Mark Tven o rasizmu, religiji i saosećanju kojem ga je naučila majka

Pola veka pre nego što će izraz “afro-američki” postati popularan u političkoj upotrebi, Mark Tven je govori o tome kroz svoje druženje sa crnim robovima u detinjstvu:

navodnizi-za-glifSvi crnci su bili naši prijatelji, a oni koji su bili naših godina su u stvari bili naši drugovi. Kažem “u stvari”, modifikujući ovaj izraz. Bili smo drugovi, ali ne sasvim drugovi; boja i okolnosti su nametali suptilne granice kojih su obe strane bile svesne, i koje su sprečavale da se potpunije združimo. Imali smo, vernog, posvećenog i dobrog prijatelja, saveznika i savetodavca u “Ujka Den’lu”, sredovečnom robu koji je bio jedan od najpametnijih u crnačkoj četvrti, koji je gajio široke i tople simpatije za sve, i čije je srce bilo iskreno i prosto i bez trunke podmuklosti. Dobro mi je služio mnogo, mnogo godina. Nisam ga video više od pola veka, pa ipak u duhovnom smislu većinu tog vremena on je bio uz mene, pa sam ga predstavljao u svojim knjiga ili pod njegovim imenom ili pod imenom “Džim”, šaljući ga svugde – od Hanibala (piščev rodni grad, prim. prev), dole do splava na Misisipiju, čak i preko saharske pustinje u balonu – a on je sve to izdržao strpljivo i druželjubivo, i sa vernošću koja mu je bila urođena. Na farmi sam veoma zavoleo njegovu rasu, i počeo da cenim njene najfinije kvalitete. Ovo osećanje i ovi stavovi su izdržali šezdesetogodišnji test i ni najmanje se nisu promenili. Njegovo crno lice mi je drago sada, kao što je bilo i tada.

Tvenove uspomene na ove složene odnose su istovremeno nežni i srceparajući u isticanju nevinih, upečatljivih primera kako deca mogu da upiju verovanja i norme svoje kulture – kao i manipulacione taktike koje dominantne instituciju kulture koriste kako bi održali ova ubeđenja. Kao doživotni kritičar religije i njene sposobnosti da pokvari ljudski duh, Tven piše:

navodnizi-za-glifU svojim školskim danima nisam imao nikakvu averziju prema robovlasništvu. Nisam ima pojma da je bilo šta u vezi sa njim pogrešno. Ništa ga nije dovodilo u pitanje; lokalne novine nisu pisale ništa protiv njega; sa propovedaonica smo učeni da ga Bog odobrava, da je to sveta stvar, i da onaj koji sumnja treba samo da pročita Bibliju ukoliko želi da se uveri – i onda su nam čitani tekstovi koji je trebalo da učvrste sve te stavove; a ako su sami robovi imali averziju prema robovlasništvu bili su mudri i nisu govorili ništa.

Iako se Tven ne seća da je ikada video nasilje nad robovima u svom rodnom gradu Hanibalu, u državi Misuri koja je podržavala robovlasništvo, on je čuvao uspomenu na priču o jednom naročitom dečaku i kako mu je jedna jednostavna opaska njegove majke – svedočanstvo o tome kako takve figure mogu tiho, ali monumentalno da oblikuju kreativnu genijalnost – otvorila iznenada oči za svo kulturološko opravdavanje svireposti ropstva i naučila ga doživotnoj lekciji iz saosećanja.

navodnizi-za-glifIpak, dogodio se mali incident tokom mog dečaštva koji se ticao ove stvari, i mora da mi je mnogo značio, inače se ne bi zadržao u mom sećanju, živ i jasan, tokom svih ovih godina što su sporo odmicale. Imali smo jednog dečaka roba kojeg smo od nekoga unajmili, tamo u Hanibalu. Bio je sa istočne obale Merilenda, a odvukli su ga od njegove porodice i prijatelja, preko pola američkog kontinenta, i prodali. Bio je veselog duha, nevin i drag, i najbučnije stvorenje koje je možda ikada postojalo. Po ceo dan je pevao, zviždao, vikao, smejao se – toliko da je to bilo izluđujuće i neizdržljivo. Na kraju, jednog dana, izgubio sam strpljenje i otišao da se žalim svojom majci na Sendija, koji je već sat vremena pevao bez ijedne pause, i nisam mogao više da izdržim to, pa sam je zamolio da ga ućutka. Njene oči su se napunile suzama, usne zadrhtale, pa je rekla nešto ovako:

“Mučenik, kada peva to govori da se ne sećanja, i to me teši, ali kada je miran, bojim se da razmišlja o svemu i ne mogu to da podnesem. Nikada više neće videte svoju majku; ako može da peva, ja ne smem da ga u tome sprečavam, nego sam na tome zahvalna. Da si stariji, razumeo bi me; i tada bi te buka koju pravi to dete bez prijatelja radovala.”
Bio je to prost govor, sastavljen od malih reči, ali od njega sam zanemeo, i buka koju je pravio Sendi me nikada više nije mučila. Ona nikada nije koristila velike reči, ali je imala prirodan dar da malim postiže veliki efekat. Poživela je skoro devedeset godina, i vladala je svojim jezikom do samog kraja – naročito kada bi zloba i nepravda uzburkali njen duh.

Tvenova majka će inspirisati veliki broj likova u njegovim romanima, uključujući i tektu Poli u “Tomu Sojeru”, gde se čak i Sendi pojavljuje, ali pod drugim imenom. Njena sklonost ka upotrebi malih reči je možda razlog zbog kojeg je Tven svojevremeno pružio ovakav savet za pisanje: “Koristite prave reči, a ne njihove dalje rođake… Izbegavajte viškove… Upotrebljavajte jednostavan i direktan stil.”

Ovi delovi su preuzeti iz “Autobiografije Marka Tvena” – na koje je on potrošio nekoliko decenija pišući ih, ali nije uspeo da ih završi za života, da bi na kraju zabranio svojim naslednicima da je objave pre nego što istekne sto godina od njegove smrti. Vek čekanja se isplatio.

Tekst: Maria Popova
Izvor: brainpickings.org
Prevod: Danilo Lučić
Foto: Mark Tven i Džon Luis

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: