Kratka i uzbudljiva istorija esperanta: Jezik mira koji su mrzeli Poenkare, Hitler i Staljin U Francuskoj je esperanto bio zabranjen kao navodno oruđe za propagiranje komunizma, Hitler je taj jezik video kao dokaz jevrejske zavere, a u SSSR-u su esperantisti sumnjičeni kao deo "međunarodne špijunske mreže".

L. L. Zamenhof sa učesnicima prvog kongresa esperantista 1905. godine u Francuskoj foto; Wikipedia

Bjalistok, nekada poljski, potom pruski, pa ruski, a danas ponovo poljski grad, bio je krajem 19. veka čvorište različitih kultura, mesto gde su živeli brojni Poljaci, Nemci, Rusi i Jevreji Aškenazi koji su govorili jidiš. Svaka od tih grupa govorila je drugim jezikom, a pripadnike drugih zajednica gledali su s podozrenjem.

Godinama je L. L. Zamenhof, Jevrej iz Bjalistoka i lekar-stažista u Moskvi, sanjao o načinu na koji bi različite grupe ljudi komunicirale lako i mirno. On je 26. jula 1887. godine objavio ono što se danas naziva Unua libro ili Prva knjiga, u kojoj je bio predstavljen i opisan esperanto, jezik koji je godinama usavršavao u nadi da će unapređivati mir među ljudima širom sveta.

Rečnik esperanta sastavljen je mahom od engleskih, francuskih, nemačkih, grčkih, italijanskih, latinskih, poljskih, ruskih i jidiš reči, pošto su to bili jezici koje je Zamenhof najbolje poznavao. Na gramatiku esperanta primarno su uticali evropski jezici. Zanimljivo je, međutim, da su pojedine inovacije u esperantu ličile na osobine nekih azijskih jezika, kao što je kineski.

Sada, 135 godina kasnije, Evropa je ponovo rastrzana nasiljem i tenzijama, što se najviše vidi po ratu između Rusije i Ukrajine, bar delimično vođenom kroz političke rasprave o jezičkim razlikama.

Sukobi oko jezika su, nažalost, uobičajeni širom sveta.

Nade da će korišćenjem zajedničkog jezika zavladati mir nisu se primile naširoko, ali procenjuje se da oko dva miliona ljudi širom sveta govori esperanto. I taj jezik se, iako polako, širi i dalje. Cele porodice okupljaju se sa svih strana sveta ne bi li govorile esperanto.

Pošto je odrastao u Bjalistoku, multikulturalnoj, ali uzajamno nepoverljivoj sredini, Zamenhof je posvetio život stvaranju jezika za koji se nadao da će doprineti harmoniji među različitim zajednicama. Cilj nije bio da se tim jezikom zamene prvi jezici svake od njih. Esperanto je pre trebalo da posluži kao univerzalni drugi jezik koji bi pomogao u razumevanju među nacijama i, u dobroj veri, uspostavljanju mira.    

Esperanto je lak za učenje. Imenice nemaju rod, tako da ne morate da se pitate da li je, recimo, sto muškog ili ženskog roda. Nema nepravilnih glagola, tako da ne morate da pamtite složene liste konjugacije. Osim toga, spelovanje je fonetsko, tako da nećete biti zbunjeni nepostojanim glasovima ili drugačijom zvučnošću u različitim kontekstima.

Zemenhof je u Prvoj knjizi naveo 16 osnovnih pravila esperanta i dodao rečnik. Ova knjiga prevedena je na više od deset jezika, a na početku svakog izdanja se Zamenhof trajno odricao prava na svoju tvorevinu i isticao je da je esperanto “društveno vlasništvo”.

Ubrzo se esperanto proširio po Aziji, Severnoj i Južnoj Americi, Bliskom istoku i Africi. Počevši od 1905. godine, poznavaoci esperanta iz celog sveta počeli su da se okupljaju jednom godišnje na Svetskom kongresu esperantista da bi slavili, i govorili, jezik.

Zamenhof je od 1907. do 1917. godine, kada je umro, bio 14 puta nominovan za Nobelovu nagradu za mir, ali je nikada nije dobio. Svetski esperantski savez, nastavljač Zamenhofovog dela, nastoji da podrži veze među ljudima kroz upotrebu esperanta, a on je za Nobelovu nagradu bio nominovan više od stotinu puta zbog “doprinosa svetskom miru tako što omogućava ljudima iz različitih zemalja da stupe u neposredne veze bez jezičkih barijera”. Ni Savez do sada nije dobilo nagradu.

Šta je uopšte esperanto i kakva je korist od njega?

Liga naroda, preteča Ujedinjenih nacija, osnovana je posle Prvog svetskog rata sa nadom da će sprečavati buduće sukobe. Ubrzo potom je delegat Irana u Ligi naroda predložio da esperanto bude prihvaćen kao jezik međunarodnih odnosa. Međutim, na ovaj predlog je delegacija Francuske stavila veto, strahujući da bi time francuski jezik izgubio prestižno mesto u diplomatiji.

Francuske vlasti su 1922. godine otišle i korak dalje i zabranile su učenje esperanta na svim fakultetima u zemlji jer je on, navodno, oruđe za širenje komunističke propagande.

Da ironija bude veća, ni život poznavaocima esperanta iza gvozdene zavese nije bio lakši. U SSSR-u su esperantisti sumnjičeni kao deo “međunarodne špijunske mreže”. Mnogima je suđeno i kasnije su nestali u čistkama tokom Staljinovog režima.

Prema Hitleru, esperanto je bio dokaz zavere Jevreja da preuzmu svet. U vreme Trećeg rajha, Gestapo je dobio posebno naređenje da traga za Zamenhofovim potomcima. Svo troje njegove dece stradalo je u Holokaustu. Kao i mnogi esperantisti.

Uprkos takvom razvoju događaja, Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu, poznatija kao Unesko, donela je rezoluciju kojom je priznala Svetski esperantski savez i sa njim uspostavila uzajamne veze. Time su pokretu esperantista otvorena vrata da budu predstavljeni na Uneskovim događajima vezanim za jezik.

Unesko je 1985. godine doneo rezoluciju kojom je državama preporučeno da esperanto uvrste u programe škola. U Kini je esperanto godinama fakultativni strani jezik na sedam državnih univerziteta, među kojima je i onaj gde je smešten Muzej esperanta. Na Univerzitetu Adam Mickjevič u Poljskoj i danas postoji program iz interlingvistike sa predavanjima na esperantu.

Foto: Pixabay/geralt

U skorijoj prošlosti, Unesko je 2017. proglasio godinom Zamehnofa, a od tada njihov bilten, Unesko kurir, ima izdanje i na esperantu, a izlazi kvartalno.

U maju 2022. godine je grupa esperantista boravila na Amundsen-Skot stanici na Južnom polu.

Esperanto danas govore grupe entuzijasta širom sveta, uključujući i Antarktik. Sada su široko dostupni i različiti izvori za čitanje i učenje esperanta, među kojima su i Duolingo, lernu­!, Kompletan ilustrovani rečnik esperanta, Kompletan udžbenik gramatike esperanta i Guglov prevodilac. Vikipedija ima takođe izdanje na esperantu i trenutno ima više članaka napisanih na tom jeziku, nego na danskom, grčkom ili velškom. Njegov utemeljitelj, kao i mnogi govornici, vide esperanto kao oruđe da se dosegne mirniji svet.

Na esperantu sama reč “esperanto” znači “onaj što se nada”. Neko bi mogao da kaže da je uverenje da esperanto može da ujedini čovečanstvo čist idealizam, posebno sada, usred još jednog velikog rata. Ali čak i najsuroviji ratovi ne završavaju se bez mirovnih pregovora, što opet traži prevodioce da prevode sa jezika sučeljenih strana. Zamenhof se pitao, a i ja se pitam, da li bi i samo nasilje bilo manje uobičajeno ako bi neutralni jezik mogao da pomogne ljudima da premoste razlike.

Piše: Džošua Holcer
Izvor: The Conversation
Prevod: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: