Jovan Skerlić o Vojislavu Iliću (4): Zašto je on najbolji pesnik svog pokolenja U razvitku srpske poezije ime Vojislava J. Ilića znači jedan važan datum, celu jednu malu revoluciju, ističe Jovan Skerlić, ne ustežući se da izrazi i mane njegovog pevanja.

Bista Vojislava Ilića na Kalemegdanu foto: Wikimedia Commons

Vojislav Ilić (Beograd, 14. april 1862 – Beograd, 21. januar 1894), jedan od najznačajnijih pesnika naše književnosti, oglasio se prvim pesmama sa 17 godina i za samo deceniju i po ostavio je veliko i raznovrsno delo. Jovan Skerlić, inače manje sklon poeziji, posvetio mu je celu studiju, Vojislav J. Ilić, objavljenu 1907. godine u Srpskom književnom glasniku. Povodom 160. godišnjice rođenja Vojislava Ilića, Skerlićevu obimnu studiju prenosimo ovde u nekoliko nastavaka, uz redakcijsku opremu, kao poziv na novo, savremeno čitanje stihova književnog klasika. Prvi deo može se pročitati ovde, drugi ovde, a treći ovde.

***

U jedan mah, pre jedno petnaest do dvadeset godina, u doba velikog i opštega oduševljenja za poeziju Vojislava Ilića, izgledalo je da će cela srpska poezija otići za njime.

Sa njegovom poezijom desilo se ono što se često dešavalo u našoj književnosti, gde su podražavanja velikih i izrazitih pesnika igrala velike uloge, i kod naše rase, kod koje je sposobnost za asimilaciju neobično jako razvijena. Isto onako kao što se oko 1830. podražavalo Lukijanu Mušickom, oko 1840. Simi Milutinoviću, oko 1860. Zmaju, a oko 1870. Đuri Jakšiću, isto tako oko 1890. godine bezmalo svi što su kod nas tada pevali verno su se ugledali na Vojislava Ilića.

I to ne samo da su se ugledali početnici i netalentovani stihotvorci, koji ne mogu da budu i nisu u stanju da pišu bez ugledanja na koga, no i svi naši mlađi pesnici od vrednosti, celo pesničko pokolenje koje je danas u dobu između trideset i četrdeset godina, Milorad Mitrović, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Mileta Jakšić, Svetozar Ćorović, dok je pisao stihove.

Po izuzetku, i kod pesnika koji su docnije, u najnovije doba, počeli pisati, kao na primer kod Danice Marković u Trenucima, još se osećaju uticaji Vojislava Ilića.

No danas su došle veće estetičke i intelektualne potrebe; oni koji čitaju pesme danas više i drugo traže od pesnika, i uticaj Vojislava Ilića ne samo da je oslabeo no se u glavnome i izgubio.

Od pesnika koji su počeli pevati u njegovom duhu danas mu niko nije ostao veran. Milorad Mitrović, još pre deset godina, okrenuo se sasvim na političku satiru i prigodnu pesmu; Aleksa Šantić je u svoju poeziju uneo više elementa narodne poezije i u neku ruku obnovio našu patriotsku poeziju; Mileta Jakšić je doneo svežinu neposrednih utisaka, realističko opisivanje prirode i života na selu; Jovan Dučić se iz osnova promenio pod velikim uticajem modernih pesnika francuskih, i on i jedan nov pesnik, Milan Rakić, koji nikad nije bio pod uticajem Vojislava, okrenuli su današnju srpsku poeziju na sasvim drugu stranu, unevši i druga osećanja, i drugi jezik, i druge procedure u pisanju.

Oskudevao u stvaralačkoj originalnosti, ali i obnovio našu poeziju

Danas se kritički može gledati na celu poeziju Vojislava Ilića i videti njene i dobre i slabe strane. Danas je jasno da je Vojislavu u prvom redu oskudevala ona velika, stvaralačka originalnost, koja je prva odlika velikih pesnika, da njegova mašta nije bila dovoljno razvijena, da sposobnost za invenciju nije bila na visini njegovih ostalih pesničkih sposobnosti, i da je zato stojao pod suviše velikim uticajima pesnika koje je čitao, i pozajmljivao od njih ne samo osećanja i predmete pisanja, no i pesničke epitete, i pesnički rečnik, katkada cele rečenice i strofe.

Pored sviju filozofskih elemenata koje njegova poezija sadrži, i ako često čini utisak refleksivne poezije kakva se gajila u XVIII veku u Evropi i oko 1840. godine u nas, ipak ona, izvesno, nije dovoljno mislena. Misli u njoj su ona poetska opšta mesta, koja su razvijali svi pesnici, bez ičega originalnijeg i novijega, i ono što kod njega izgleda na opažanje nije drugo do utisak, u najboljem slučaju kontemplacija.

Njegov talenat je nešto i suviše formalistički, cela njegova poezija ima često verbalan karakter, i, na kraju krajeva, svodi se na odabranost reči, jačinu ritma i lepotu stihova, bez jačih osećanja i dubljih misli, sa nekom malokrvnom lepotom oblika, koje podseća na ono Hajneovo „cveće bez mirisa“, na„one hladne trezvene lale što nas iz svojih porcelanskih saksija onako porcelanski gledaju“.

Njegova poezija ima nečega uvelog, ugašenog i ukočenog, gotovo studenog, lepotu voštanih figura u muzejima. Ona ima izvesnu jednolikost, koja čini utisak u jednoj ili dve pesme, ali koja zamara u velikom nizu pesama, u onim izduženim i mrtvim stihovima, sa jednim istim predmetima, i kazivana gotovo jednim istim figurama i rečima.

Od jednoga velikoga pesnika mi bismo tražili više unutrašnjega života, više samoniklosti u stvaranju, više slobode i pokreta, više svojih i osobenih misli, veće bogatstvo ideja, jednu poeziju manje bledu i rasplinutu u magli i neodređenoj tuzi, sadržajniju, obilniju, življu, jedriju i humaniju, koja bi manje bila prizrak a više život.

 

Ali, sa druge strane, ako Vojislav Ilić nema one osobine velikih pesnika, on ima toliko talenta, sposobnosti i zasluga, da se bez preterivanja može staviti u jedan red sa prvim ljudima naše poezije, sa Njegošem, Radičevićem, Zmajem i Jakšićem. U doba kada se srpska poezija bila iscrpla u patriotskoj retorici, lažnoj sentimentalnosti i alkoholičarskom oduševljenju, kada se bila načinila neoriginalnom i banalnom, da je čovek od ukusa i sa književnom kulturom nije više mogao čitati, došao je Vojislav Ilić da joj otkrije nove vidike i ukaže nove uzore, i u neku ruku da je obnovi.

Кao vrlo mlad čovek, on se stavio nasuprot staroj našoj poeziji, i ne samo zaustavio je no i dovršio je. On čini reakciju, on čini kraj omladinskoj poeziji, koja je umirala u plitkoći svojih osećanja, oskudici svojih ideja i u napuštenoj formi koja je postala potpuno neknjiževna. On delimično popravlja ono zlo koje su romantičarske ideje u našoj književnosti učinile odricanjem književne kulture i isključivim isticanjem narodne poezije kao izvora i utoke umetničke poezije. On srpsku poeziju vraća na zrelija i tačnija shvatanja: da je narodna poezija jedno a umetnička drugo, da umetnosti nema bez širokih vidika, bez slobode stvaranja i bez oslanjanja i ugledanja na razvijene i savršene zapadne književnosti.

Iako preko Rusa, on izvodi unošenje, ili bolje reći povraćanje, zapadnjaštva u našu književnost, i to mu nije mala zasluga za dalji razvitak umetničke poezije srpske.

Nasuprot ranijoj poeziji, koja je znala samo za najličnija i najsvakodnevnija osećanja, ograničavala se na pevanje sasvim plitkih ljubavnih istorija sa kakvim “lučetom belim” ili “curom bajnom”, i jednog prilično uzanog i naivnog patriotizma, Vojislav Ilić uvodi poeziju opštečovečanskih osećanja i bolova, daje celu skalu ljudskih strasti, ceo život čovečanstva, čini našu poeziju širom i većma čovečanskom. Na taj način, naša poezija je dobila u širini i universalnosti, i od jedne niže i lokalne poezije približila se ka velikoj čovečanskoj poeziji.

U pogledu oblika, za Vojislava Ilića se može reći ono što je Bjeljinski rekao za Puškina: “Do Puškina smo imali pesnika, ali ne imađasmo nijednog pesnika umetnika…” Vaspitan za pesnika umetnika, sa urođenim jakim osećanjem lepote, Vojislav Ilić je mnogo učinio za savršenstvo naše pesničke forme, za bogaćenje našega pesničkoga jezika, za podizanje našeg pevanja na stupanj čiste umetnosti, više no i jedan pesnik do njega. U celoj našoj poeziji nema većega skoka i napretka no što je onaj koji je učinjen oko 1880. godine, kada je mesto one oveštale, poabane, vulgarne poezije u kojoj se tada pevalo, on zapevao sasvim drugim zvucima.

Vojislav Ilić je jedan od onih pesnika koji se čitaju, i to u širim krugovima, i to u današnje doba kada se pesme tako malo čitaju, i to kod našega sveta koji pesme tako malo čita.

U vremenu kada je pod uticajem utilitarističkih načela od 1870. godine odricana ne umetnost, kao što se obično misli, no umetnost koja poglavitu pažnju obraća na savršenstvo spoljnog oblika, on ie započeo poeziju skladnu, uglađenu, otmenu, gracioznu, pokazao u njoj svu gipkost i muzikalnost, tako usavršljivog srpskog jezika, koji u njegovim pesmama izgleda kao stvoren za poeziju.

Od njegova doba počinje ono naglo usavršavanje i bogaćenje našeg pesničkoga jezika, i u tome pogledu njegove zasluge za našu poeziju iste su koje i Laze К. Lazarevića za našu pripovetku: i jedan i drugi, koji se svojim pesmama i pripovetkama javljaju iste, 1879. godine, znače unošenje pismenosti i literature u našu pesmu i pripovetku.

Pišući o Vojislavu Iliću, naši kritičari su se prevarili, tvrdeći da njegova poezija neće imati čitalaca. Ljubomir Nedić je tvrdio da je njegova poezija “namenjena prefinjenom ukusu i daleko užem krugu”, i da “ona nikada neće biti popularna”; Marko Car pisao je u Vojislavljevoj Spomenici ceo članak Zašto je Vojislav bio slabo popularan? I jedno i drugo tvrđenje oba kritičara, koji su se inače u oceni Vojislavljeve poezije sasvim razmimoišli, ne odgovara stvarnosti.

“Ja imam za sebe mlade ljude i žene; to mi je dovoljno”

Vojislav Ilić je jedan od onih pesnika koji se čitaju, i to u širim krugovima, i to u današnje doba kada se pesme tako malo čitaju, i to kod našega sveta koji pesme tako malo čita. Cela njegova poezija, koja izgleda kao prizrak prošlosti, koja ima nečega dalekog i nematerijalnog, ta otmena, delikatna, skladna, elegična i eterična poezija uvek ima svojih vernih čitalaca kod sasvim mladih ljudi, kod onih koji na život još glede preko knjiga i kroz šareni veo nemirnih snova, koji se nalaze u onom romantičkom nemiru prve mladosti i koje još trese ona lepa groznica ideala.

Njegove fluidne i graciozne stihove čitaju uvek žene, i u njima nalaze neku vrstu opijuma, oni im daju iluziju osećanja, previjaju im rane koje nežnim dušama zadaju grubosti života. Ta će publika uvek ostati verna pesniku, i on će uvek moći reći sa Lamartinom: “Ja imam za sebe mlade ljude i žene; to mi je dovoljno”.

U razvitku srpske poezije ime Vojislava J. Ilića znači jedan važan datum, celu jednu malu revoluciju. Iako nije onako veliki pesnik, kako su ga njegovi oduševljeni obožavaoci pre petnaest godina uznosili, on je izvesno najbolji pesnik svoga pokolenja, najveći pesnik kojega je Srbija dala, i najveći majstor u stihu i reči kojega srpska književnost ima.

(kraj)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: