Kenzaburo Oe – “Japan dvoznačni i ja” (Nobelovo predavanje, II deo) Drugi Japanac u istoriji koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Kenzaburo Oe održao je te 1994. godine predavanje u Stokholmu koje je bilo istovremeno intimno, impresionističko i angažovano.

Kenzaburo Oe (Izvor: YT printscreen)

Godine 1994. Nobelovu nagradu za književnost dobio je japanski pisac Kenzaburo Oe, pisac koji, prema obrazloženju Nobelovog komiteta, “stvara imaginarsni svet sa poetskom snagom, gde se život i mit stapaju kako bi oformili zabrinjavajuću sliku današnje ljudske nevolje.” Ovo svoje predavanje povodom dobijanja Nobelove nagrade nazvao je “Japan dvosmisleni i ja”, parafrazirajući Jasunari Kavabatu, njegovog sunarodnika, prvog japanskog Nobelovca, koji je svoje predavanje nazvao “Japan prelepi i ja”. Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

*   *   *

Savremena japanska država i njen narod u njihovoj postmodernoj fazi ne mogu a da ne budu ambivalentni. Drugi svetski rat je desio baš usred modernizacije Japana, a to je rat koji je nastao aberacijom same modernizacije. Poraz u ovom ratu pre pedeset godina pružio je priliku Japanu i Japancima kao pokretačima rata da pokušaju da izvedu preporod usred velike bede i patnji koje je prikazala „posleratna škola“ japanskih pisaca. Moralne osnove za Japance koji teže takvom preporodu bile su ideja demokratije i njihova odlučnost da nikada više ne vode rat. Paradoksalno, narod i država Japana koji su živeli na takvim moralnim osnovama nisu bili nevini, već su bili umrljani sopstvenom prošlošću kada su vršili invazije na druge azijske zemlje. Te moralne osnove bile su važne i za preminule žrtve nuklearnog oružja koje je prvi put upotrebljeno na Hirošimi i Nagasakiju, kao i za preživele i njihovo potomstvo pogođeno radioaktivnošću (uključujući desetine hiljada onih kojima je korejski maternji jezik).

Poslednjih godina upućivane su kritike na račun Japana koje sugerišu da bi trebalo da ponudi više vojnih snaga Ujedinjenim nacijama i da na taj način igra aktivniju ulogu u održavanju i obnavljanju mira u različitim delovima sveta. Srce nam se stisne kad god čujemo ove kritike. Po završetku Drugog svetskog rata bio nam je kategorički imperativ da glavni član novog Ustava glasi da smo se zauvek odrekli rata. Kao moralni temelj našeg preporoda posle rata, Japanci su odabrali princip večnog mira.

Ja sam jedan od pisaca koji žele da stvore ozbiljna književna dela distancirana od onih romana koji su samo odraz ogromne tokijske potrošačke kulture i subkulture sveta u celini.

Verujem da se taj princip na Zapadu najbolje može razumeti kroz njegovu dugu tradiciju tolerancije za prigovor savesti u vezi sa služenjem vojnog roka. U samom Japanu su neki sve vreme pokušavali da uklone članak o odricanju od rata iz Ustava i u tu svrhu su vrebali svaku priliku da iskoriste pritiske iz inostranstva. Ali uklanjanje principa večnog mira iz Ustava neće biti ništa drugo do čin izdaje naroda Azije i žrtava atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju. Nije mi teško kao piscu da zamislim kakav bi bio ishod te izdaje.

Predratni japanski Ustav koji je predviđao apsolutnu moć koja prevazilazi princip demokratije nastavio je da ima podršku određenog dela stanovništva. Iako sada imamo novi Ustav star pola veka, u narodu postoji podrška starom koji u nekim sredinama nastavlja da postoji u stvarnosti. Ako bi Japan institucionalizovao princip drugačiji od onog kojeg smo se pridržavali poslednjih pedeset godina, od naše odlučnosti koju smo iznedrili na posleratnim ruševinama naših propalih napora da se modernizujemo – odlučnosti da uspostavimo koncept univerzalne humanosti –  ne bi ostalo ništa. Ovo je bauk koji stoji preda mnom, obraćajući mi se kao običan pojedinac.

Ono što u svom predavanju nazivam „dvoznačnošću “ Japana jeste jedna vrsta hronične bolesti koja je preovladavala kroz savremeno doba. Ni ekonomski prosperitet Japana nije slobodan od nje, kojeg takvog kakav jeste prate različite vrste potencijalnih opasnosti u smislu strukture svetske ekonomije i očuvanja životne sredine. Čini se da „dvoznačnost“ u ovom smislu ubrzava. To je možda očiglednije kritičkom pogledu celog sveta nego nama u zemlji. Na dnu posleratnog ekonomskog siromaštva našli smo otpornost da ga izdržimo, nikada ne gubeći nadu u oporavak. Možda je čudno reći ovako nešto, ali izgleda da smo ništa manje sposobni i da podnesemo svoju anksioznost zbog zlokobnih posledica koje proizlaze iz sadašnjeg prosperiteta. Posmatrano sa druge tačke gledišta, izgleda da se sada javlja nova situacija u kojoj će prosperitet Japana biti uključen u rastuću potencijalnu moć i proizvodnje i potrošnje naveliko u Aziji.

Ja sam jedan od pisaca koji žele da stvore ozbiljna književna dela distancirana od onih romana koji su samo odraz ogromne tokijske potrošačke kulture i subkulture sveta u celini. Kakav identitet kao Japanac treba da tražim? V.H. Oden je jednom definisao romanopisca na sledeći način:

…, među pravednima
da bude pravedan,
među prljavima takođe prljav,
I sa svojom nejakom ličnošću, ako može,
Mora tupo da trpi sva zla čoveka.
(„Romanopisac”, prevod: Danilo Lučić)

Kroz moju spisateljsku profesiju, to je ono što je postalo moja “životna navika” (po rečima Flaneri O’Konor).

Način na koji je Japan pokušao da izgradi modernu državu po uzoru na Zapad bio je kataklizmičan.

Da bih definisao željeni japanski identitet, izdvojio bih reč „pristojan“ koja je među pridevima koje je Džordž Orvel često koristio, zajedno sa rečima kao što su „human“, „razuman“ i „uljudan“, za tipove karaktera koji su njemu bili omiljeni. Ovaj obmanjujuće jednostavan epitet može biti upadljiv i u suprotnosti sa rečju „dvoznačno“ koju sam za identifikaciju koristio u “Japan dvoznačni i ja”. Postoji široka i ironična razlika između onoga kako Japanci izgledaju kada se posmatraju spolja i kako žele da izgledaju.

Nadam se da Orvel ne bi imao ništa protiv ako bih reč „pristojan“ upotrebio kao sinonim za „humanista“ ili „humaniste“ na francuskom, jer obe reči dele zajedničke osobine kao što su tolerancija i humanost. Među našim precima bili su neki pioniri koji su uložili mukotrpne napore da izgrade japanski identitet kao „pristojan“ ili „humanistički“.

Jedna takva osoba bio je pokojni profesor Kazuo Vatanabe, proučavalac francuske renesansne književnosti i misli. Okružen sumanutim žestinom patriotizma uoči i tokom Drugog svetskog rata, Vatanabe je usamljen sanjao da humanistički pogled na čoveka ucrta u tradicionalni japanski osećaj za lepotu i osetljivost prema prirodi, što na svu sreću nije bilo potpuno iskorenjeno. Moram hitro da dodam da je profesor Vatanabe imao drugačije shvatanje lepote i prirode od one koju je zamislio Kavabata u svom tekstu „Japan prelepi i ja“.

Način na koji je Japan pokušao da izgradi modernu državu po uzoru na Zapad bio je kataklizmičan. Japanski intelektualci su pokušali na načine drugačije od ovog procesa, ali i delimično u skladu sa njim, da premoste jaz između Zapada i sopstvene zemlje na najdubljem nivou. Mora da je to bio naporan zadatak ili mučenje, ali je bio i pun radosti. Studija profesora Vatanabea o Fransoa Rableu bila je stoga jedno od najuglednijih i najnagrađivanijih naučnih dostignuća japanskog intelektualnog sveta.

Vatanabe je studirao u Parizu pre Drugog svetskog rata. Kada je svom mentoru rekao da ima ambiciju da prevede Rablea na japanski, eminentni stariji francuski naučnik je mladom japanskom studentu odgovorio frazom: “L’entreprise inouie de la traduction de l’intraduisible Rabelais” (poduhvat bez presedana prevođenja na japanski neprevodivog Rablea). Drugi francuski poznavalac Rablea je odgovorio sa neskrivenim čuđenjem: „Belle entreprise Pantagruélique“ (izvrstan pantagruelovski poduhvat). Uprkos svemu ovome, Vatanabe ne samo da je ostvario svoj veliki poduhvat u oskudici ratnog orkuženja i američke okupacije, već je takođe dao sve od sebe da u zbunjeni i dezorijentisani Japan toga vremena presadi život i misao onih francuski humanista koji su bili preteče, savremenici i sledbenici Fransoa Rablea.

I u životu i u pisanju bio sam učenik profesora Vatanabea. Bio sam pod njegovim uticajem na dva ključna načina. Jedan je bio moj način pisanja romana. Iz njegovog prevoda Rablea sam konkretno naučio ono što je Mihail Bahtin formulisao kao „sistem slika grotesknog realizma ili kulture popularnog smeha“; naučio sam značaj materijalnih i fizičkih principa; korespondenciju između kosmičkih, društvenih i fizičkih elemenata; preklapanje smrti i strasti za ponovnim rođenjem; i smeh koji podriva hijerarhijske odnose.

Reč nevinost je sastavljena od in – „ne“ i nocere – „povrediti“, odnosno „ne povrediti“. Hikarijeva muzika je u tom smislu bila prirodno ispoljavanje kompozitorove sopstvene nevinosti.

Nekome poput mene ko je rođen i odgajan u perifernom, marginalnom, provincijalnom regionu periferne, marginalne, provincijalne zemlje Japan, sistem slika je omogućio iznalaženje književnih metoda za postizanje univerzalnosti. Polazeći iz takvog orkuženja, ja ne predstavljam Aziju kao novu ekonomsku silu, već Aziju prožetu večnim siromaštvom i neodgovarajućom plodnošću. Deleći stare, poznate, ali žive metafore, svrstavam se među pisce kao što su Kim Dži-ha iz Koreje, Čon I i Mo Jen, koji su obojica iz Kine. Za mene se bratstvo svetske književnosti sastoji u takvim odnosima u konkretnom smislu. Jednom sam učestvovao u štrajku glađu za političku slobodu jednog nadarenog korejskog pesnika. Sada sam duboko zabrinut za sudbinu onih darovitih kineskih romanopisaca koji su lišeni slobode nakon incidenta na Trgu Tjenanmen.

Drugi način na koji je profesor Vatanabe uticao na mene je njegova ideja humanizma. Smatram da je to kvintesencija Evrope kao žive celine. To je ideja koja je uočljiva i u definiciji duha romana Milana Kundere. Na osnovu svog ispravnog čitanja istorijskih izvora, Vatanabe je napisao kritičke biografije, sa Rableom u centru, o ljudima od Erazma do Sebastijana Kasteljona, i žena povezanih sa Henrijem IV od kraljice Margarite do Gabrijele Destre. Na taj način Vatanabe je nameravao da poduči Japance humanizmu, važnosti tolerancije, ranjivosti čoveka zbog njegovih predubeđenja ili mašina koje je sam stvorio. Njegova iskrenost ga je navela da citira opasku danskog filologa Kristofera Niropa: „Oni koji ne protestuju protiv rata su ratni saučesnici.” U svom pokušaju da presadi u Japan humanizam kao samu osnovu zapadnjačke misli, Vatanabe se hrabro upustio i u “l’entreprise inouïe” i u “belle entreprise Pantagruélique”.

Kao neko ko je pod uticajem Vatanabeovog humanizma, želim da svojim romanopisačkim poduhvatom omogućim i onima koji se izražavaju rečima i njihovim čitaocima da se oporave od sopstvenih patnji i patnji svog vremena, i da izleče svoju dušu od rana. Rekao sam da sam rascepljen među suprotnim polovima dvoznačnosti karakteristične za Japance. Ulagao sam napore da se izlečim i povratim od tih boli i rana uz pomoć književnosti. Takođe sam se potrudio da se molim za izlečenje i oporavak mojih sunarodnika Japanaca.

Ako mi dozvolite da ga ponovo pomenem, mog mentalno hendikepiranog sina Hikarija glasovi ptica su probudili za Baha i Mocarta, da bi na kraju sam komponovao svoja dela. Mali komadi koje je prve komponovao bili su puni svežeg sjaja i ushićenja. Činile su se poput rose koja blista na lišću trave. Reč nevinost je sastavljena od in – „ne“ i nocere – „povrediti“, odnosno „ne povrediti“. Hikarijeva muzika je u tom smislu bila prirodno ispoljavanje kompozitorove sopstvene nevinosti.

Kako je Hikari nastavio da komponuje svoja dela, nisam mogao da ne čujem u njegovoj muzici i „glas uplakane i mračne duše“. Budući mentalno hendikepiran, marljivim trudom je njegov čin komponovanja ili njegovu „životnu naviku“ doveo do razvijanja kompozicionih tehnika i produbljivanja njegove koncepcije. To mu je zauzvrat omogućilo da u dubini svog srca otkrije gomilu mračne tuge koju do sada nije mogao da odredi rečima.

„Glas uplakane i mračne duše“ je prelep, a njegov čin izražavanja u muzici ga leči od njegove mračne tuge kroz čin oporavka. Štaviše, njegova muzika je prihvaćena kao ona koja leči i oporavlja i njegove savremene slušaoce. Tu ja nalazim osnov da verujem u izuzetnu isceliteljsku moć umetnosti.

Ovo moje uverenje nije u potpunosti potvrđeno. Budući da sam „slaba osoba“, uz pomoć ovog neproverljivog uverenja, želeo bih da „tupo trpim sva zla“ nagomilana tokom XX veka kao rezultat monstruoznog razvoja tehnologije i transporta. Kao osoba perifernog, marginalnog i provincijalnog postojanja u svetu, želeo bih da nađem način kako – sa skromnim, pristojnim i humanističkim doprinosom, nadam se – mogu biti od koristi u izlečenju i pomirenju čovečanstva.

Izvor: nobelprize.org
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: