s kojim volim da pričam, ostrašćenost je ono što pravi razliku. Vita kada mi priča kako je proširio neki otvor u zidu što je bilo rizično po statiku objekta, ali je onda smislio kako da izlije serklažnu gredu i kako da je „ankeriše“, ja mogu da ga slušam sat vremena. Kada ti neko toliko strasno priča o tome što radi i kada stvarno vidiš detalje u tome, vidiš ostrašćenost, dovitljivost, to mi je divno. Ako si ostrašćen, a imaš talenat za razmišljanje, onda ćeš nešto dobro napisati, a ako si neki puki karijerista ili si iz nekog razloga zaželeo da za sebe prigrliš taj identitet „pisca“, to se onda nekako u tekstu vidi i ja to prosto ne volim da čitam… Ništa od ovoga nije bio odgovor zašto pišem, ali… (smeh)
Zato što si ostrašćena.
Pa da, volim tu ostrašćenost i kako nemam s kim to da iskomuniciram, onda iskomuniciram to sama sa sobom kroz pisanje i to me užasno zabavlja. Pišem kolumne za City magazin i nekad mi se stvarno pišu, a nekad prosto moram da ih napišem u petak i da ih pošaljem, takav je dogovor… Ne pišem roman šest godina niti slikam sliku šest godina, nikada mi nije bilo jasno kad ljudi to tako dugo rade jer se ti menjaš konstantno i ne postoji neki kontinuitet ega, ti si potpuno drugi lik danas u odnosu na sebe za šest godina. Hoću da kažem: smisliš, sedneš, uradiš… I tako sam pre par meseci pisala neku kolumnu, baš mi se pisalo, to je bio jedan od onih dobrih dana, ali sam sela bez ikakve ideje, probudila sam se, skuvala kafu i napisala rečenicu: Opet sam sanjao Dadu Topić. Samo mi je to palo na pamet, lik koji sanja Dadu Topić, i krenula sam toliko da se smejem, tekst koji počinje takvom rečenicom – meni je dovoljno samo to da napišem i već me zabavlja. Zatim sam izmislila čitavu priču o tom liku. Tako da definitivno me baš zabavlja da pišem, i mislim da ljudi treba da, ako imaju taj luksuz – a ako ga nemaju, da ga iznađu – da rade stvari koje ih zabavljaju.
“pokušavam da se ne teram da radim nešto što nisam ja.”
Kako pišeš? Odnosno, kako izgleda tvoj proces pisanja? Koliku ulogu nakon napisanog igra proces uređivanja? Čini mi se da jesama kultura uređivanja, barem u novinarskom obliku pisanja, a ne sumnjam da je slično i u književnosti, kod nas jako siromašna. Ako su umetnici egotriperi, koliko ti je na primer teško da obrišeš napisano, da izmeniš ili možda da se čak u potpunosti odrekneš nečega ako se ispostavi da, jednostavno, ne ide?
Ovu priču volim da ispričam a tiče se perioda kada sam se spremala za fakultet. Profesor Laza, koji je bio šef odseka na slikarstvu, držao je i pripremnu školu u koju sam išla. Na tim pripremama za fakultet su većinski bila deca iz dizajnerske škole koja su već znala da crtaju. Crtali smo akt na hamerima veličine metar sa sedamdeset. Za njih je to bio sasvim običan format, za mene je to bila „Gernika“, najveći format na kojem sam ikada do tada crtala. Akt je pre svega važno dobro postaviti, postaviti proporcije, razmeru i odnose. Ja nisam dobro postavila figuru ali sam jako dobro nacrtala šake i bilo mi je žao da brišem čitav crtež jer ću izgubiti te šake. Laza je došao, ugasio cigaretu o moj rad, i onda pepelom počeo da vuče linije po papiru – „vidiš kako ti ovde beži ruka, ovde rame, ovde kuk?!“ Uništio mi je čitav rad, progoreo je papir i ižvrljao ga pepelom. Rekao mi je da bacim papir i da krenem iz početka, uz rečenicu – „Nemoj da mi detaljišeš ako nisi dobro postavila“. Znala sam i ja da nisam dobro postavila, od samog početka, ali sam lagala sebe, htela sam da prećutim. (Pretpostavljam da bi danas u doba terorizma nekakve korektnosti i nove pacifističke pedagogije, ovaj metod bio strogo osuđivan, ali nećemo sada o tome. ) Definitivno je tako i u životu, a naročito u umetnosti. Ne smeš da lažeš i da prećutkuješ. Moraš dobro da postaviš priču, sliku, nije važno. Mislim da svako od nas, ako je iskren, (iako je to opet neka precenjena bajkovita kategorija, ali koristim je sad na nekom najnačelnijem nivou), ti uvek znaš kad nešto ne valja, pa se desi da to prećutiš sebi jer to u nekom trenutku možda nije najvažnija stvar, jer može da prođe, ili nešto slično.
Jer u nekom smilu sam znaš bolje i od drugih da nešto ne valja.
Sigurno, jer ti prosto sam za sobom znaš najbolje. I onda može da se desi daslažeš, kad ni ti nisi sasvim zadovoljan, ili kad si hteo nešto da poentiraš po sili prilika a nisi to vešto izveo, ali ti je poenta dobra pa nećeš da kvariš… E ja pokušavam da se lišim upravo toga. U prvom romanu (Boldvin, Lom 2018) sam imala puno takvih mesta, moram da priznam da sam imala neke delove romana koji su i meni bili dosadni, ali kaonema veze,sad ide deo koji je dobar. Tok u tom romanuje išao gore dole i to su ljudi koji umeju da čitaju videli, i takve sam komentare i dobijala i oberučke sam ih prihvatala jer sam znala da je tako. Zato se sada trudim da svakim delom budem zadovoljna. To ne znači da svaki deo treba da bude brilijantan, ali treba da bude smislen, svrsishodan i u tonu. Nema gledanja kroz prste.
Da sama sa sobom stojiš iza toga.
Ljudi se precenjuju. To sam i ja dugo radila u slikarstvu. Vidiš nešto što ti se dopada, iiako to nije tvoj žanr ni tvoj stil razmišljanja, krećeš da natežeš štap na tu stranu. Ne volim kada ljudi citiraju, i biće bizarno da ja ovo citiram jer sam najlošiji poznavalac muzike ikada, ali moram da iskoristim ovaj citat Majlsa Dejvisa, ide nešto poput: Man, sometimes it takes you a long time to sound like yourself (Ponekad ti treba dugo vremena da zazvučiš kao ti sam). Sa time se sad konkretno suočavam u slikarstvu, završila sam fakultet pre deset godina, slikam dugo, i sad se pitam šta je tačno ono što ja znam, šta je to što je stvarno moj stil, jer znam da postoji nešto što inicijalno izađe iz mene. Dugo mi to nije bilo dovoljno, dugo sam se trudila da idem u pravcu svojih uzora, a na kraju sam samo skapirala: hajde da ja radim ono što stvarno znam! Osetiš se zadovoljno kad skapiraš da ti stvarno nešto znaš, i makar to bilo jako malo i zanemarljivo, to je nešto što si ti iznedrio i onda se posvetiš tome.
Tako mi je i u pisanju: pokušavam da se ne teram da radim nešto što nisam ja. Inače manijakalno brzo kucam i nemam nikakve spisalačke rituale, da na primer pišem svako jutro od 6 do 9 ili da pišem svaki dan nužno dva sata. Kad se nečeg setim ili kad nešto sklopim u glavi (a vrtim ga do iznemoglosti dok ga baš dobro, kao tetris, ne uklavirim), onda sednem i zapišem ga. Nakonšto napišem nešto smisleno, nakon što ga „potrošim“ ili mi zapne, ja završim priču. Ako mi posle toga više ne ide lako, prekinem, zato što mislim da je dobro tamo gde je lako. Nema pisanja na silu.
Uvek se oseti: kada se na silu piše, onda se na silu i čita.
Opet je stvar ukusa, ali ja uživam kad osetim da je neko seo i da su mu se tresle ruke dok je kucao, da je nešto smislio i da je jedva čekao da ti to ispriča. Takve stvari volim da čitam, dok ta neka književna naklapanja i neke utrke u poznavanju književnosti i lepih reči, termina, izraza… Tad sam u fazonu: sedi, pet, ali to je za pčelicu, to nije za…
“to što je nešto jednostavno znači samo da je neko dugo radio na tome da bi mogao da ga tako jednostavno isporuči na način da tebi bude jasno.”
Šta je onda najvažnije za „osobu koja piše“?
Znaš šta, ja ne volim takva pitanja jer ona podrazumevaju da sam ja neka instanca koja ima legitimitet da o tome govori…
Dobro, šta je važno tebi dok pišeš? Pokušavala sam da izbegnem za „pisca“ ili za „spisateljicu“ i celu tu dramu, ne samo jezičku koliko identitetsku, otud „osoba koja piše“.
Šta mi je najvažnije? … da me zabavlja. Da je meni zanimljivo, da je meni dobro, da me radi.
Kako vidiš „domaću“ književnost?
Mislim da ne može da se gleda izolovano, da je treba sagledati u kontekstu svetskih trendova, pa onda u kontekstu trendova koji kod nas u svakom žanru kasne. Iako svi nešto kukaju – te floskule kad čujem, oko mi zaigra – svi kukaju i dalje, već dvadeset i jednu godinu za redom, oko urušavanja vrednosti, nekakvog sistema, institucija… Ali meni je jako drago što uviđam velikibroj novih malih izdavača, iako znam da je to mukotrpan i neisplativ posao, ali to znači da postoji velikiljudi koji imaju entuzijazam da se time bave i isto tako i gomila nekih novih pisaca… E sad, tu ima puno anemičnih i zanemarljivih stvari, ali ima i jako dobrih stvari. Stoga uopšte ne mislim da je situacija loša, baš naprotiv. Svi živi pišu, i svi kukaju što svi pišu, a ja sam pre mišljenja: neka pišu svi, bukvalno, jer problem loše književne scene nije u tome što je neko napisao lošu knjigu, ili što je Aca Lukas napisao knjigu, već je problem loše književne kritike. Pre bih u tom pravcu objašnjavala zašto je književna scena takva kakva jeste, ali i dalje mislim da je produktivna i da je to najvažnije. S tim što je ta ogromna produkcija sigurno simptom nečega, samo što još uvek ne znam tačno čega.
Da li čitaš, i da li misliš da je za „osobu koja piše“ važno da čita?
Mislim da je to izrazito važno, ali ne zbog te nekakve nametnute obrazovanosti i elokventnosti, jer ćemo se sad svi pozvati na neke mastermajndove koji nisu završili književnost ili su bili nekakvi naturčici, izrodili se sami ispod nekakvog kamena, i napisali neku genijalštinu… Ali to vreme je prošlo, idanas je jako glupo da misliš da si izmislio nešto novo, a u stvari izmišljaš toplu vodu. Živimo u tom nekom turbo-post-hibridnom modernističkom društvu i već je mnogo ljudi uradilo svašta. Nažalost, baš vidim kod brojnih svojih kolega, i u književnosti i u slikarstvu, da zauzimaju taj stav pronalazača tople vode. To je sramotno, da ti neko drugi kaže da na nešto referišeš a da tinisi ni upoznat s tim. Naravno da ne možeš da ispratiš sve, ali barem o nekim opštim mestima moraš da imaš elementarno znanje, makar da ne bi ispao glup.
Čitam mnogo domaću produkciju, što nikada pre nisam radila, moram da priznam. Onda je izašao taj prvi roman, pa sad i drugi, i osećala bih se jako glupo da učestvujem na toj sceni, a da ne znam šta se na njoj dešava. Zato u poslednje dve tri godine čitam sve što izađe, jer i ja sam deo tog kolektiva i čitam da bih znala među kakvim ljudima se krećem i šta da mislim, jer nikad nisam bila neko ko će apriori nešto pljuvati iz sujete, i isto tako, baš nikada neću nešto hvaliti ako mi se ne sviđa. To je jedini pravi način po mom mišljenju: ne može da te ne interesuje! Čude me ti neki ljudi koji se bave književnosću, a ako pričamo o lokalnoj sceni ih ne interesuje šta su drugi uradili, to je nadmeno već u startu. Ima tu dosadnih knjiga, pa i nekih stvari koje su gubljenje vremena, ali makar se elementarno uputi, da znaš s čime raspolažeš i s kim razgovaraš i sa čim ti trguješ, u krajnjoj liniji, da možeš sebe u tom kontekstu da postaviš.
“ljudi stalno žele da se nešto dešava, da im se kaže šta se dešava, da voajerišu, da nešto lako prožive, da ne moraju da se potrude… a ja želim sve suprotno.”
Ne bih da prepričavamo novi roman i nije mi bila ideja da ga seciramo sad, verujem da si već dobila i dobićeš tonu takvih pitanja; ipak bih volela da se osvrnemo na jednu stvar. Na kraju knjige se, naime, zahvaljuješ brojnim ljudima, i tu se vidi da je urađeno jedno ozbiljnoistraživanje. Nije bilo samo: „sela sam i pisala“, već je, čini mi se, postojala svest kod tebe da ne možeš sve sama i da je potrebno napraviti nešto što možda više liči na konstrukciju nekog akademskog rada odnosno istraživanja koje mu prethodi, negona puki spontanitet u pisanju (koji sigurno takođe postoji). Zanima me koji je odnos u novom romanu, i da li postoji razlika u odnosu na prvi (prvi roman je verovatno uvek najličniji), u odnosu imaginarnog, ličnog i istraživačkog?Kako si balansirala te tri dimenzije, posebno s obzirom na temu koja je jako intimna?
Pa da, pre svega imam to neko lično, empirijsko iskustvo koje se tiče teme kojom sam se u novom romanu bavila, ali nisam se bavila njome na nivou dnevnika već na nivou fenomenološkog… zaintrigirao me je taj fenomen. Ovo će zvučati jako fašistoidno, ali danas je jako isplativo zauzeti poziciju žrtve, jer si onda moralno superioran, uvek imaš tri na karte i uvek išteš sažaljenje. Zato svi pišu nešto nalik dnevnicima, ispovestima, pišu o bolestima i ličnim tragedijama. Mene pak ti romani stvarno neviđeno užasavaju jer ne vidim da je neko iz toga proizveo nekakav opšti zaključak. Ako ne izmestiš to iz svoje lične pozicije na opšte važeći nivo, onda nema poente. To je onda leksikon, nekakav tinejdž dnevnik.
Meni je bila ideja da neki fenomen probam da generalizujem i zato sam i radila to istraživanje, upravo jer nisam želela nikome ništa da objašnjavam, već da likove struktuiram tako dobro da samo po sebi bude jasno zašto su određeni likovi u određenim situacijama. Budući da se ne bavim psihologijom, bilo mi je važno da razumem sa tehničke, stručne strane poziciju tih likova, da svako od likova ima početnu životnu, porodičnu i formativnu konstrukciju koja će ih iznedriti, i da kad već imaš tog i takvog lika, da su tebi jasni njegovi postupci, da ja ne moram svakog od njih da objašnjavam. Zato mi je to istraživanje bilo važno. Ne volim da objašnjavam i ne volim da mi se objašnjava, volim da mislim.
Takođe mi je bilo stalo da se na kraju romana zahvalim ljudima koji su mi pomogli jer mi se čini da je sveprisutna jedna opšta nezahvalnost. Mi nekako olako prihvatimo nečije mišljenje, neko se nečim dugo i ozbiljno bavio i onda tebi ukratko sve to procesuira i isporuči i ti kažeš: e pa da, tako je. Kad su stvari jednostavne, naravno da su očigledne, ali to što je nešto jednostavno znači samo da je neko dugo radio na tome da bi mogao da ga tako jednostavno isporuči na način da tebi bude jasno. Meni su neke stvari u romanu bile jasne upravo jer sam se nadovezala na nečije tuđe znanje.
Bilo mi je bitno da priču ispričam u malim detaljima. U stvari, da je ne pričam ja, već ti mali detalji. Roman i glavni ženski lik su bazirani na iskustvu moje prijateljice i nju sam doslovce maltretirala oko detalja; to je i za nju bilo turobno, jer je ona prošla kroz izrazito traumatično iskustvo. Morala sam da taktiziram, da znam kada ja treba da prekinem, da znam kad joj je teško, a sve to je jako pipav posao – da nekoga ne istrigerujete i ne traumatizujete još više. Junački posao smo odradile i za obe je to bilo neko čudno uzbudljivo iskustvo.
Ovo na primer nikome nisam pomenula: budući da sam vizualni tip, slikarka, želela sam da svaku njenu situaciju koju je proživela, posao koji je radila, svi ti stanovi koje je čistila, to kako su izgledali ljudi kod kojih je radila, šta su nosili, šta su imali od nameštaja po kući… da sve to vizualno zamislim i opišem. Do najsitnijih detalja sam je ispitivala. I onda, tokom tih razgovora, jako mi je bilo simptomatično što mi je gotovo lagodno pričala o zlostavljanju koje je proživljavala, a da je jedina stvar o kojoj nije mogla da mi priča, gde bi se svaki put naš razgovor završavao, bio stan u kojem su njih dvoje živeli. Bilo mi je veoma važno da zamislim taj stan, i na kraju sam morala skroz da ga izmislim… Kad god bih pokušala da je vratim da priča o toj gajbi, nikada nije mogla. Za nju, trauma leži u tom stanu.
Pisci često pribegavaju detaljnim opisima likova, a ti nemaš nikakve deskripcije, ne zna se boja kose, kakve su oči, gotovo su fizički bezlični, i zamišljaš ih isključivo na osnovu karakternih osobina koje, ponovno, nisu opisne, nije: on je ovakav, a ona je onakva, već se iz situacija zaključuje i oseća. S druge strane, scenografija romana je toliko detaljna, koristiš predmete, mrtve predmete, kako bi stvorila atmosferu, karaktere i osećaje likova…
Zato što mrzim takve opisne stvari da čitam, jer jedno su ruski klasici, a drugo kad neko želi da mi na tri stranice opisuje prašnjavi meblštof bez ikakvog razloga. Ja na primer definitivno patim od tih sinestezija, i mislim da svi ljudi pate, samo što ih zanemaruju. Jer nekom ko ima nekakav trag opsesivno-kompulsivnog poremećaja, a svako ga ima pomalo, možda uopšte neće biti jasno zašto ona riba fugnu osim zato što je prljava, a ne zapravo zato što se oseća kako se oseća. Ja mnogo volim te psihološke romane, poput Handkea, zato što je to upravo takva psihologizacija likova… I onda sam, priznajem sa zakašnjenjem, delila svima Golmanov strah od penala, i moram da kažem da je deo tih nekih mojih prijatelja bio u fazonu: Milice, šta je ovo, ovde se ništa ne dešava. To je zato jer ljudi stalno žele da se nešto dešava, da im se kaže šta se dešava, da voajerišu, da nešto lako prožive, da ne moraju da se potrude… a ja želim sve suprotno.
Ali u tvom se romanu svašta dešava, samo nije opisano kroz puko prepričavanje. Često se meša priča sa prepričavanjem.
Meni je bilo bitno da to sve vreme bude unutarnje zato što je to ono što me najviše zanima. Grozim se patetike a vidim da ljudi, moram da kažem – pre svega žene, to vole, jer je to prepričana emocija. Meni je ideja bila da emociju iniciram, a ne da je nametnem.
Drago mi je što ljudima do kojih mi je stalo ovaj roman nije patetičan, i što neki ljudi koji dele sa mnom nekakve životne radosti, što je i njima to crnohumorno. Čak je i ta moja prijateljica, žena koja je sve to preživela, na nekim delovima vrištala od smeha dok ih je čitala. Zato što je naš život stvarno toliko banalan, i kada se udaljiš i uhvatiš tu debelu distancu od sopstvenog života, on bude smešan. Obelodani se ta naša nebitnost na ovoj planeti. Mnogo mi je drago kad prepoznam da su i drugi ljudi videli taj crni humor u romanu.
Za kraj, da li je ovo roman-o-zlostavljanju? Evidentno je i o tome, ali da li je pre svega?
Evidentno je i o tome, ali baš nije (smeh). Debelo jedno naprotiv. Svi pričaju samo o žrtvi, ali nije o tome. Odgovoriću ti u širem i u kraćem smislu. Naširoko, to je psihološki roman o samorazumevanju i o uviđanju svih, i najsitnijih detalja iz naših života i kako nas oni konstituišu kao ličnost. To što se moja junakinja ispostavila na zlostavljanu, a moj junak na zlostavljača, to je prosto rezultat porodično-životno-egzistencijalnog konstrukta, i meni je bilo važno da viviseciram te stvari; ne da prikažem kako neki tip zlostavlja neku ženu, već da rasčalnim te strukture. Da naglasim da ne postoji dobar i loš lik u romanu, jer su oboje podjednako loši, ili podjednako dobri, u nekim svojim bleskovima. Svako od nas je nekada taj lik, i jedan i drugi. Nervira me što ljudi sebe prihvataju kao da imaju nekakvu neupitnu ličnost, i onda svako ko ima neki problem krivi nekog drugog za taj problem. Želela sam da seshvati da postoji baš puno stvari koje su do tebe.
A ukratko, o čemu je roman?
O čemu je roman… pa, o životu. (smeh)
O(ne)srljanju kroz život, o lišavanju očekivanja, svojih od sebe, svojih od drugih ljudi, drugih ljudi od tebe… O životu kakav jeste, težak i prelep. O prihvatanju života takvog, i o prihvatanju sebe takvog.
Pitanja: Andrea Jovanović
Foto: kunst. weekly