Kvaka 22 na pisaćem stolu: Razgovor sa Džozefom Helerom (1) Džozef Heler pribegavao je jedinstvenom načinu pisanja romana, a bez mistifikacije je pričao o tome kako su nastajali “Kvaka 22”, “Nešto se dogodilo” i druga njegova dela.

Džozef Heler foto: Youtube/Manufacturing Intellect

Američki pisac Džozef Heler (1. maj 1923 – 12. decembar 1999) je debitantskim romanom “Kvaka 22” postigao ogroman uspeh, objavio je potom još petnaestak knjiga proze, pisao je i dramske komade, a u međuvremenu i filmska i televizijska scenarija. O tome kako su nastajala njegova dela bez zadrške je govorio svojevremeno u opsežnom intervjuu u 51,. broju Paris rivjua, a  povodom stogodišnjice piščevog rođenja mi taj razgovor prenosimo ovde u dva dela, uz redakcijsku opremu.

***

Intervju sa Džoom Helerom urađen je u nedelji kada je objavljena knjiga Nešto se dogodilo, što je značajan književni događaj, jer je to tek drugi roman u karijeri ovog autora. Prvi je, naravno, Kvaka 22. Heler, čini se, ne haje za činjenicu da mu je bilo potrebno više od decenije da napiše sledeće književno delo, jer je razvio jasan i jedinstven način rada koji nema nikakve veze sa rokovima i drugim despotskim zahtevima.

Kaže da je oduvek hteo da bude pisac. Svoju prvu priču otkucao je na pisaćoj mašini jednog dečaka iz komšiluka da bi je potom urednik za kratke priče Dejli njuza odbio. Karijera mu me išla svojim tokom. Ratne godine je proveo u Italiji i tada uopšte nije pisao. Prva priča mu je objavljena u Atlantiku (zajedno sa književnim tekstom Džejmsa Džonsa) 1948. godine. Kvaka 22 objavljena je tek 10 godina kasnije. Heler se ne zanosi kad je u pitanju to koliko je teško zarađivati za život pisanjem romana. Svojim studentima na kursu kreativnog pisanja na početku svake akademske godine kaže da će pisac, čak i da mu svaka reč koju napišu bude objavljena, sigurno morati da pojača lične prihode, obično predajući (kao on) ili da se bogato udaju ili ožene.

Reklo bi se da usud takvog puta nije obeležio i samog Helera. Sedi prilično opušteno izgleda upečatljivo (bujna kosa mu okružuje lice kao lavlja griva), uredno i vitko (održava formu džogiranjem i podvgravanjem strogim dijetama) i zvonkim glasom, sa dikcijom svog rodnog Bruklina, nepristrasno, kao da govori o nekome u trećem licu, počinje da opisuje jedinstveni proces kroz kakav nastaju njegovi romani…

– Sedeo sam na gornjem spratu kuće na Fajer Ajlendu 1962. godine. Bio sam prestravljen. Bio sam zabrinut, jer je prestao da me zanima moj tadašnji posao, što će reći pisanje reklama i promotivnih izdanja. Kvaka 22 nije donosila mnogo novca. Prodavala se solidno (800 do 2.000 primeraka nedeljno), uglavnom na preporuku od usta do usta, ali se nikada nije ni primakla listi bestselera Njujork tajmsa. Imao sam ženu i dvoje dece. Nisam imao ideju za sledeću knjigu. Čekao sam da se nešto dogodi (!), sa željom da tako dobijem početak za knjigu. Sa romanima počinjem čudno. Ne počinjem od neke teme, pa čak ni od lika. Počinjem od prve rečenice, nezavisne od bilo kakve svesne pripreme. Najčešće ništa od toga ne ispadne: padne mi napamet rečenica koja ne vodi ka drugoj. Nekada povede ka trideset rečenica koje na kraju završe u ćorsokaku.

Džozef Heler foto: Youtube/K Jones

Bio sam sam na spratu gore. I dok sam sedeo tamo, brinući se i pitajući se šta da radim, iznenada mi sine jedna od tih prvih rečenica: “U kancelariji u kojoj radim je četvoro ljudi kojih se plašim. Svako od tih četvoro ljudi plaši se petoro ljudi”. I odmah su iz tih rečenica eksplodirale mogućnosti i izbori: likovi (rad u korporaciji), ton, mučna atmosfera, nesigurnost. U tom prvom satu (pre nego što je neko ušao da me pozove da idemo na plažu) znao sam početak, kraj, dobar deo onoga između, celu scenu tog određenog “nečega” što će se dogoditi; znao sam za dete sa oštećenjem mozga i, naravno, za Boba Slokama, mog protagonistu, za ono što ga je plašilo, za to da je želeo da se dopadne, da mu je neposredna želja bila da mu dozvole da održi trominutni govor na kompanijskoj proslavi.

Mnoge od rečenica u celoj knjizi, ceo onaj “nešto se dogodilo” deo, sa onim rečenicama o solarnom pleksusu (onaj što počinje tamo kada mu doktor saopštava i završava sa “Nemojte to da kažete mojoj ženi” i drugima), sve to mi je došlo u tom prvom satu na spratu na Fajer Ajlendu. Na kraju sam pronašao drugo početno poglavlje, sa drugačijom prvom rečenicom (“Podiđe me jeza čim vidim zatvorena vrata”), ali sam sačuvao original, odakle je sve prokuljalo, za početak drugog poglavlja.

Da li je proces bio isti i kada vam je sinula prva rečenica Kvake 22?

Otprilike. Ležao sam u krevetu u svom četvorosobnom stanu na Vest Sajdu kada mi je iznenada pala napamet ta rečenica: “Bila je to ljubav na prvi pogled. Prvi put kada je video kapelana, Neko se ludački zaljubio u njega”. Nisam još imao ime Josarijan. Kapelan nije morao nužno da bude armijski sveštenik, mogao je da bude zatvorski sveštenik. Ali čim se namestila prva rečenica, knjiga je počela jasno da mi se razvija u glavi, čak i mnoge pojedinosti… ton, forma, mnogi likovi, uključujući i neke koje nisam mogao da iskoristim. Sve to dogodilo se u sat i po. Obuzelo me je toliko uzbuđenje da sam uradio ono što se po klišeu kaže da treba da uradite: skočio sam iz kreveta i hodao tamo-amo po sobi.

Tog jutra sam otišao u reklamnu agenciju na posao i tamo sam rukom ispisao prvo poglavlje. Do kraja nedelje sam ga prekucao i poslao ga Kandidi Donadio, mojoj agentkinji. Godinu kasnije, posle mnogo planiranja, započeo sam drugo poglavlje.

Postoji li ikakvo pravilo u tom tako jedinstvenom postupku?

Ne razumem se u imaginativni proces, iako znam da sam mu u velikoj milosti. Osećam da te ideje lebde naokolo po vazduhu i biraju mene da me ispune. Te ideje mi dolaze; ne stvaram ih svesno. Javljaju mi pri nekoj vrsti kontrolisanog sanjarenja, usmerenog maštanja. Možda to ima neke veze sa disciplinovanim pisanjem reklamnih izdanja (što sam godinama radio), gde postavljena ograničenja poprilično podstiču maštu. Postoji esej T. S. Eliota u kom on hvali disciplinu u pisanju, tvrdeći da onda kada je neko primoran da piše u zadatom okviru imaginacija stremi krajnjim visinama i daruje najbogatije zamisli. Međutim, kad je potpuna sloboda tu, onda je sva prilika da će se rad otegnuti.

Sećate li se još nekih prvih rečenica?

Ljudi stalno pitaju šta se dogodilo sa Danbarom, likom koji je nestao u Kvaki 22. Zato sam pomislio da napišem roman o njemu. Prva rečenica koju sam smislio očigledno je nikla na reklamnom sloganu za Bigelou prostirke koja je tada bila sveprisutna: “Ime na vratima zaslužuje Bigeloua pod njima”. Moja varijacija je bila: “Danbar se probudio sa svojim imenom na vratima i Bigelouom pod njima i zapitao se odakle on tu…” Dakle, to je bio roman o amneziji, Danbar se zatiče u kancelariji obloženoj plišem, ne zna ni ime sekretarice, niti koliko ljudi radi za njega, ni koje mu je zvanje, pa postepeno to saznaje. Ali nije valjalo. Nisam uspeo da u glavi prevaziđem određeni trenutak.

Imate li i poslednje rečenice koje se slažu sa početnim?

Imao sam završnu rečenicu za Nešto se dogodilo pre nego što sam počeo da pišem knjigu. Bila je: “Ja sam krava”. Šest godina sam mislio da je dobra. Bila mi je zapisana na jednoj kartici. Posle nisam bio zadovoljan njome i na kraju sam je odbacio. Ali tada je delovala dobro, a, osim toga, ne mogu da počnem da pišem dok ne znam završnu rečenicu.

Kad konačno imate početnu (i završnu) rečenicu, od čega zavisi da li ćete nastaviti?

Mislim da se pisci nesvesno kreću ka onome što misle da mogu da urade. Dva romana koja sam napisao, Kvaka 22 i Nešto se dogodilo, odlučio sam da napišem i pisao sam ih tako kako jesam zbog instintivnog osećaja da mogu da izađem na kraj sa temama i načinom na kakav se bavim svakom od njih. Imam izvesnog dara. Mogu da nasmejem, na pola stranice ili stranicu, nekad i više, mada ne bih da izazivam sudbinu i pokušavam da budem smešan na deset. Umem da budem humorističan na više načina: kroz ironiju, u dijalozima, u farsičnim situacijama, a povremeno i uz srećno nađen epigram ili aforizam. Međutim, namera mi je da budem ozbiljan.

Roman “Nešto se dogodilo” objavljen je1974. godine

Ali, sa druge strane, ne umem da napišem efektnu, direktnu, pojedinačnu priču. Ne umem da opisujem. Rekao sam uredniku da ne bih umeo da napišem dobru opisnu metaforu makar mi i sam život zavisio od nje.

U Kvaki 22 je zaista jako malo fizičkih opisa. Malo ih je i u Nešto se dogodilo. Bob Slokam sklon je tome da ljude posmatra jednodimenzionalno; pokazuje tendenciju da o ljudima, čak i onima njemu jako bliskim, njegovoj ženi, ćerki i sinu, kao i o onima za koje radi, misli kao da imaju samo jednu stranu, jednu vrednost. Kada iskažu više od jedne dimenzije, teško mu je da se nosi sa njima. Slokama ne zanima kako ljudi izgledaju, kako su prostorije uređene ili kakvog cveća ima okolo.

Da li ste se osećali sputano dok ste pisali roman kroz ograničenja ličnosti Boba Slokama?

Tačno je da sam mogu da budem duhovitiji, pametniji i bistriji sa rečima nego što je to Slokam. Ali moram da ga ograničim jer on, ako bi imao sve moje atribute, ne bi radio za tu kompaniju, nego bi pisao Kvaku 22. A opet, iako ne mogu da ga predstavim kao nekoga ko priča poput Ničea ili Markuzea, imam neograničene mogućnosti sa njim sve dok ostanem veran predstavljanju ličnosti koja je takva da je sigurna samo u to da ni u šta nije sigurna. On je duboko raštiman, nedefinisan i ambivalentan. Otud mogu da ga smestim u bilo koji misaoni okvir, da ga navedem da reaguje iz bilo koje emotivne perspektive. Mogućnosti nije bilo malo, nego suviše.

Da, ali…

Osim toga, vaše pitanje sugeriše to da je Slokamova uloga da saopštava. Ne mislim da ja, čak i kao pisac, imam neko znanje koje treba da prenesem čitaocima. To bi mogli filozofi i mogu naučnici. Ja mogu da izrazim nešto sa čim možete da se saglasite ili ne, ali ste to svakako već negde čuli. Dakle, ne mislim da se dobar i loš roman razlikuju po onome “šta”, nego po onom “kako”, po estetskom svojstvu piščevog senzibiliteta, po njegovoj veštini, sposobnosti da stvara i komunicira.

Nisam znao o čemu je Kvaka 22 sve do tri meseca nakon što je izašla, kada su ljudi, često nepoznati, bez ikakvog interesa da mi pričaju prave (ili pogrešne) stvari, počeli da mi prilaze i govore mi o knjizi. 

Nemam životnu filozofiju, niti potrebu da organizujem životni napredak. Moje knjige nisu sastavljene tako da “nešto govore”. Dok sam bio na koledžu, u svakom razgovoru o književnosti stalno se naglašavalo ono “šta on kaže, šta je poruka?” Čak i tada sam mislio da jako malo pisaca ima bilo šta da kaže. Meni je bilo važno “šta to radi”. To, naravno, opovrgava ideju da je poruka okosnica romana. Zapravo, svaka “poruka” postaje deo teksture, toliko izmešana da postaje značajna koliko kafena kašičica soli u ogromnom odresku.

Setite se brojnih umetnika koji su slikali mrtvu prirodu, pogled na reku ili vazu sa cvećem… Ništa u vezi sa odabirom teme neće nikoga zadiviti. Ono što razlikuje jedan stil od drugog leži u onome što umetnik unosi u sliku. Isto to donekle važi i za romanopisca.

Kako vi sami gledate na Slokama?

Dok sam pisao roman rekao sam nekolicini ljudi da je Slokam verovatno najodurniji lik u književnosti. Pre nego što sam završio, počelo je da mi ga bude žao. To mi se već dešavalo. Zato postoje dva generala u Kvaki 22. General Dridl svakako ima loših osobina, ali su tu i izvesne crte ličnosti koje su mi se dopale (direktan je, iskren, ne povlađuje) i shvatio sam da ne želim da mu pripišem izvesne ružna svojstva. I tako sam smislio generala Pekema, kao neku vrstu zamenskog žrtvenog jarca. Teško da se on nekome dopada. Ali isto važi i za Slokama. Mnogi moji prijatelji kojima sam pokazao rukopis ne samo što su saosećali sa njim, nego su se i jako identifikovali sa njim. To me je iznenadilo, iako mislim da ne bi trebalo. To jeste veoma ljudski.

Da li vas reakcije na vaša dela često iznenađuju?

Neprestano. I ja se uzdam u njih. Zapravo i ne znam šta tačno radim sve dok ljudi ne pročitaju to što sam napisao i podele sa mnom reakcije. Nisam znao o čemu je Kvaka 22 sve do tri meseca nakon što je izašla, kada su ljudi, često nepoznati, bez ikakvog interesa da mi pričaju prave (ili pogrešne) stvari, počeli da mi prilaze i govore mi o knjizi. Njima je ona nosila drugačija značenja. Mislio sam da je kapelan drugi najupečatljiviji lik u knjizi (posle Josarijana). Ali, ispostavilo se da je to Majlo.

Onda, iznenadilo me je što su se neke stvari u Kvaki 22 ispostavile kao veoma smešne. Mislio sam da sam šaljiv, ali nisam imao pojma da ću nevesti ljude da se smeju naglas. Jednom sam u svom stanu čuo svog prijatelja kako se iz druge sobe smeje na sav glas i tada sam shvatio da umem i da nasmejem. Tu sposobnost sam počeo svesno da koristim, ne da bih pretvorio Kvaku 22 u komediju, nego naprotiv, zbog efekta ironije. Zaista ne verujem da pisci znaju mnogo o efektima onoga što rade.

Zar vam ne smeta kada su pisci (vi) toliko predostrožni?
Ne. To je jedna od stvari zbog kojih je sve zanimljivije. Jedino bi me uzrujalo ako bi mi neko rekao da ono što sam uradio nije dobro i da niko to neće hteti da čita. A od toga se štitim tako što pošaljem prvo poglavlje svojoj agentkinji, i mom uredniku, a onda, nakon što završim otprilike trećinu knjige, i drugim prijateljima. Oni znaju da budu oštri prema meni.

Mislite li o čitaocima dok pišete?

Pošto je pisanje zapravo usmereno ka publici, nesvesno moram da imam publiku za koju pišem, nekoga ko je zaista nalik meni, pretpostavljam, po senzibilitetu, nivou obrazovanja, interesovanjima u književnosti…

O čemu raspravljate sa prijateljima u vezi sa svojim delom dok ono nastaje?

Nisu to rasprave. Jednostavno mi kažu za šta misle da je dobro, a šta loše. Ne poverujem im baš uvek. Pokušavam da o tome ne razgovaram godinama ni sa kim. Mislim da je pisanje ličan poduhvat… Pošto mnogo toga proizilazi iz kontempliranja. Nema ničega ličnijeg nego što su nečije misli; i mislim da bih voleo da tako i ostane.

Koji su najbolji uslovi za takvo kontempliranje?

Moram da budem sam. Autobus je dobar za to. Ili šetanje psa. Pranje zuba je čudesno, a posebno je bilo sa Kvakom 22. Kada sam jako umoran, malo pre nego što odem u krevet, često mi se mozak sasvim razbistri dok se umivam i perem zube… I pojavi se rečenica za ono što ću raditi sutra, ili neka ideja za dalje. Najbolje ideje mi ne padaju napamet dok stvarno pišem, što će reći u agoniji zapisivanja onoga za šta mislim da su dobre ideje i traženja reči i vrste pasusa za njih… U radnom procesu.

Ne doživljavam sebe kao prirodno darovitog pisca kad je reč o upotrebi jezika. Tu ne verujem sebi. Shodno tome, isprobavam različite načine da napišem rečenicu, pa onda pasus, pa najzad stranicu, biram reči, biram ritam (time sam opsednut, čak i ritmom rečenice). Kažem sebi šta bih voleo da stavim na papir, ali ne naglas. Nekad mrdam usnama, i to ne samo dok pišem, nego i dok razmišljam o tome šta da večeram.

Koliko dugo istrajete u tome?

Obično napišem tri ili četiri stranice, a onda ih prerađujem po dva sata. Mogu da radim po četiri sata ili 44 minuta. Nije to stvar vremena. Postavim realističan okvir: koliko mi je potrebno da napredujem do sledećeg pasusa. To je sporo napredovanje, eto šta je to. Nije to pitanje kako da se izborim sa sledećim poglavljem. Kako da dođem do sledeće faze onako kako hoću? O tome mislim kao o šetanju psa ili o 20 minuta šetnje od stana do studija gde radim.

Zapisujete li te ideje onako kako vam dođu?

Nosim malu futrolu sa karticama od papira u novčaniku. Ako smislim dobru rečenicu, zapišem je. To ne budu ideje (“neka ode u bordel u Nju Orleansu”). Ono što zapišem je prava rečenica koju hoću u tekstu (“U bordelu u Nju Orleansu sve je ličilo na ono okapanje u San Francisku”). Naravno, kad se vratim posle na tu rečenicu može da se desi da je znatno izmenim.

Kartice sa rečenicama Džozefa Helera

Povremeno budu takve da zvuče savršeno kao i prvi put, poput: “Moj dečko je prestao da priča sa mnom i mislim da ne mogu da se nosim s tim”. Zapisao sam je na kartici, možda u autobusu, ili posle šetanja psa. Držim ih u ormariću za registratore. Registrator za Nešto se dogodilo debeo je desetak centimetara, a onaj za Kvaku 22 otprilike onoliko koliko je duga kutija za cipele.

Postoje li i registratori sa nezavršenim knjigama, na primer one o Danbaru koju ste spomenuli?

Ne. Ništa što započnem ne ostavljam nedovršeno. A ne počinjem, rekoh već, sve dok ne vidim celu stvar u glavi.

Odakle još crpete građu?

Uzmem dosta toga od svojih prijatelja. Od Mela Bruksa. Od Džordža Mendela. Posebno od Mendela. On je pričao svoje doživljaje iz rata. Jednom mi je ispričao kako je razgovarao sa vojnim psihijatrom koji ga je pitao za snove i Džordž je izmislio jedan o tome kako drži ribu u ruci. Ima malo toga u Kvaki 22. Dosta sam toga uzeo od njega. On je jednom imao i najčudniji medicinski problem – kamen u pljuvačnoj žlezdi. To je baš retko. I može se zaključiti da je to jako mali kamen. Eto, to se pojavljuje u sceni u bolnici sa pomešanim dosijeima u Kvaki 22.

Pre jedno godinu dana Mendel je iznenada shvatio da u Njujorku više nema Šraftovih restorana, a da se ni Vorld telegram više ne štampa. To mu je nekako promaklo. I rekao je: “Bože, uskoro neće ostati više ničega”. To je završilo na jednoj od onih kartica i iskorišćeno je u jednoj od digresija Boba Slokama u Nešto se dogodilo. On mi je baš bio od pomoći.

A uticaji iz onoga što čitate?

S vremena na vreme mogu da prepoznam uticaje. U Nešto se dogodilo ima stranica i po koju sam napisao u svojoj džejmsovskoj fazi… Korišćenje reči “A?” Kad Slokam priča psihijatru da više nema slušne halucinacije, ali je uveren da oseća miris balege, psihijatar mu više puta uzvraća sa “A?”. To je iz Ambasadora. Taj uticaj nije posebno naglašen.

Kako vam se čine lični kontakti sa savremenim piscima? Ima li koristi od toga?

Ne bih rekao da se pisci osećaju prijatno kad se nađu na istom mestu. Možemo da porazgovaramo, naravno, pet minuta i tako, ali ne bih rekao da želimo da se družimo. Uvek se akutno javi svest o statusu i tome koliko neki pisac stoji dobro ili loše u očima osobe s kojom razgovara.

Primetio sam da se razgovori dva pisca svaki put otvaraju istim gambitom, i svaki put mi je neprijatno kad ga čujem, a to je: “Sviđa mi se vaše delo”. To prilično često čujem. To stalno povlađivanje. A šta ako neko nije završio nijedno delo? Njemu se onda uopšte ne bi ni obratili. Ta vrsta veza je specifična za pisce, na kraju krajeva, naš status ne dovodi u pitanje niko drugi, neki juvelir ili proizvođač odeće. Ne, ne verujem da dva sredovečna romanopisca, ako su doživeli iole veći uspeh, a nastavili su da pišu, mogu da bitišu jedan kraj drugog, ne verujem da ljudska priroda može da istrpi takvu situaciju.

Činjenica je da postoji nekoliko ljudi sa kojima bih voleo da provedem čak i ceo vikend, da sa njima budem u istoj kući ili na pecanju, pošto ih dovoljno dobro poznajem i mogu da se osamim ako to poželim. Ne želim da moram da ih zabavljam. Ni kada pišete roman takvu vrstu veze ne možete da razvučete na 60 strana.

Ne biste otišli na pecanje sa Bobom Slokamom?

Ne.

(nastaviće se)

Piše: Džordž Plimpton
Izvor: The Paris Review
Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: