“Mi smo budućnost!” – o ruskim futuristima (II deo) Da je Marineti posetio Rusiju u tom prvom periodu kada su pokušaji da se formuliše novi umetnički i književni jezik još uvek bili veoma eksperimentalni, verovatno bi bio hvaljen kao apostol „novog“. Međutim, on 1914. nije uspeo da izazove entuzijazam.

"Sportisti", Kazimir Maljevič, 1931.

Kada je Filipo Tomazo Marineti objavio “Manifest futurizma” 1909. godine, Rusi su ga dočekali kao epifaniju. Pa ipak, samo pet godina kasnije postaće jasno da su avangardni pokreti na Istoku, hrleći napred jednako brzo kao italijanski koje su pokrenuli pioniri modernizma, krenuli u potpuno drugom pravcu. Ovo je hronika tog raskola. Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Intuitivne igre na sreću

Da je Marineti posetio Rusiju u tom prvom periodu kada su pokušaji da se formuliše novi umetnički i književni jezik još uvek bili veoma eksperimentalni, verovatno bi bio hvaljen kao apostol „novog“. Međutim, on 1914. nije uspeo da izazove entuzijazam. „Marineti je na mene ostavio utisak veoma talentovanog čoveka, obdarenog veštinom reči. Prelepo je imitirao zujanje propelera, eksploziju, doboš, demonstrirajući, takoreći, time nadolazeći evropski rat. Sve u svemu, to mi je izgledalo kao puko žongliranje. Ne samo meni, već i celoj našoj grupi“, priseća se Matjušin. „Upoznali smo novu lepotu – lepotu brzine. To je evidentno u brujanju automobila, u letu aviona, a mi ga moramo inkarnirati u umetnosti! Dinamizam je osnovni princip savremenosti!’ Čuli smo ovo davno. To nije bilo ništa drugo do ponavljanje manifesta objavljenih nekoliko godina ranije“, rekao je Livšic kome je Marinetijev govor očigledno bio dojadio kada ga je godinama kasnije citirao.

Godine 1912–1913 bile su period ubrzanog razvoja  ruske avangarde. Njeni predstavnici su se oslanjali na zapadnjačke modele, bogatstvo talenta i individualnosti; osnovali su nove grupe, sklapajući saveze sa jednima a sukobljavajući se sa drugima, a i razvijali su sopstveni jezik. Ruski umetnici su održavali bliske kontakte sa nemačkom ekspresionističkom grupom Kandinskog Der Blaue Reiter i imali su priliku da se dive slikama École de Paris koje su bile okačene u palatama moskovskih kolekcionara umetnosti svetske klase, Sergeja Ščukina i Ivana Morozova. I konačno, na fotografijama su mogli da vide neke od novih radova: Livšic se prisetio fotografije Pikasove slike koju im je pokazala Aleksandra Ekster (jedna od “najzapadnjačkijih” umetnica grupe), nad kojom su se Burljuk i njegova žena gurkali kao zaverenici preko karte tajne neprijateljske tvrđave. Odmah nakon što su svarili ta dela, izbacili su svoje slike, čime su se zadužili briljantnom Špancu.

Grupa se stalno menjala, a druga imena su bila u opticaju: Budetljani (neologizam koji je Hlebnjikov izmislio od futura ruskog glagola ‘biti’), i Kubo-futuristi (izraz koji naglašava brak futurističke poezije i kubističkog slikarstva ).

Čitali su Anrija Bergsona. Njegovi radovi koji naglašavaju ulogu intuicije našli su plodno tle u Rusiji. Ovaj pristup je bio posebno važan za ruske avangardne umetnike. U članku objavljenom u almanahu “Unije mladih”, Vladimir Markov je napravio razliku između konstruktivnog pristupa umetnosti zasnovanog na proporcijama koji je nastao u antičkoj Grčkoj i alogičnog, nekonstruktivnog pristupa zasnovanog na intuiciji i „osećanju“, povezanog sa Istokom. Nepravilnost i neracionalnost kao umetnička tehnika postali su obeležje prvog talasa ruske avangarde. Neoprimitivisti su bili zainteresovani za antiestetičku narodnu umetnost, a poetski prostor ispunile su transracionalne pesme Hlebnjikova i Kručjoniha. Uloga slučajnosti, igre i popuštanja sa pravilima u stvaralačkom činu trebalo je da dovede do izražavanja unutrašnje, neposredne istine. Tako je manjkava umetnost, a ne akademska, dobila na značaju – dostizanjem suštine stvaraoca, a time i suštine predmeta koji se predstavlja. To je ruske „levičarske” umetnike približilo preddadaističkoj zabavi poigravanja apsurdom, a dalje od strogog karaktera italijanskog futurizma. U ovom konglomeratu inspiracija nije nedostajalo ni manifesta italijanskog futurizma, čiji su glavni popularizatori bili moskovski pisci Ilja Zdanevič i Vadim Šeršenjevič. Interesovanje za „grad“, koje je očigledno u ranim radovima Majakovskog, jasan je italijanski uticaj. Urbane teme su, međutim, gurnute u drugi plan kada je na scenu stupilo veliko „ja“ briljantnog umetnika.

Prošlost je sužena

Platna na kojima je Larionov predstavljao talase svetlosti koji se prelamaju na objektima direktno su crpeli iz estetike dela Umberta Bočionija. Lučizam je, međutim, razvio osnivač ovog pokreta u nešto više od stila umetnosti. To je postalo filozofsko sredstvo koje se može koristiti za analizu stvarnosti. Glavni element koji je ujedinio ove dve grupe bio je omalovažavajući odnos prema prošlosti.

To je intuitivno osetio David Burljuk kada je posmatrao umetničku publiku i kritičare – za koje su sporovi između dve grupe ruskih futurista, “Jack of Diamonds” i “Magarećeg repa”, u vezi sa inovacijama kubizma bili veoma hermetični. Međutim, da bi nastao haos tokom predavanja bilo je dovoljno napasti, čak ne ni Mikelanđela ili Ticijana – koji, prema Livšicu, više nisu bili svetinja – već ruske zagovornike akademske umetnosti, poput Nikolaja Bodarevskog i Ilje Repina. Manifesti su postali korisno sredstvo u borbi protiv književnog establišmenta. U manifestu pod nazivom “Šamar javnom ukusu”, objavljenom krajem 1912. godine, autori su objavili: „Samo smo mi lice našeg vremena; u književnoj umetnosti trubimo u rog vremena. Prošlost je sužena. Akademija i Puškin su manje razumljivi od hijeroglifa. Bacite Puškina, Dostojevskog, Tolstoja, itd itd., sa Broda modernosti.” Izdavač je polovinu prostora dao Hlebnjikovu. On je oslobodio reči njihovog značenja i čak se prepustio proročanstvu. Viktor Šklovski se prisetio vizuelne pesme koja se sastojala od brojeva: „Poslednji red je bio: ‘Neko 1917.’ Sreo sam jednom prilikom svetlokosog, tihog Hlebnjikova, obučenog u crni kaput zakopčan do grla. ‘Datumi u knjizi’, rekao sam, ‘jesu godine kada su pala velika carstva. Mislite li da će naše carstvo pasti 1917. godine?’ Hlebnjikov je odgovorio gotovo ne pomerajući usne: ‘Vi ste prvi čovek koji je razumeo šta sam mislio.’”

Drugo izdanje “Zamke za sudije”, koje su šest meseci kasnije objavili Matjušin i Guro, kombinovalo je poeziju i književnokritičke članke sa ilustracijama. Stvorili su ih – uprkos ranijim sukobima – predstavnici “Jack of Diamonds” (Burljuk) i “Magarećeg repa” (Gončarova, Maljevič). Kao rezultat odluke koju je doneo David Burljuk, u sledećoj publikaciji Hileanaca pod nazivom “Bolesni mesec”, grupa je usvojila prethodno neželjeno ime uvezeno iz Italije uključivši sledeći podnaslov:

Almanah jedinih futurista na svetu!!!
Hileanski pesnici

Grupa se stalno menjala, a druga imena su bila u opticaju: Budetljani (neologizam koji je Hlebnjikov izmislio od futura ruskog glagola ‘biti’), i Kubo-futuristi (izraz koji naglašava brak futurističke poezije i kubističkog slikarstva ). Budetljani su težili sintezi umetnosti. Zainteresovali su se za pozorište – umetničku sferu koju još nisu istraživali. Dve predstave koje su naizmenično postavljali pokazale su se veoma uspešnim; sve je propraćeno atmosferom stalnog skandala, a policija se pojavljivala na svakom nastupu. Iako su karte bile skupe, rasprodate su za kratko vreme. Tragedija koju je napisao Vladimir Majakovski pretvorena je u monodramu, uprkos činjenici da je u predstavi trebalo da se pojavljuju i drugi likovi. U svojoj čuvenoj žutoj košulji Majakovski je recitovao hipnotičke pesme uzdižući ulogu pesnika i pao u demijurško ludilo. Publika nije mogla da kaže da li je to lirska poezija ili tragedija. Sutradan je izvedena prva futuristička opera Pobeda nad Suncem. Matjušin je komponovao muziku. Libreto je napisao Kručjonih umesto Hlebnjikova, koji nije stigao iz rodnog Astrahana do dače Elene Guro u Uusikirkku, gde je predstava nastala. Hlebnjikov je nameravao da ode tamo, naravno. Imao je dovoljno novca za kartu za voz i držao je stisnutu u šaci da je ne izgubi. Na putu do stanice, međutim, svratio je do kupaonice, skočio u vodu i, nažalost, otvorio prste.

U kafiću “Stray Dog” postojao je kastinski sistem koji je ljude delio na umetnike i „farmaceute“ – pogrdni nadimak za ostatak gomile. Tu su avangardni umetnici doživeli momentalnu pobedu.

Scenografija i dizajn osvetljenja Kazimira Maljeviča bili su pravo otkriće. Kako se odvajao od svojih ranih slika ispunjenih geometrijskim prikazima ruskog sela, Maljevič se postepeno približavao suprematizmu, koji je sve pojednostavio na ravne oblike i figure. Njegov čuveni crni kvadrat, koji će tek sledeće godine biti izložen u galeriji, imao je neočekivanu premijeru na sceni. „Novina i distinkcija Maljevičevog metoda leži prvenstveno u korišćenju svetlosti za stvaranje forme. Time je potvrđeno postojanje objekta u svemiru. […] Te figure su bile isečene oštricama svetla i bile su lišene naizmenično ruku, nogu, glave, itd. jer su za Maljeviča bile samo geometrijska tela podložna ne samo raspadanju na sastavne delove, već i totalnom rastvaranju u slikarskom prostoru. Apstraktna forma bila je jedina realnost, forma koja je potpuno apsorbovala svu luciferijansku uzaludnost sveta. […] Ovo je bio zaum slikarstva, onaj koji je anticipirao ekstatičnu neobjektivnost suprematizma“, rekao je Livšic.

 „Rat je jedina svetska higijena!“ — uzviknu on svom preostalom snagom. „Živeo militarizam i patriotizam! Dole iscrpljujući uticaj žene.” Ovim rečima je Filipo Marineti završio svoj govor, na šta je publika odgovorila aplauzom koji je imao ritam nacionalističkog bubnja. Mizoginija vođe italijanskih futurista (potpuno slepa za ulogu izvanrednih umetnica, čitavog niza žena ratnica koje su u to vreme pravile proboje u ruskoj umetnosti) postala je vrlo jasna sledeće večeri na mestu gde su se sve ideološke razlike rastočile. U kafiću “Stray Dog”, književnoj i umetničkoj ustanovi koja se nalazila u jednom podrumu, priređen je banket u Marinetijevu čast. Italijan se tamo osećao toliko prijatno da je događaj postao proslava koja je trajala skoro nedelju dana. Marineti je pokazao doktrinu na delu. „Deset dana pre dolaska u Rusiju, objavio je manifest pod naslovom ‘Dole tango i Parsifal!’ […] „Da joj gurneš jedno koleno između butina? Kako naivno! A šta drugo koleno treba da radi?’, obratio se skamenjenom paru koji se upravo spremao da zauzme svoje plesačke poze. Savladani ovakvim aforizmima, najokoreliji tango-plesači su se ukočili. Marineti se trijumfalno osvrnuo na sve strane i još jednom utonuo u svoje pospano stanje.”

U kafiću “Stray Dog” postojao je kastinski sistem koji je ljude delio na umetnike i „farmaceute“ – pogrdni nadimak za ostatak gomile. Tu su avangardni umetnici doživeli momentalnu pobedu. Advokati i poslanici Državne Dume željno su paradirali u smešnim papirnim kapama koje su im omogućavale da uđu u klub „posebnim” subotama – samo da bi se približili muzama i pesnicima. Moglo se očešati rame sa pesnikinjom Ahmatovom u elegantnoj crnoj haljini ili videti Majakovskog u pozi ranjenog gladijatora, „zavaljenog na veliki bubanj, lupajući njime svaki put kada bi se na vratima pojavila figura zalutalog budetljanina“.

Napolju je bilo „more provincijske, svesno legalizovane trivijalnosti“ u kojoj su Burljukovi ofarbani obrazi i žuta košulja Majakovskog bili primorani da se predaju pred talasima podrugljivih pogleda ispod oboda šešira. Cilj da se umetnost učini suštinom svakodnevnog života – krajnja ambicija ovog i svakog narednog avangardnog pokreta – na kraju je morao da popusti pred drugim revolucijama.

Piše: Maciej Świetlik (sa engleskog prevela Scotia Gilroy)
Izvor: przekroj.pl
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: