Mieko Kavakami: Umorna sam od toga da me zovu feminističkom autorkom Roman “Grudi i jaja” pretvorio je Mieko Kavakami u feminističku ikonu, ali njoj je nešto drugo na pameti, piše Džošua Hant nakon razgovora sa japanskom spisateljicom o njenim novim knjigama.

Mieko Kavakami foto: promo/mieko.jp

Poslednjeg novembarskog petka, na slavlju posle svečane dodele književnih nagrada, romansijerka Mieko Kavakami bila je u centru pažnje u banket sali hotela Imperijal u Tokiju. U guči haljini, sa hermes birkin tašnom pod rukom, pijuckala je čašu domaćeg piva koje nikako da dovrši. Čim bi prinela čašu usnama, svaki put bi neko od pisaca, urednika ili publicista naišao i prekinuo je. Kavakami (46) se pozdravljala sa njima jednako srdačno, tako da je teško bilo razlučiti ko su joj prijatelji, a ko njoj nepoznati ljudi.

“Diplomirala sam na univerzitetu za hostese”, kaže, prisećajući se godina koje je provela radeći u baru gde je muškarcima pravila društvo dok piju. Veštine koje je izbrusila pod neonkama u pijanim pasažima Osake, sposobnost da posmatra i pažljivo sluša, i danas su, više od dve decenije kasnije, očigledne u njenim odlično prodavanim romanima.Možete da vidite odakle ta senzitivnost u njenim delima”, kaže mi njen prevodilac Dejvid Bojd. “Njoj ništa ne promiče”.

Svečanu dodelu nagrada upriličila je Šuejša, velika japanska izdavačka kuća, odakle su Kavakamijevu pozvali u žiri, potvrđujući time da je nesumnjivo osoba od ukusa. “Jedan od razloga zbog kojih je moj šef insistirao na tome da gospođa Kavakami žirira za našu nagradu je i njena slava i popularnost među mladim japanskim piscima i spisateljicama”, navodi Juki Kiši, urednica u Šuejšiju. Od kako je Kavakamijeva preuzela tu ulogu, više žena je poslalo neobjavljene rukopise, kaže mi ona, a više njih je i rizikovalo sa stilom i sadržajem. “Mnogo ljudi se ugleda na način pisanja gospođe Kavakami, na njen stil, energiju i buntai (književni stil), priča mi Juki Kiši dok napuštamo banket salu. “Želimo da budemo ona”.

Međutim, Kavakamijeva želi da prevari očekivanja pisanjem knjiga koje su nekad prava provokacija tipiziranju i želi da dokaže da nema te kategorije u koju bi mogla da bude svrstana. “Nisam sportista na olimpijskim igrama”, kaže mi ona. “Književnost ne reprezentuje bilo šta”.

Prvi korak Kavakamijeve ka slavi dogodio se 2008. godine, kada je osvojila nagradu Akutagava, prestižno priznanje za pisce na početku karijere, za novelu Chichi to Ran. Jezik u noveli, prevedenoj kao Grudi i jaja, stilski je jednako smeo koliko i Džojsov: Kavakamijeva koristi dijalekat iz Osake, gde je rođena, i često ubacuje šest, sedam, pa i osam zareza u svoje frenetične, poetične rečenenice.

Priča se odvija u toku tri dana, kada naratorku posećuje njena starija sestra Makiko, 39-ogodišnja hostesa u baru, koja dolazi iz Osake u Tokio na konsultacije u kliniku za povećanje grudi. Sa Makiko dolazi i njena ćerka Midoriko, čije dnevničke beleške presecaju narativ pubertetskim strepnjama vezanim za ono što u školi na časovima iz zdravstvene kulture uči o svom telu i hijerarhiji određenoj polom. “Kako je moguće da sam prvo saznala za spermu”, pita se Midoriku nakon što je naučila da žene imaju jajne ćelije, koje poredi sa jajima koje jede celo život. “To nije fer”.

Likovi u knjigama Mieko Kavakami otuđeni su od društva, a i od samih sebe. Muče ih fizička nesavršenost i siromaštvo, rvu se sa moralnom dimenzijom želje da se promene i uslovima u kojima se nalaze. Njihov unutrašnji život često je potčinjen preokupiranošću društvenim normama. Njihova tela ih ne zadovoljavaju i ne daju im mira. Tobože oprezna, jer mlađa žena preti da će joj preuzeti poziciju u baru, Makiko želi mladalačke grudi kakve je imala pre porođaja; Midoriko je užasnuta idejom o hirurškom uvećanju grudi, to joj pojačava strah da njeno sopstveno telo posle puberteta više neće biti njeno.

Priča o zahvatu u naratorki ponovo budi osećaj da njeno “celovito izgrađen stav o tome kako bi žensko telo trebalo da izgleda nema nikakvog uticaja na ono što se sa mojim telom dogodilo”.

Ove žene proganja i ceo spektar patrijarhalnih ubeđenja. Retko slušamo o muškarcima u Grudima i jajima, ali mizoginija, ipak, ne posustaje. Drugarica iz škole, a ne vršnjak siledžija, kaže Midoriko da “žena kada umre ne može da postane Buda… u suštini, da bi postala Buda, treba prvo da se ponovo rodiš kao muškarac”.

Mieko Kavakami foto: Youtube/Foyles

Chichi to Ran su autorku preko noći pretvorili u senzaciju i feminističku ikonu. Na reklamnoj fotografiji za knjigu je izgledala kao pop zvezda, u štiklama i mini suknji, naslonjena na betonski stub na garaži.
Njeno viđenje siromaštva i položaja žena u savremenom Japanu snažno je odjeknulo u toj zemlji, gde su samohrane majke i razvedene žene i dalje ostrakizovane, porodiljsko odsustvo bukvalno ne postoji, a većina udatih žena ne može da abortira bez dozvole muževa. U takvom društvenom kontekstu je knjiga poprimila i politički značaj, sličan onom kakav je imao komad
Vaginini monolozi Iv Ensler 1996. godine u Americi.

Pripadnici konzervativnog establišmenta prezreli su ga i ismevali zbog drskosti da protagonistkinje budu onakav tip žena kakve se pojavljuju samo u negativnom svetlu u poučnim pričama. Među onima koji su nipodaštavali roman Grudi i jaja je i Šintaro Išihara, političar, takođe dobitnik nagrade Akutagava. Njegova opsesija da popravi ekonomiju Japana ponovnim povećanjem nataliteta navela ga je da kao guverner Tokija primeti da je “beskorisno” da žena nastavi da živi posle menopauze; nikoga nije iznenadilo kada je knjigu kudio kao “neprijatnu i neprihvatljivu”.

To što je uspela u inostranstvu sa romanima u kojima se neposredno suočava s vremenom u kom živi, sa akcentom na polu i klasi, pokazuje da su čitaoci na zapadu možda ponovo spremni za japansku književnost koja nosi magiju samog realizma

U deceniji potom je Kavakamijeva napisala još nekoliko romana, među kojima su i Raj iz 2009. i Svi ljubavnici u noći iz 2011. Svaka nova knjiga bila je drugačija od prethodne, ali koliko god one varirale po stilu ili sadržaju, svima im je zajednička čvrsta usmerenost na realizam, na šta mnogi povremeni čitaoci savremene japanske književnosti u prevodu nisu navikli.

Njen glavni emisar u inostranstvu je već skoro tri decenije Haruki Murakami, kod koga američki uticaji, nostalgija, okrenutost drugoj polovini 20. veka i magični realizam stranom čitaocu zamagljuju poglede na život u današnjem Japanu, ma koliko to pisac umeo da im pruži. Murakamijevih protagonista, potištenih ljudi iz srenje klase za koje je verovatnije da će razgovarati sa mačkama nego da zapadnu u neprijatne priče sa ženom svog stanodavca o kašnjenju kirije, kod Kavakamijeve skoro da i nema.

To što je uspela u inostranstvu sa romanima u kojima se neposredno suočava s vremenom u kom živi, sa akcentom na polu i klasi, pokazuje da su čitaoci na zapadu možda ponovo spremni za japansku književnost koja nosi magiju samog realizma.

Nakon što je 2015. moćna književna agentkinja Amanda Urban preuzela na sebe da američkim čitaocima predstavi dela Mieko Kavakami, spisateljica je rešila da oni prvo upoznaju likove iz njene nagrađivane novele. Ali umesto da knjiga bude prosto prevedena, ona ju je iskoristila kao osnovu za nešto novo. Pod nazivom Nacu Monogatari u Japanu, a Grudi i jaja u ostatku sveta, roman je sastavljen iz ponovo ispričane priča iz originalne novele i novog teksta u kom se naratorka, romansijerka po imenu Nacuko, nalazi pred srednjim dobom i fokusirana je na ideju o inseminaciji kao načinu da postane majka bez seksa ili ljubavne veze.

“U Grudi i jaja sam unela sve što sam imala”, priča mi Mieko Kavakami. “Unela sam tamo sve što sam nosila u sebi. Ali 10 godina kasnije sam videla da ima prostora da se nadogradi feministička filozofija odande, a i bolje sam razumela promene koje se dešavaju u telu žene”. Povrh toga, bolje je razumela i majčinstvo, pošto je u međuvremenu rodila sina. Proširenu verziju knjige je u Americi objavio je Europa Editions početkom 2020. i ona je do leta postala jedna od onih o kojoj se najviše govorilo. Glumica Natali Portman ju je preporučila svom čitalačkom klubu, a italijanska autorka Elena Ferante uvrstila ju je na listu 40 njenih omiljenih knjiga koje su napisale žene.

Sledeće godine se na engleskom pojavio i Raj, njen roman o prijateljstvu i vršnjačkom nasilju među tinejdžerima, i našao se u užem izboru za Međunarodnu Bukerovu nagradu za 2022. Usledio je i prevod Svih ljubavnika u noći, a taj roman nedavno je dospeo u finale Nacionalne nagrade kruga književnih kritičara 2023. godine. Ta priznanja učvrstila su status Kavakamijeve kao međunarodne književne zvezde, dok su same knjige otkrivale njen dar da stalno iznalazi nešto novo.

Raj je strukturno i stilski sasvim drugačiji od Grudi i jaja, a nosi u sebi i neskriveno alegorijsko svojstvo, što ga čini vanvremenskim. Raj je, ispostavilo se, i jedini roman Mieko Kavakami do sada sa muškim protagonistom, po imenu Oči, pošto ima lenje oko, zbog čega je meta brutalnog vršnjačkog nasilja u školi. To je, kaže ona, svesna provokacija.

Umorna sam od toga da me zovu feminističkom autorkom”, kaže mi Kavakamijeva.

Sreo sam se sa njom prvi put prošlog septembra u kafeu nedaleko od njenog prostora za rad u Tokiju. Čekala je za stolom na drugom spratu, u guči pantalonama i bež bluzi dugih rukava, gledajući kroz dugi niz prozora kako se sprema pljusak. Ta scena podsetila me je na početak Grudi i jaja: “Ako želiš da znaš koliko je neko bio siromašan u detinjstvu, pitaj koliko prozora su imali”.

Bilo je nekoliko prozora u dančiju (nekoj vrsti bloka sa socijalnim stanovima) u stanu u kom je Kavakamijeva odrasla u Osaki. Nju, brata i sestru je u skromnim uslovima odgajala samohrana majka koja je radila u prodavnici prehrambene robe. Poput mnogih likova u njenim romanima, koje odsustvo oca progoni ili su spram toga ambivalentni, Kavakamijeva je u, kako kaže, “komplikovanoj” vezi sa svojim tatom.

Da bi pomogla u izdržavanju porodice, sa svojih 14 je lagala za godine da bi mogla da se zaposli kao ispomoć u Panasonikovoj fabrici. “Leti sam pravila fenove, a zimi grejalice”, ispričala mi je. “Čak i sada ponekad vidim tu fabriku kad uveče sklopim oči”.

Kada je njen mlađi brat pokazao talenat za ragbi, dobio je priliku da se upiše na univerizet, pa se Kavakamijeva zaposlila kao hostesa u baru da bi pomogla u plaćanju troškova njegovog školovanja. Radila je u klubu za platežnije goste, točila je piće usamljenim japijima i drugim posetiocima. Daleko od toga da je to najgori posao koji je ikada radila, a daleko i od toga da je klub ličio na grozne mračne barove sa hostesama kakvi se pojavljuju u njenim pričama. Ali tu je prikupila iskustvo kakvo nije na drugim poslovima i to ostaje tema koja se iznova pojavljuje u njenim tekstovima, tom miljeu se stalno vraća, kao da skicira scene po sećanju i nada se da bi one mogle da otkriju neku novu istinu.

Kavakamijeva je u svojim dvadesetim otišla iz Osake da bi se oprobala kao pevačica u Tokiju, gde je snimila tri albuma koji su se slabo prodavali. Počela je da objavljuje pesme i eseje na blogu koji je počela da piše sa namerom da promoviše posustalu muzičku karijeru. “U suštini, pisala sam o svakodnevici”, kaže mi. “Ali, kad malo bolje o tome razmislim, zaista sam eksperimentisala sa različitim stilovima u pisanju”.

Na nju je, što možda iznenađuje, uticao Haruki Murakami, koji ju je pohvalio rečima da njeno delo “oduzima dah” i nazvao ju je “genijem” i omiljenim mladim autorom, ali je on i meta kritika da o ženama piše kao o jednodimenzionalnim likovima koji izgleda postoje samo zato da bi pokretali radnju. Međutim, Kavakamijevoj su njegovi romani ukazali na način na kakav može da se razmišlja o pojedincu. “Nema roditelja, nema porodice, nema dosadnog popovanja, ničega od samosvesnih borbi ili pobeda toliko uobičajenih u književnosti”, napisala je kasnije u eseju. “Meni, spoticanoj situacijama i okolnostima kakve nisam mogla da biram, Murakamijev individualizam bio je šokantan”.

To ne znači da se Kavakamijeva ne razlikuje od Murakamija po tome kako razmišlja o ženskim likovima. Kada se on stavio na raspolaganje za retke javne nastupe sa Kavakamijevom, uključujući tu i tribinu 2017. godine, ona je apostrofirala očigledno nepodudaranje u uzajamnom divljenju rekavši mu: “Moje prijateljice mi obično kažu: ‘Kad već toliko voliš Murakamijeva dela, čime pravdaš način na koji prikazuje žene?’”

Kavakamijeva je tada izvojila primer iz njegovog romana Ubistvo Komtura iz 2017. u kom se jedna žena predstavlja pripovedaču pitajući ga šta misli o njenim grudima. Murakami je odgovorio da je to što je žena rekla bio njen način da sugeriše da naratora vidi kao neku vrstu evnuha; Kavakamijevoj je to, međutim, ličilo na način da samu sebe ponudi kao seksualni objekat bez ikakvog razloga ili koristi.

Teško je izbeći pomisao da je Kavakamijeva saterana u ćošak poput nekih od njenih likova: sa jedne strane je primorana da se pravda za to što je zanima nefeministička književnost, a sa druge ne može da se ratosilja imidža feminističke autorke, koji ona smatra ograničavajućim.

“Rekao bih da bi se Mieko, ako za 100 godina ostane upamćena samo kao feministička autorka, osvrnula na to i bila bi besna”, kaže mi Sem Bet, koprevodilac sa Bojdom. Kavakamijeva to kaže pažljivije: “Želim da budem prihvaćena kao spisateljica ljudsko biće”. Njena čovekoljubivost najjasnije isijava kada piše o klasi, temi kojoj se uvek iznova vraća. Nije to toliko plan koliko način na kakav vidi svet, kao da je još devojčica koja želi da vidi više od onoga što može da vidi kroz prozore iz njenog danči stana.

Kada smo se sreli u kafeu, Kavakamijeva samo što je završila pisanje Sestara u žutom, knjige koju je teško uterati u kategorije, kao ni sve drugo što je napisala. Tobože kriminalistički roman, on “ispituje, iz različitih uglova, vezu između činjenica i sećanja, žrtava i počinilaca”, kaže ona. Smešten u Tokio po izbijanju pandemije koronavirusa, to je njen najsavremeniji roman, sa četiri ženska lika koji moraju da se suoče sa posledicama onoga zbog čega su se međusobno udaljile dve decenije ranije.

“To je moja verzija Sestara Makioka”, kaže ki Kavakamijeva, misleći na klasični roman Đuničira Tanizakija o četvoro braće i sestara u predratnoj Osaki koji se bore protiv modernizacije i gubitka prestiža. Međutim, umesto Drugog svetskog rata, u romanu Kavakamijeve u tkivo društva prodiru ekonomska nesigurnost i pandemija; umesto nostalgijom za ritualima klase imućnih trgovaca, on se bavi onim ritualima kakve su iznedrili siromaštvo i uskraćenost svake vrste. “Odgajala me je ulica, tako da znam da postoje ljudi koji mogu da prežive samo na ulici”, priča mi Kavakamijeva. “Zanimalo me je da istražim kako bi neka vrsta priče poput Breaking Bad mogla da izgleda a da ne bude tolika mačo drama”.

Ishod je, prema Bojdu koji je počeo da prevodi završenu verziju Sestara u žutom, izuzetna knjiga koja “ostaje mangupski fokusirana na klasu”, do te mere da to zapada za oko čak i kad je u pitanju Kavakamijeva. U oktobru je Knopf položio najveći iznos u opkladu da je Kavakamijeva sposobna da proda stvarnost savremenog Japana Amerikancima sviklim na fantastičnije vizije iz Murakamijevih romana i animiranih filmova Hajaoa Mijazakija.

Sledećeg meseca, kada sam se vratio u Tokio, malo pred Dan zahvalnosti, Kavakamijeva mi je uz kafu ispričala detalje aukcije sa šest učesnika i zabavljala se pričajući o svakom od njih sve dok joj nisam čestitao na nečemu za šta sam pretpostavio da je ček sa veoma krupnim iznosom. Lecnula se i prozborila je samo tri reči, spuštajući pogled, kao da se izvinjava. “Da”, rekla je, “istina je”.

Udoban život kakav sada vodi, udata za još jednog uspešnoh romanopisca sa kojim ima desetogodišnjeg sina i skroman dom u Tokiju, ne prianja joj uvek tako dobro kao odeća modnih kreatora koja pokriva njene korene u radničkoj klasi. Dok sam sedeo pred njom zauzela je pozu zbog koje je bilo teško zamisliti da se ikada osećala kao da je društvo osuđuje. Ali na kraju intervjua, kada sam spomenuo da sam i ja rastao uz samohranu majku, čini mi se da je postala manje suzdržana prema meni. Podbadala me je – gde je moj otac otišao, pitala se – a njena nemilosrdna radoznalost o mom životu rekla mi je sve što mi je bilo potrebno da znam: ljudi koji su prošli kroz slične teškoće obično se ne trude se da pokažu lažno saosećanje.

Jednako koliko joj odgovara sređen život, osetio sam i primesu stida kakav se javlja kada vas izdizanje iz siromaštva primorava da s visine gledate na ljude i mesta koja su vas formirala. Ako je Kavakamijevoj zbog ičega neugodno, reklo bi se da je to pomisao na to da su njeni najteži dani verovatno za njom.

Nakon što sam odleteo u Tokio u junu, pročitao sam delove Sestara u žutom u Jomiuri šinbunu, najtiražnijim japanskim dnevnim novinama, koje su kupile ekskluzivna prava da objavljuju odlomke tokom šest meseci. Knopf će objaviti roman 2025. godine. Ono što sam pročitao podsetilo me je na knjigu koju piše Nacuko u Grudima i jajima, priču o “tinejdžerki čiji otac je pripadao jakuzama” i “drugoj devojčici istih godina, odgajanoj u komšiluku, u kultu koji je predvodila grupa žena”.

Da li je uopšte moguće da autor od sopstvenog lika ukrade ideju za knjigu? Setio sam se onoga na šta je Bet mislio kad je govorio o Kavakamijevoj i njenoj “neustrašivosti kad se radi o prepravljanju materijala, prepravljanju sadržine, prepravljanju tema”. Njega je to podsetilo na delo Trumana Kapotea. “Mislim da Kapote i Mieko… Ne mislim da se ijedno od njih dvoje stidi da se vraća stvarima”, kaže mi Bet. “Mislim da se tu radi o istinskoj fasciniranosti udaranjem tamo gde najviše boli”.

Prvog dana decembra, kada smo se Kavakamijeva i ja sreli u njenom kraju u Tokiju, nosila je završeni rukopis u svojoj glomaznoj tašni. Izbegavala je da ode u svoj radni prostor pošto je neko nedavno umro u stanu odmah iznad. Kavakamijeva mi je rekla da ima razloga da veruje da je u pitanju samoubistvo. “Ne verujem u duhove”, rekla mi je. “Ali stalno čujem neke zvuke iznad sebe, a deluje mi da je rano da se neko drugi već uselio”. Umesto da odemo do njenog radnog prostora, prošetali smo do obližnje sladoledžijske radnje.

“Ne zanima me mnogo religija kao društveni fenomen. Želim da pišem o tome šta vera znači u Japanu”, priča mi. Zainteresovaost za takva pitanja buknula je nakon što je nedavno ubijen bivši premijer Šindo Abe. Ubistvo je motivisano njegovim vezama sa marginalnom hrišćanskom sektom koja je ubičinu majku dovela do bankrota.

Njena fescinacija, kao i fascinacija mnogih Japanaca njene generacije, seže unazad do marta 1995. kada su pripadnici kulta Aum Šinrikjo izveli napade sarinom i ubili 13 ljudi u tokijskom metrou, što je i jedan od Murakamijevih retkih izleta u dokumentarističku prozu. Nju, shodno tome, zanima šta je to što sledi: kakva je religija moguća za Japance pod senkom Aum Šinrikjoa? “Mene, međutim, zanima da pronađem način da napišem sasvim drugačiju vrstu knjige od te građe”, kaže. “Osećam da je to nešto što moram da uradim”.

Tog decembarskog popodneva smo, da bismo izbegli duhove u koje ona ne veruje, stajali na trotoaru preko puta zgrade u kojoj joj je prostor za rad i jeli smo sladolede iz korneta dok je Kavakamijeva ćaskala sa vlasnikom radnje. Pomislio sam na neobičnost tog trenutka, a mogao sam i da ga zamislim u Murakamijevom romanu: muškarac i žena, progonjeni duhovima, odlaze u sladoledžijsku radnju. Ali u ovoj priči je žena protagoniskinja, a muškarac ne postoji ni zbog čega drugog osim da podstiče zaplet.

Pomislio sa na sve one druge živote u kakvima se Kavakamijeva okušala pre nego što je dospela dovde i pitao sam je šta misli da bi bila da nije uspela kao romansijerka. “Stara hostesa”, rekla je. A onda se, smejući se samoj sebi, predomislila. “Ne hostesa. Madam”.

Piše: Džošua Hant
Izvor: New York Times Magazine
Preveo: Matija Jovandić

Pročitajte još:

Mieko Kavakami; Stvari koje me potresaju do srži

Hajao Mijazaki, njegovi defamilijarizovani svetovi i shōjo heroine

Ili pogledajte:

Kako izgleda soba u kojoj piše Haruki Murakami

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: