Italo Kalvino: Moj način pisanja proze je sličniji načinu na koji pesnik stvara pesmu (II deo) Kalvino u nastavku intervjua priča šta za njega znači Torino, ko su mu bili i ostali književni uzori, kako je u njemu pisanje pobedilo crtanje.

Nakon što je čuo da je u septembru 1985. umro Italo Kalvino, Džon Apdajk je prokomentarisao: „Kalvino je bio genijalan, kao i briljantan pisac. S njim je proza dospela do mesta gde nikada ranije nije bila, da bi je zatim vratio na fantastične i drevne izvore naracije.” U to vreme Kalvino je bio istaknuti italijanski pisac, a uticaj njegovih fantastičnih romana i priča sezao je daleko van Mediterana.

Dve godine pre toga, The Paris Review je naručio intervju za serijala Writers at Work sa Kalvinom koji bi vodio Vilijam Viver (William Weaver), njegov dugogodišnji prevodilac na engleski jezik. Nikada nije završen, iako je Viver kasnije za uspomenu ponovo napisao predgovor. Kasnije, The Paris Review je otkupio transkripte video intervjua sa Kalvinom (koji su producirali i režirali Demijen Petigru (Damien Pettigrew) i Gaspar Di Karo (Gaspar Di Caro)) i memoare Pjetra Ćitatija (Pietro Citati), italijanskog kritičara. Ono što sledi – ova tri odlomka i transkript Kalvinovih misli pre intervjua – je kolaž, posredan portret.

— Rovan Gejter, 1992

Prvi deo ovog intervjua, sa uvodom autora i nekoliko misli Kalvina pre intervjua, možete pročitati ovde.

 

INTERVJUER

Kada ste počeli da pišete?

KALVINO

Kao adolescent nisam imao pojma šta želim da budem. Počeo sam da pišem prilično rano. Ali pre nego što sam uopšte pisao, moja strast je bilo crtanje. Crtao sam karikature svojih drugova iz razreda, svojih nastavnika. Maštoviti crteži, ali nebrušeni. Kada sam bio mali, mama me je upisala na dopisni kurs iz crtanja. Prva moja stvar koju sam ikada objavio — sada nemam taj primerak i nisam uspeo da ga pronađem — bio je crtež. Imao sam jedanaest godina. Pojavio se u časopisu koji izdaje ova dopisna škola. Bio sam njihov najmlađi učenik. Pisao sam pesme kada sam bio veoma mlad. Kada sam imao šesnaest godina, pokušao sam da pišem komade za pozorište. To je bila moja prva strast, možda zato što je u tom periodu jedna od mojih veza sa spoljnim svetom bio radio, a slušao sam mnoge predstave na radiju. Tako da sam počeo pisanjem – pokušajima da pišem – drama. Zapravo, za svoje drame i neke priče sam bio i ilustrator i autor. Ali kada sam ozbiljno počeo da pišem, osetio sam da mom crtanju nedostaje stil bilo kakve vrste. Nisam ga razvio. Stoga sam odustao od crtanja. Neki ljudi će — tokom sastanka, na primer — žvrljati i praviti male crteže na listu papira. Istrenirao sam sebe da čak ni to ne radim.

INTERVJUER

Zašto ste napustili pozorište?

KALVINO

Posle rata pozorište u Italiji nije nudilo uzore. Italijanska proza je cvetala, pa sam počeo da pišem prozu. Upoznao sam brojne pisce. Onda sam počeo da pišem romane. U pitanju su mentalni mehanizmi. Ako se neko navikne da svoja iskustva, svoje ideje pretoči u roman, da ono što ima da kaže postane roman, ostaje bez materijala za drugi oblik književnog izražavanja. Moj način pisanja proze je sličniji načinu na koji pesnik stvara pesmu. Nisam romanopisac koji piše dugačke romane. Skupljam ideju ili iskustvo u kratak sintetički tekst koji se uklapa sa drugim tekstovima i formira serijal. Posebnu pažnju obraćam na izraze i reči, kako u pogledu njihovih ritmova, tako i njihovih zvukova i slika koje izazivaju. Verujem, na primer, da su Nevidljivi gradovi knjiga koja je između poezije i romana. Da sam je napisao u potpunosti u stihovima, to bi bila prozaična, narativna vrsta poezije… ili možda lirska poezija, jer je lirska poezija ona koju najviše volim i kakvu čitam kada su u pitanju veliki pesnici.

INTERVJUER

Kako ste ušli u književni svet Torina, grupe koja je bila usredsređena na izdavačku kuću Đulija Ejnaudija i njegovih autora poput Čezara Pavezea i Natalije Ginzburg? Bili ste veoma maldi u to vreme.

KALVINO

U Torino sam otišao skoro slučajno. Ceo moj život je zaista počeo posle rata. Pre toga sam živeo u San Remu, koji je daleko od književnih i kulturnih krugova. Prilikom odlučivanja gde da se preselim, dvoumio sam se između Torina i Milana. Dva pisca — obojica po deceniju stariji od mene — koji su prvi pročitali moje stvari bili su Paveze, koji je živeo u Torinu, i Elio Vitorini, koji je živeo u Milanu. Dugo nisam mogao da odaberem između dva grada. Možda da sam izabrao Milano, koji je aktivniji, življi grad, stvari bi bile drugačije. Torino je ozbiljnije, strožije mesto. Izbor Torina je donekle bio etički – identifikovao sam se sa njegovom kulturnom i političkom tradicijom. Torino je bio grad antifašističkih intelektualaca, i to je privuklo onaj deo mene fasciniran nekom vrstom protestantske strogosti. To je najprotestantskiji grad Italije, italijanski Boston. Možda zbog mog prezimena (Kalvino je italijanska verzija imena Kalvin), a možda i zbog toga što dolazim iz veoma stroge porodice, bio sam predodređen da donosim moralističke izbore. Kada sam imao šest godina, u San Remu, moja prva osnovna škola bila je privatna protestantska ustanova. Učitelji su mi punili glavu Svetim pismom. Tako da imam određeni unutrašnji sukob: osećam neku vrstu odbojnosti prema bezbrižnoj, aljkavoj Italiji, što me je navelo da se poistovetim sa onim italijanskim misliocima koji su verovali da nesreće ove zemlje dolaze od toga što je ona propustila protestantsku reformaciju. S druge strane, moje raspoloženje uopšte nije puritansko. Moje prezime je Kalvino, ali moje ime je, ipak, Italo.

INTERVJUER

Da li smatrate da današnja omladina ima drugačije karakteristike od onih iz vaše mladosti? Kako starite, da li ste skloniji da ne volite ono što mladi ljudi rade?

KALVINO

S vremena na vreme se naljutim na mlade. Razmišljam o dugačkim propovedima, koje nakon toga nikada ne održim, prvo zato što ne volim da propovedam, a drugo, niko me ne bi slušao. Tako da mi ne preostaje mnogo toga drugog osim da nastavim da razmišljam o poteškoćama u komunikaciji sa mladima. Nešto se dogodilo između moje i njihove generacije. Kontinuitet iskustva je prekinut. Možda nam nedostaju zajedničke referentne tačke. Ali ako se setim svoje mladosti, istina je da nisam obraćao pažnju ni na kritike, ni na zamerke i sugestije. Tako da danas nemam prava da govorim o tome.

INTERVJUER

Konačno ste izabrali Torino i preselili se tamo. Da li ste odmah počeli da radite za Einaudi, izdavačku kuću?

KALVINO

Skoro odmah. Nakon što me je Paveze upoznao sa Đuliom Einaudijem (Giulio Einaudi) i naterao ga da me zaposli, dospeo sam u kancelariju za reklame. Einaudi je bio centar otpora fašizmu. Imao je tradiciju koju sam bio spreman da prihvatim kao svoju, iako je zapravo nisam iskusio. Teško je strancu da razume kako se to Italija sastoji od više različitih centara, od kojih svaki ima različite tradicije u svojoj kulturnoj istoriji. Došao sam iz obližnje regije, Ligurije, koja gotovo da nije imala književnu tradiciju, nije postojao književni centar. Pisac koji iza sebe nema lokalnu književnu tradiciju oseća se pomalo autsajderom. Veliki književni centri u Italiji tokom prve polovine veka bili su uglavnom Firenca, Rim i Milano. Intelektualni milje u Torinu, posebno u Einaudiju, bio je više usredsređen na istoriju i društvene probleme nego na književnost. Ali sve ove stvari su važne samo u Italiji. U narednim godinama međunarodno okruženje mi je uvek značilo više—to što sam bio Italijan u kontekstu međunarodne književnosti. Čak i po mom čitalačkom ukusu, pre nego što sam uopšte postao pisac, zanimala me je književnost u svetskim okvirima.

INTERVJUER

Ko su bili pisci koje ste čitali sa najvećim zadovoljstvom i koji su na Vas ostavili najveći utisak?

KALVINO

S vremena na vreme, kada ponovo čitam knjige iz adolescentskog perioda i moje mladosti, iznenadim se kada opet otkrijem deo sebe koji kao da sam zaboravio, iako je nastavio da deluje u meni. Pre nekog vremena, na primer, ponovo sam pročitao Saint Julien l’Hospitalier i setio sam se koliko je on – sa svojim pogledom na svet životinja poput gotičke tapiserije – uticao na moju ranu prozu. Neki pisci koje sam čitao kao dečak, poput Stivensona, ostali su mi uzori stila, lakoće, narativnog zamaha i energije. Autori mog štiva iz detinjstva, poput Kiplinga i Stivensona, ostaju i dalje moji uzori. Pored njih bih pomenuo Stendala kao autora romana Parmski kartuzijanski manastir.

INTERVJUER

Sa Pavezeom i drugim piscima iz kuće Einaudi formirali ste i književnu družinu, zar ne? Davali ste im svoje rukopise da ih čitaju i komentarišu.

KALVINO

Da. U to vreme sam pisao mnogo kratkih priča i pokazivao sam ih Pavezeu, Nataliji Ginzburg, koja je takođe bila mlada spisateljica. Ili sam ih nosio u Vitorini u Milanu, koji je udaljen samo dva sata od Torina. Obraćao sam pažnju na njihove sudove. U jednom trenutku, Paveze mi je rekao: “Sada znamo da možete pisati kratke priče. Morate se odvažiti i napisati roman.” Ne znam da li je ovo bio dobar savet ili ne, jer sam bio pisac kratkih priča. Da sam rekao sve što sam imao da kažem u formi priča, napisao bih ih mnogo više nego što sam ih napisao. U svakom slučaju, objavio sam svoj prvi roman i on je doživeo uspeh. Nekoliko godina sam pokušavao da napišem drugi. Ali književna klima se već odredila kao neorealizam, a to nije bilo za mene. Na kraju sam se vratio fantaziji i uspeo sam da napišem Prepolovljenog vikonta u kome sam zaista postigao svoj izraz. Kažem „vratio se“ jer je to verovatno bila moja prava priroda. Sama činjenica da sam iskusio rat i peripetije Italije tih godina omogućilo mi je da neko vreme radim prilično srećno u drugom pravcu dok se nisam „vratio“ i pronašao neku vrstu inventivnosti koja mi je bila bliskija.

INTERVJUER

Da li su romanopisci lažovi? Ako nisu, kakvu istinu govore?

KALVINO

Romanopisci govore onaj deo istine koji se nalazi na dnu svake laži. Psihoanalitičaru nije toliko važno da li govorite istinu ili laž jer su laži interesantne, elokventne i razotkrivajuće kao i svaka istina koja se zagovara.

Sumnjičav sam prema piscima koji tvrde da govore kompletnu istinu o sebi, o životu ili svetu. Više volim da ostanem pri istinama koje nalazim u piscima koji se predstavljaju kao najhrabriji lažovi. Moj cilj u pisanju Ako jedne zimske noći neki putnik, romana u potpunosti zasnovanog na fantaziji, bio je da na ovaj način pronađem istinu koju inače ne bih mogao da pronađem.

INTERVJUER

Verujete li da pisci pišu ono što mogu da napišu ili ono što bi trebalo da pišu?

KALVINO

Pisci pišu ono što mogu da napišu. Čin pisanja je funkcija koja postaje delotvorna samo ako dozvoljava da se izrazi svoje unutrašnje ja. Pisac oseća nekoliko vrsta ograničenja — književna ograničenja kao što je broj redova u sonetu ili pravila klasične tragedije. One su deo strukture dela u okviru koje se ličnost pisca slobodno izražava. Ali onda postoje društvena ograničenja kao što su verske, etičke, filozofske i političke dužnosti. Oni se ne mogu direktno nametnuti delu, već se moraju filtrirati kroz piščevo unutrašnje ja. Samo ako su deo najdubljeg dela piščeve ličnosti mogu da nađu svoje mesto u delu, a da ga ne uguše.

INTERVJUER

Jednom ste rekli da biste voleli da ste napisali jednu priču Henrija Džejmsa. Da li postoje neke druge koje biste voleli da su Vaše?

KALVINO

Da, jednom sam spomenuo The Jolli Corner. Šta bih sad rekao? Ja ću dati sasvim drugačiji odgovor: “Piter Šlemil” Adelberta fon Šamisa.

INTERVJUER

Da li ste bili pod uticajem Džojsa ili nekog od modernista?

KALVINO

Moj autor je Kafka, a moj omiljeni roman je Amerika.

INTERVJUER

Čini se da su vam bliskiji engleski pisci — Konrad, Džejms, čak i Stivenson — nego bilo ko u tradiciji italijanske proze. Da li je tako?

KALVINO

Uvek sam se osećao veoma vezan za Đakoma Leopardija. Osim što je bio čudesan pesnik, bio je i izvanredan pisac proze velikog stila, humora, mašte i dubine.

INTERVJUER

Razgovarali ste o razlici u društvenom statusu američkih i italijanskih pisaca – italijanski pisci su intimnije povezani sa izdavačkom industrijom, dok su američki obično vezani za akademske institucije.

KALVINO

Kao scenografija za roman, univerzitet – tako čest u američkim romanima – veoma je dosadan (Nabokov je jedan veliki izuzetak), čak i dosadniji od scenografije izdavačke firme u nekim italijanskim romanima.

INTERVJUER

Šta je sa vašim radom za Einaudi? Da li je to uticalo na vašu kreativnu aktivnost?

KALVINO

Einaudi je izdavač koji je specijalizovan za istoriju, nauku, umetnost, sociologiju, filozofiju i klasiku. Beletristika zauzima poslednje mesto. Rad tamo je kao život u enciklopedijskom svetu.

INTERVJUER

Čini se da je borba čoveka koji pokušava da se organizuje usred slučajnosti tema koja prožima veliki deo vašeg rada. Posebno mislim na Ako jedne zimske noći neki putnik i Čitalac, koji pokušava da pronađe sledeće poglavlje knjige koju čita.

KALVINO

Sukob između izbora koje čini svet i čovekove opsesije da ih shvati je ponavljajući obrazac u onome što sam pisao do sada.

INTERVJUER

U svom pisanju išli ste napred-nazad između realističnog i fantastičnog. Da li uživate u oba podjednako?

KALVINO

Kada pišem knjigu koja je potpuno izmišljena, žudim za pisanjem koje se direktno bavi svakodnevnim životom, mojim aktivnostima i mojim mislima. U tom trenutku knjiga koju bih voleo da pišem je ona koju nisam napisao. S druge strane, kada pišem nešto vrlo autobiografsko, vezano za specifičnosti svakodnevnog života, onda moja čežnja ide u suprotnom smeru. Knjiga se pretvara u onu izmišljotinu bez očiglednih veza sa mnom i možda je upravo iz tog razloga iskrenija.

INTERVJUER

Kako su prošli Vaši romani u Americi?

KALVINO

Nevidljivi gradovi su roman koji je stekao najviše obožavatelja u SAD – što je iznenađujuće, jer to svakako nije jedna od mojih najlakših knjiga. To nije roman, već zbirka pesama u prozi. Italijanske narodne priče su bile još jedan uspeh — i to kada se knjiga pojavila u kompletnom prevodu, dvadeset pet godina nakon što je prvi put objavljena u Italiji. Dok su Nevidljivi gradovi bili uspešniji kod stručnjaka, književnika, ljudi iz kulture, Italijanske narodne priče su ono što bismo mogli da definišemo kao opšti uspeh. U SAD imam imidž pisca fantastike, pisca priča.

INTERVJUER

Verujete li da je Evropa preplavljena britanskom i američkom kulturom?

 

KALVINO

Ne. Ne reagujem šovinistički na to. Poznavanje stranih kultura je vitalni element svake kulture. Ne verujem da nam je ikada može biti dosta. Kultura mora biti otvorena za strane uticaje ako želi da održi sopstvenu stvaralačku moć. U Italiji je oduvek najvažnija kulturna komponenta bila francuska književnost. Američka književnost je, takođe, na mene sigurno ostavila pečat za ceo život. Jedno od mojih prvih interesovanja je bio Po, naučio me je šta je roman. Kasnije sam otkrio da je Hotorn ponekad veći od Poa. Ponekad, ne uvek. Melvil. Savršen roman, Benito Ćereno, bio je vredniji čak i od Mobi Dika. Na kraju krajeva, moje prvo šegrtovanje bilo je u senci Ćezara Pavezea, prvog italijanskog prevodioca Melvila. Takođe među mojim prvim književnim uzorima bili su tako mali američki pisci s kraja XIX veka kao što su Stiven Krejn (Stephen Crane) i Ambrouz Birs (Ambrose Bierce). U godinama mog književnog razvoja, početkom četrdesetih, dominirali su pre svega Hemingvej, Fokner i Ficdžerald. U to vreme smo ovde u Italiji doživeli neku vrstu zaljubljenosti u američku književnost. Čak su i vrlo mali autori poput Sarojana, Koldvela i Kejna smatrani uzorima stila. Zatim je tu i Nabokov, čiji sam bio i ostao obožavalac. Moram priznati da je moje interesovanje za američku književnost donekle vođeno željom da pratim šta se dešava u društvu koje na neki način anticipira ono što će se desiti u Evropi nekoliko godina kasnije. U tom smislu, pisci poput Soul Beloua, Meri Makarti, Gor Vidala važni su zbog njihovog kontakta sa društvom koji se izražava u produkciji kvalitetnih ogleda. U isto vreme uvek tražim nove književne glasove — takvo mi je bilo otkriće romana Džona Apdajka sredinom pedesetih.

INTERVJUER

U prvim, prelomnim posleratnim godinama, živeli ste gotovo neprekidno u Italiji. Pa ipak, sa izuzetkom vaše novele Čuvar, vaše priče malo odražavaju političku situaciju u zemlji u to vreme iako ste lično bili veoma uključeni u politiku.

KALVINO

Čuvar je trebalo da bude deo trilogije, koja nikada nije završena, pod nazivom „Hronika 50-ih“. Moje formativne godine bile su Drugi svetski rat. U godinama koje su usledile pokušavao sam da shvatim značenje strašnih trauma koje sam proživeo, posebno nemačke okupacije. Tako da je politika u prvoj fazi mog odraslog života imala veliki značaj. U stvari, pridružio sam se Komunističkoj partiji, iako je partija u Italiji bila dosta drugačija od komunističkih partija drugih zemalja. I dalje sam se osećao obaveznim da prihvatim mnoge stvari koje nisu bile bliske tome kako se ja osećam. Kasnije sam sve jače počeo da osećam da je sve teže pomiriti ideju o izgradnji prave demokratije u Italiji koristeći model — ili mit — o Rusiji. Kontradikcija je porasla do te mere da sam se osećao potpuno odsečenim od komunističkog sveta i, na kraju, od politike. To je bila srećna okolnost. Ideja da se književnost stavi na drugo mesto, posle politike, ogromna je greška, jer politika skoro nikada ne ostvaruje svoje ideale. Književnost, pak, u svojoj sferi može nešto da postigne, a na duži rok može da ima i neki praktičan efekat. Sada verujem da se važne stvari postižu samo veoma sporim procesima.

INTERVJUER

U zemlji u kojoj je skoro svaki veliki pisac pisao scenarije za filmove ili ih čak režirao, čini se da ste se oduprli mamcu bioskopa. Zašto i kako?

KALVINO

Kao mladić bio sam veliki ljubitelj bioskopa, veliki filmofil. Ali uvek sam bio gledalac. Ideja o prelasku na drugu stranu ekrana me nikada nije mnogo privlačila. Kada bih znao kako se to radi, to bi mi umanjilu detinju fascinacije bioskopom koju imam. Volim japanske i švedske filmove upravo zato što su tako udaljeni.

INTERVJUER

Da li vam je ikada bilo dosadno?

KALVINO

Da, u mom detinjstvu. Ali mora se istaći da je dosada iz detinjstva posebna vrsta dosade. To je dosada puna snova, neka vrsta projekcije na drugo mesto, u drugu stvarnost. U odraslom dobu dosada se sastoji od ponavljanja, ona je nastavak nečega od čega više ne očekujemo nikakvo iznenađenje. A ja — kako bih voleo da danas imam vremena da se dosađujem! Ono što imam jeste strah od ponavljanja u mom književnom radu. To je razlog što svaki put moram da se suočim sa novim izazovom. Moram pronaći nešto da radim što će izgledati kao novost, nešto malo iznad mojih mogućnosti.

Izvor: theparisreview.org
Prevod: Danilo Lučić

Poslušajte i kako Italo Kalvino čita na engleskom fragment iz svog romana Nevidljivi gradovi.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: