Leonora Carrington: Logika bajke

SHARE:

Kad pomislimo da je posljednja pripadnica nadrealističkog pokreta iz 30-ih preminula 2011. u dobi od 94 godine, taj nam se pokret odjednom čini neobično blizak, kao da je trajao sve ovo vrijeme. Zagrebemo li malo dublje i otkrijemo da je Leonora Carrington nastavila slikati u nadrealističkoj maniri do kraja života, potvrdit ćemo i sebi i drugima da ona nije samo vezana za pokret iz razdoblja ranog 20. stoljeća, nego je dio umjetničkog uvjerenja koje Carrington nije odbacila kad je moda prošla.

Kad je riječ o nadrealizmu, ime Leonore Carrington rijetko se spominje premda joj slike odišu tajanstvenošću poput najboljih djela Giorgia de Chirica i Renéa Magrittea. Bajkoviti i atmosferični prikazi prirode kao da govore o nekoj nedostupnoj tajni koja se može tek nazrijeti. Labirinti, goleme životinje, tajanstvena okupljanja koja podsjećaju na vještičje sijelo česti su motivi njezinih slika. Carrington je stvarala svijet magičnog i okultnog ponajviše kroz  likovnu umjetnost. Međutim, neumorno stvarajući, odvojila je vrijeme i za književno stvaralaštvo te napisala nekoliko knjiga pripovjedne proze: romane The Hearing Trumpet (1976.) i The Stone Door (1977.) te zbirke pripovijedaka The House of Fear (1938.), The Seventh Horse (1988.) i Ovalnu gospu (1975.)

Premda joj je pripovijedanje zorno i plastično, bez sintaktičkih nedoumica, i premda nas uvodi u svijet koji se isprva čini poznat, Carrington stvara atmosferu i niže događaje koji su izuzetno neobični, fantastični i često na granici s grotesknim. Ona pripovijeda o krađi tuđeg lica, upoznavanju palog anđela, životinjama koje govore, drveću koje hoda, protagonistima visokim tri metra, životu u kući sa stotinu zečeva, trgovcu koji provodi život čekajući da mu netko ukrade robu, ženi za koju se 40 godina nije moglo procijeniti je li mrtva ili živa, čovjeku koji zakapa automobil da bi pospješio rast gljiva i glavicama kupusa koje se međusobno tuku. Međutim, začudni i apsurdni događaji nisu bez narativne logike. Posrijedi je logika bajke: za cijelo Carringtonino djelo svojestvena je indiferentnost prema čudnovatom, pristupanje fantastici kao sastavnom dijelu života. Koliko god nemogući i apsurdni bili događaji, protagonisti ih prihvaćaju zdravo za gotovo, što se zahtijeva i od čitatelja. U “Debitantici” pripovjedačica ne želi prisustvovati balu koji se priređuje u njezinu čast pa, umjesto da sama dođe, šalje onamo hijenu. Junakinja “Ovalne gospe” usred igre pretvara se u konja, a za velik dio zbivanja u romanu The Stone Door ne zna se je li san ili stvarnost.

leonora i maks ernst

Leonora Karington i Maks Ernst

Carrington se rodila 1917. u Engleskoj u bogatoj obitelji tvorničara. Mladost su joj obilježili sukobi s ocem koji je gušio njezine umjetničke afinitete želeći je “prizemljiti”. 1936. slučaj je htio da upozna nadrealističkog slikara Maxa Ernsta. Zaljubivši se u njega i njegove slike, otišla je njim u Pariz, gdje je potom upoznala Dalíja (koji će je prozvati najvažnijom umjetnicom), Miróa, Picassa, Raya i ostale umjetnike s kojima je osjetila duboku povezanost za razliku od svijeta buržuja kojem je pripadala njezina porodica. Ernst ju je potaknuo na slikanje i na pisanje i njih su dvoje proveli nekoliko plodnih godina nadahnjujući jedno drugo. Dolaskom nacista na vlast Ernsta su francuske vlasti zatvorile kao narodnog neprijatelja jer je bio Nijemac. Carrington je zbog toga doživjela živčani slom i završila u bolnici. Međutim, uspjela se izbaviti i uz prijateljsku pomoć otputovati u Ameriku odakle se zatim preselila u Meksiko gdje je pak ostala živjeti do smrti.

Skučenost malograđanskog mentaliteta od kojeg je pobjegla u svijet umjetnika i nerazumijevanje roditelja Carrington je opisala u više priča, između ostalog u “Debitantici” i “Ovalnoj gospi” gdje bogati roditelji upravljaju sudbinom i ponašanjem junakinje. Sličan motiv imperativa obrane obiteljske časti pojavljuje se u pripovijetci “Ujak Sam Carrington”. Svojstveno je tim pričama da Carrington prikazuje višu srednju klasu kroz prizmu ironije, satirizirajući njihove pobude i razmišljanja. Njezina je proza duhovita i britka te je usklađena s umom širokih horizonata koji se morao maknuti iz rodne sredine.

Drugi čest motiv u pričama i romanima Leonore Carrington je životinjska snaga i nadmoć prirode: u priči “Bijeli zečevi” stotine zečeva proždire trulo životinjsko meso, u priči “Kraljevska naredba” pripovjedačicu ganja čempres, završetak romana The Hearing Trumpet predviđa reorganizaciju svjetskog poretka u kojem će vladati životinje i biljke, The Seventh Horse donosi pak priču o svećeniku čiju crkvu na kraju opsjednu šumske životinje. Tematiziranje snage prirode prisutno je i na njezinim slikama: ondje su česta divovska jaja, goleme životinje, mješanci između životinja i ljudi i vrtovi u obliku labirinta gdje se običan čovjek neće snaći. Proza Leonore Carrington doista djeluje kao verbaliziranje njezinih slika: odiše nadnaravnim i zagonetnošću te sugerira veliku snagu prirode na koju bi se čovjek trebao osloniti.

Osim njezina najpoznatijeg djela The Hearing Trumpet, knjige Leonore Carrington više se ne tiskaju ni u Americi niti u Engleskoj i izuzetno ih je teško nabaviti. Knjižnice uglavnom ne posjeduju njezina djela, a slike su joj u domovini doživjele samo jednu retrospektivu. Međutim, u Meksiku Carrington je zvijezda. Ondje je odavno postala neizostavni dio kulturnog krajolika, a ime joj podsjeća stanovnike na bajkovitu zagonetnost prirodnog svijeta.

ivana rogar, kartica1