Jelena Anđelovska
Ljubavi i društvo: Money Jungle – ljubavni izveštaj
Pitala sam je zašto bar ne pokušaju ljubav. A ona je objasnila da ima isuviše veliku ekonomsku moć nad njim, a to je nepodnošljivo. Udaljeni su dva sata i samo ona ima novac za vozne karte. Tako da će ili ona njega pozivati ili će ona kod njega odlaziti. A otići kod njega znači posetiti ulice grada, jedan ili dva postojeća skvota, jer on zvanično živi u stanu punom ukućana od kojih radi samo njegova majka, poštanska službenica.
Ona bulji kroz prozor, dan joj se čini usporen, svaki pokret vidi u krupnom planu. Takvi su dani rastanka, da sam znala ne bih je danas posetila. Ne gleda me, samo govori: ona kao studentkinja doktorskih studija zastupajući komunističke ideje ne može da ostane u ljubavi u kojoj jedna individua eksploatiše drugu, u ovom slučaju ona postaje okoreli kapitalista…
Osećam da sam u referatu života o klasnim borbama. On je, nastavlja moja prijateljica, u ovom slučaju predstavnik lumpenproleterijata koji očajnički želi da pređe u proleterijat, ali jedino što nalazi su sezonski poslovi i prinuđen je da ponekad diluje marihuanu. To je neprihvatljivo, to ga čini psom sistema koji želi status kvo. Na ovom se mestu njihovi vagoni odvajaju. Njegov vagon se prevrće niz padinu i gori do pepela. Ona vrisne na tu sliku u svojoj glavi, sada je već van sebe, napamet govori Marksa i Engelsa, jer zna da je istorija svakog dosadašnjeg društva istorija klasnih borbi. Ona zna, ona ga eksploatiše, uzimajući deo po deo njegovog tela. I baš tada, dok ga kida svojim robovlasničkim zubima, on je najbliži radničkoj klasi. Kome sve to treba, pritisak joj opasno varira, zaboli je glava. Ne pomaže ako kažem da je i znanje kapital, da nije lična nego društvena sila. I baš zato ga može podeliti sa njim. Ne! Ona kao da je u odnosu sa detetom, oseća kako mu se svet otvara tu, pred očima. Ne! Ona stvarno nije za tu vrstu majčinstva.
Dok se cedimo u znoju njenog očaja, on je izašao da prošeta. Hodajući ulicama, zuri u izloge, samo da uhvati pogled prolaznika, na odmoru je prvi put u svom životu. Mislim, njegov duh je na odmoru. U lice mu sevne svetleća reklama, svetlo mu izbija oči, pa je bolje pogleda – to je parola neke izložbe: „I whispered to my past do I have another choice…“ On uđe u galeriju, promuva se, za šta ranije ne bi imao volje i razgleda izložbu engleske umetnice Tracey Emin. Tracey je bila kao i on, lumpen, pa joj se to smučilo, pa je izložila lične stvari, svoj krevet i listu onih sa kojima je spavala. Uradila je to kako bi presekla svoj život na pola, a razumeli su da želi da šokira. Svejedno, danas se njen rad dobro prodaje na tržištu umetnosti, studirala je slikanje, radi slike kakve želi i predaje na faksu.
On sazna sve ovo i izađe iz galerije shvativši da još ima vremena. Naravno, zna on, jedno je biti žena lumpen, a nešto sasvim drugo biti muškarac. Tracey, njegova nova i jedina heroina imala je i talent za slikanje, volju za slikanjem, a on je nema. Ali, opet, on je muškarac i svoje će telo drugačije da nudi, u punoj je snazi, može vola da nosi. Šanse su im slične. Čuje svoj mozak kako kuca. Misli o vremenu, misli o vremenu. Odrastao je u okruženju u kom se smatralo da se mora raditi – nema se vremena za školu. A onda je bilo, nemaš školu – tvoje vreme je isteklo. Sa osamnaest, ej. Sada kapira koliko je to besmisleno. Neko drugi je odlučio o njegovom vremenu. A hteo je da se nečemu preda, da pripada, da ima među koga da ode. U to vreme našao je gomilu navijača, zapaljeni klinci sjebanih porodica, pod nogama fudbalera, nameštene tekme na kojima su navijali. Na dan maturskog ispita bio je derbi, nije otišao na ispit, nije završio školu. Prosto. Koliko je trajala ta odluka koja mu je krvavo otežala život. Minut, dva, nije bilo nikoga da mu kaže: nemoj, sine, druže, brate, platićeš skupu cenu. Samo užareni klinci oko njega, jebiga, nisu znali za bolje. Nije bilo nikoga da im kaže. Dok hoda hladnom ulicom, toplo mu je kad vidi nasmejane ljude, oslobođen u ovom gradu u kom nikoga ne poznaje. Jeza ga preseca jedino zbog klošara, usnulog na ulici. Nekada je mogao da se vidi u takvom položaju, ne danas, ali nekada ga se plašio. Njih je u stanu previše, on nema lovu da plaća svoj stan.
Mora da stane, ne može da diše, ko’o konji ga gaze misli o snovima njegovih roditelja, o čemu su oni sanjali. Pošteni rad, skromnost. Prosto. Ali i stid, stid da njega i sestru pošalju u dobru školu, na jezike, na faks, stid od šanse. Seti se nekog rođaka koji je ubeđivao njegovu majku da deca radničke klase i ne treba da se obrazuju, da, eto, nju mogu naslediti na službeničkom poslu. Duboko diše, ljut na svoju majku koja nije rekla „ne“ tom bednom rođaku, i svim rođacima koji bi da te smrskaju, a onda oplakuju. Roditelji mora da su želeli više za njega. Mnogo više. Ali, zašto to nisu rekli.
Nešto kasnije, sve troje se nalazimo u malom baru. On nam govori o svemu što je otkrio, eureku da vreme nije isteklo, o odluci da završi školu, da radi nešto bolje, možda i da studira. On je srećan, iznenada blista. Ona ne razume šta znači isticanje vremena. Vreme ti ne ističe ni kao pesak što klizi kroz ruke, to su znali još i stari Grci, odlučujući da će Apolon svima sve oprostiti. Vreme blista kao Apolon, veličanstveno je i uvek radi u njenu korist.
Vreme klasno određuje ovo dvoje, da su oni likovi u nekoj drami, bili bi likovi u stanju klase. Neprestano im predlažem udruživanje. „Ako pogledate svoje živote sa strane, šta vidite sada,“ pokušavam.
Šta ona vidi. Odjednom vidi da se niko koga poznaje ne druži sa Romima ili sa radničkom klasom. Vidi to i, ne može da izdrži, dođe joj da se sakrije od sebe.
Šta on vidi. On vidi sve što nikada nije video.
Šta ona vidi. Ona je u trenutku kada će teoriju primeniti na svoj život, to ne sme ispustiti.
Šta on vidi. On iznenada zna da je ljubav samo ono što te učini boljim. Svestan je da svi imaju osećanja.
Šta ona vidi. Ona vidi da je on ponekad glup.
Šta on vidi. On vidi da je ona ponekad sebična.
On vidi džunglu para (Money jungle je jazz album koji ona veoma voli). Džunglu, kroz koju se ovako ili onako probijaju, prljajući se novcem koji su držale hiljade ruku. Novčanice im se lepe za lice, i njihove kože različito reaguju na to. I ona vidi džunglu para. I vidi sobu u kojoj su proveli poslednjih sedam dana. Prvi put se toliko dugo nisu odvajali. One večeri kada je stigao sedeli su za stolom, u prostranom, lepom, svetlom stanu, i sa njenim cimerima dogovarali odlazak na neki koncert. Cena karte se uzgred pomenula, za njega je bila to nemoguća cena karte. Te noći cimeri ne mogu da spavaju, leže i svako misli o putanjama do pomenute karte, do koncerta: da li je reč o vrednom severu i lenjem jugu, da li je reč o slučajnom rođenju u nekoj porodici, da li je reč o tome da je on cicija, o njegovim prioritetima. Ni ona ne može da spava, misleći o njegovim mislima. On ne može da spava od uzbuđenja. Naravno, nije bio problem, cimeri su ga udruženo častili kartom. Koncert ostaje kao jedno od lepih sećanja na ovih sedam dana.
Rastajemo se negde pred jutro. Oboje plaču. On se uspravi, heroj sa barikade sopstvenog života, ide napred, otvorenih očiju ulazi u voz i otpozdravlja nas.