Krajem marta ove godine, u KC Gradu predstavljen je poslednji roman hrvatskog autora Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji, čija je književnost (pre)poznata i cenjena među srpskom čitalačkom publikom. Novakovo novo prozno delo koje prati tragične događaje vezane za ubistvo hrvatskog policajca Dina Molnara može se čitati i kao deo nekakve međimurske trilogije skupa sa romanima Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši. U ovom intervjuu, Novak govori o svom novom romanu, načinu izbora tema, pristupu pisanju i odabiru pripovednih tehnika i perspektiva. Slučaj vlastite pogibelji možete kupiti ovde.
U svom novom romanu Slučaj vlastite pogibelji obrađujete tragičan slučaj policajca Dina Molnara, koji je 2013. godine preminuo pod sumnjivim okolnostima, nakon što se otvoreno suprotstavio kolegama i nadređenima, započevši borbu protiv niza neregularnih i korumpiranih radnji kojima je svedočio. U kojem trenutku se tokom prethodnih 11 godina u Vama javila želja da o spomenutom slučaju napišete roman?
Nisam siguran da mogu detektirati točan aha-moment, kada ti sine ‘E, okej, ovo mora na papir’. Ali je sigurno da sam godinama pratio razvoj tog slučaja, sudski epilog i sudbinu te obitelji, bez ikakve namjere da to iskoristim kao podlogu za pisanje. Priječila me pomisao da ionako ne mogu saznati što je to točno bilo i kako su se obiteljski odnosi dalje razvijali. A onda dođe do faze da postanem dosadan ljudima u okolini koliko pričam o tome, da mi podsvijest sama izbacuje neke zamišljene scene, da mi likovi dobivaju jasne obrise u glavi. I tako je negdje 2018. krenulo s prvom skicom. Ukratko, kad se nisam mogao više riješiti opsesije tim događajem.
U Vašim prethodnim romanima imali smo fuziju različitih tehnika i formi pripovedanja, od službenih zapisa, preko trećeg, do prvog lica jednine često oličenog u multifokalnim perspektivama, a sada, po prvi put, imamo i delove koji su pisani u obliku drame. Zašto ste se odlučili za ovakvu formu?
Malo je toga tu stvar neke svjesne odluke, kao, sad ću upotrijebiti tu-i-tu pripovjedačku strategiju jer će to bit strava. Više je posljedica suočavanja s vlastitim autorskim ograničenjima, da ne kažem nedostacima. Moja je ideja oduvijek: nemoj uništiti dobru priču svojim glupim pisanjem. Nemoj pokušavati biti svoja najdraža autorica ili najdraži autor, nego pronađi pravi modus, pravu rečenicu, pravi jezik za priču koju pokušavaš ispričati. Slučaj vlastite pogibelji je prvo bio pisan iz trećeg lica, ali mi nije bilo dovoljno dobro. Nakon toga sam prebacio u prvo lice, iz kojeg sam napisao neke od svojih uspješnijih tekstova, ali tu je profunkcionirala samo narativna linija Profe, koja je artikulirana, načitana, u stanju je reflektirati o sebi. Narativna linija Marlija, starijeg brata preminulog policajca ostala je jako suha. Zato što je i sam lik do pred kraj priče takav – ostaje emotivno distanciran od tragedije koja ga je zadesila, reaktivan je, samo gasi požare da ne nastane neko veće sranje. I tu mi se scenarij nametnuo kao idealna forma – šturi opisi scene i sva potisnuta snaga emocije u replikama.
Iako ste u jednom intervjuu rekli da književnost ne mora ništa drugo, osim da postoji, već se sada, pola godine nakon objavljivanja romana Slučaj vlastite pogibelji kao određena vrsta slogana ističe njegova poslednja rečenica – Ima nas koji vidimo, ima nas koji pamtimo. S obzirom na to da Vaši junaci često dolaze sa margine, da su dogurani do egzistencijalnog ruba, te primorani da preduzmu radikalne mere kako bi sačuvali svoje dostojanstvo, a neretko i život, da li mislite da književnost ipak može biti podsticaj za promenu, posebno na individualnom nivou čitaoca, ma koliko ta promena mala i ma koje vrste bila?
Može. Samo ne može instantno. Ako hoćeš promjenu, odmah i sada, ne idi pisati roman, dramu ili scenarij. Jedini načini koji trenutno omogućavaju izravnu promjenu su građanski i politički aktivizam, u što u najširem smislu ubrajam i dobro istraživačko novinarstvo. Umjetnost može pružiti artikuliranje pitanja, pronalaženje jezika da iskažemo svoju neslobodu, ali njome se najvećim dijelom obraćamo konzumentima umjetnosti, koji su većim dijelom u stanju reflektirati o sebi, propitivati svoje stavove. Za promjenu treba utjecati na sve slojeve društva, i na one kojima nije do umjetnosti.
Ako sakupimo sve likove iz Vaša poslednja tri romana, Slučaj vlastite pogibelji, Ciganin ali najljepši i Črna mati zemla, sada je to jedan zaseban međimurski univerzum. S obzirom na to da se u sva tri romana bavite pitanjem istine, pravde, a čak imate preplitanja u smislu da u jednom romanu nagoveštavate likove i teme u drugim, da li možemo reći da je ovde reč o trilogiji? Odakle crpite inspiraciju koja Vam omogućava da stvorite tako upečatljive i pamtljive likove?
Trebao bih provjeriti koja je definicija trilogije, mislim da bi se te tri knjige doista mogle odrediti tako, post festum. Sigurno je da u mojoj glavi čine neku cjelinu. Prije svega zato što sam si u zadnjoj, nesvjesno, dao odgovor na pitanje koje sam si postavljao u prve dvije: kako i zašto nastaviti živjeti nakon što si izgubio nekoga bez kog ti se postojanje čini besmislenim. A što se tiče inspiracije – nikada nisam imao problem s tim. Još sam kao klinac znao smišljati nastavke dobrih knjiga ili filmova. Meni je problem vrijeme. Pišem sporo i generalno ne krećem pisati ako znam da pred sobom nemam neko razdoblje u kojem ću imati po 2-3 sata dnevno. Zanimljivi likovi svuda su oko nas, a istina je i da u svakom kojeg sam ispisao ima neki dio mene. Nisam u stanju pisati o čovjeku koje je bijesan, sretan, zaljubljen, izdan, čovjeku koji se kaje, ako ne prizovem vlastita iskustva te vrste.
U Črnoj mati zemli, glavni junak Matija Dolančec čita Apdajka, Pamuka i Uelbeka. Ko su bili Vaši književni uzori, posebno na početku karijere?
Osobine Roberta Muzila (I deo)E, sad, što je početak karijere? Dolazim iz kuće gdje nije bilo puno knjiga – Biblija, Knjiga za svaku ženu i moja wikipedija analognog doba: Tisuću zašto, tisuću zato. Pa sam se veselio svakoj prilici da se dočepam bilo čega. Knjige o Adrianu Moleu su, mislim, jako utjecale na moje poimanje humora, a kasnije prije svega Kafka, Dubravka Ugrešić i mnogi drugi domaći autori i autorice. Ali ne bih mogao reći da sam ikada pokušavao pisati kao netko od njih, niti sam mislio da bih to mogao. Više je to bila fascinacija time što pisana riječ može.
Znamo da ste ljubitelj serija i filmova. Črna mati zemla je još uvek u produkciji i imali smo prilike da vidimo i kratkometražni film nastao na osnovu jedne od najupečatljivijih scena u ovom romanu. Koje su sličnosti i razlike između pripovedanja u književnosti i pisanja scenarija za film? Kakva su Vaša iskustva na tom polju?
Kada sam počeo s Rokom Bičekom, tadašnjim redateljem na dugometražnom projektu Črna mati zemla, raditi na scenariju, imao sam dosta brutalno suočavanje s promjenom paradigme. Prvo sam se osjetio jako limitiranim formom scenarija, jer ne možeš ući u glavu i razmišljanje likova drukčije nego vizualnim sredstvima i dugo mi je trebalo da se naviknem na to i da vidim koliko taj medij pruža drugih mogućnosti, prilika da se uđe i dublje u priču nego sam uspio u proznom tekstu. Jedna od važnijih lekcija bili su dijalozi. Ja u prozi stavljam ono što mi je emotivno najjače u replike likova, tamo mi zazvuče najjače. A filmu je suprotno – prvo pokušaš podvaliti važnu informaciju na sve moguće načine osim teksta: zvuk, slika, pokret. A dijaloška replika ostaje kao posljednje utočište. I ekonomičnost. Film ne trpi digresije bez funkcije. Mislim da je to dobra lekcija i za moje daljnje pisanje.
Da li radite na nečemu novom? Kako u Vašem slučaju izgleda početak nastajanja novog romana, koliko vremena trošite na istraživanje i kada znate da je došao trenutak da započnete proces?
Prva je faza odupiranje. Pronalazim svaki mogući razlog da ne pišem. A onda se predam kad vidim da mi je takav bijeg veća patnja od samog pisanja. Onda dugo skiciram i razmišljam o različitim aspektima priče, o razvoju likova. Tu upadaju i ispadaju scene, narativne linije, cijeli likovi. I nakon nekoliko mjeseci takvog brainstorminga kreće raspisivanje. Prva verzija što je brže moguće, sve daljnje što je sporije moguće. A bude ih 7-8. Za neke scene i do 30 ajmo-Jovo-nanovo prolaza. I rijetko na kraju budem sasvim zadovoljan.
Pitanja: Vladan Krečković
Pročitajte i prilog sa Kristijanom Novakom iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu”.