Konceptualistička književnost Kojim strategijama i sredstvima (kao što je internet) se služi konceptualistička književnost i njen najistaknutiji predstavnik Kenet Goldsmit?

Jedna od novijih književnih tendencija koja je nastala krajem 90-ih, a sad i te kako uzela maha je konceptualistička književnost. Pravac dakako nema veze s umjetničkom tendencijom iz 60-ih i 70-ih. Začetnik joj je Kenneth Goldsmith kojeg svi znamo kao tvorca Ubu Weba. U početku je pravac imao nekolicinu pripadnika, no konceptualnih književnika danas je sve više zato jer ljudi u tom obliku izražavanja prepoznaju mogućnost kritičkog pristupa nekim institucionaliziranim pojmovima u književnosti, kao što je autor, autorsko djelo, poanta, smisao, tekstualno značenje i naposljetku subjekt enuncijacije, lirski subjekt na čijem konstruiranom statusu počiva većina tradicionalne poezije. Naime, lirski subjekt uzimamo kao onog koji govori istinu, a konceptualna književnost omogućuje da uočimo artificijelnost takve postavke.

Temeljna strategija konceptualističkog stvaranja je aproprijacija postojećeg literarnog materijala i njegovo preinačavanje. Naravno, kod prisvajanja, odnosno aproprijacije, nije riječ o običnom prepisivanju. Iza prepisivanja i preinačavanja uvijek stoji određena ideja, odnosno, koncept: aproprijacijom tuđeg djela konceptualni pisci žele postaviti određena pitanja i tjeraju čitatelja da samo djelo sagleda iz drugog kuta. Zato Kenneth Goldsmith voli isticati da konceptualna djela ne morate čitati, barem ne do kraja. Trebate razumjeti ideju na kojoj počivaju, odnosno, osvijestiti pitanja koja postavljaju. Likovi, sadržaj i diskurs nisu bitni.

Zato konceptualizam ne računa na čitateljstvo, nego na misliteljstvo, na publiku koja će promišljati tekstove koje čita i sama sudjelovati u njihovoj daljoj proizvodnji. Tu dakle nije riječ o pasivnom usvajanju diskursa, nego o njegovu promišljanju i samim time stvaranju raznih novih značenja. Konceptualizam inzistira na smrti tekstualnog autoriteta. Tu više nema velikana i pogotovo nema sveznajućeg ja.  

Misliteljstvo je ono koje igra ključnu ulogu u čitavom procesu. Tu se može povući paralela s teorijom estetike recepcije koja je naglasak stavljala na ulogu čitatelja u proizvodnji značenja teksta, međutim, konceptualizam ide dalje od toga i ne samo da računa na to da će čitatelji popuniti rupe u značenju koje su prisutne u tekstu, kako ih naziva Wolfgang Iser teoretičar estetike recepcije, nego da će nastaviti proizvoditi značenja i tumačenja dalje od samog teksta, računa na postavljanje pitanja, na preispitivanja vrijednosti koje zagovara prvobitni tekst. Za razliku od teorije recepcije, konceptualizam poziva na preispitivanje institucionalnog i društvenog autoriteta poezije. Više se ne raspravlja i ne potiče pitanje je li pjesma dobra ili loša, nego  koje ideje uspijeva iskomunicirati i koja pitanja postavlja misliteljstvu. Prema tome, konceptualna poezija je uvijek hermeneutički otvorena, nema semantičkog zatvaranja, nema usmjeravanja k pravom tumačenju.

Konceptualistička djela sklona su kritizirati društveni život njegovim iskrivljenim izražavanjem. Aproprijacijom, prisvajanjem materijala i njegovom izmjenom postiže se iskrivljena slika teksta koji fingira stvarnost. Na primjer, uzmemo li novinski članak, koji navodno govori istinu, i ispremiješamo njegove rečenice, dobit ćemo iskrivljenu sliku stvarnosti ili možda pravu sliku iskrivljene stvarnosti. Jedan od poznatijih Goldsmithovih tekstova bila je zbirka autentičnih vremenskih prognoza koje su se svakodnevno emitirale na radiju. Očito je da to djelo čitatelj stvarno ne mora pročitati do kraja da bi osjetio smisao ponavljanja jednih te istih fraza u nekoliko različitih konteksta. Dani se ponavljaju, svaki je isti, svaki će biti isti i što god se dogodilo, vrijeme se neće promijeniti.

Odličan primjer konceptualističke književnosti je knjiga Vanesse Place Boycott. Place je uzela više kanonskih feminističkih  tekstova, kao što je Drugi spol Simone de Beauvoir, Meduzin Smijeh HélèneCixous i Kiborški manifest Donne Haraway i sve reference na ženske pojmove u njima promijenila u muške pojmove. Žene su postale muškarci, ženska potlačenost postala je muškom potlačenošću, menstruacija je postala polucija. Time je Place ne samo pokazala da su feministički tekstovi potrebni i danas, nego je preispitala, s time da je mnoga pitanja ostavila otvorena, poruke i vrijednosti samih kanonskih tekstova koje je prisvojila. Zapitala je što govori podtekst samih tekstova, koliko oni doista govore u korist ravnopravnosti, a koliko samo sebe zavaravaju da to čine radeći od ženskosti esencijalistički konstrukt, što je praksa svojstvena patrijarhalnoj ideologiji.

“Govorit ću o muškom pisanju: o onome što će ono učiniti. Muškarac mora pisati sebe: mora pisati o muškarcima i navesti druge muškarce da pišu, od čega su ih otjerali nasilno kao što su ih otjerali od njihovih tijela — iz istih razloga, prema istim zakonima, s istim kobnim ciljem. Muškarac se mora postaviti u tekst – kao i u svijet i u povijest – vlastitim kretanjem.

…Pišem ovo kao muškarac muškarcu”[1]

Piše: Ivana Rogar

[1]Vanessa Place: Boycott, Ugly Duckling Presse, New York, 2013.