“Poslednji veliki avangadista 20. veka”: Isidor Isu, njegov čudnovati život i delo Isidor Isu ostao je najmanje poznat među vodećim avangardistima 20. veka, piše profesor Marius Hentea o nedavno objavljenoj biografiji osnivača letrizma.

Isidor Isu foto: Kada iz filma "Traité de bave et d’éternité" (1951)

Isidor Isu (1925 – 2007), pesnik, vizuelni umetnik, filmadžija i kompozitor, i posle pola veka od kako se pojavio u posleratnom Parizu sa idejom o letrizmu, ostao je nedovoljno istražen, potcenjen i pogrešno shvaćen, ističe njegov biograf, istoričar francuske kulture Endrju Hasi. Hasi kaže da se, dok je pisao biografiju situacioniste Gija Debora, susreo na prelomu dva milenijuma i sa Isuom. Isu i Debor bili su bliski prijatelji i saradnici sve do burnog razlaza posle kog su jedan drugog prezirali do kraja života. “Decenijama su Debor i njegove pristalice govorile da je Isu bio senilan ili prosto lud, ali kada smo počeli razgovor, uz Isuove šale, ubrzo je postalo jasno da to nije tako. Srećom, brzo smo ostavili po strani zamršeno klupko rivalstva među avangardistima i razgovarali smo o letrizmu i tome šta znači biti letrista. Isu mi je objasnio da letrizam nije prosto umetnička tehnika, još jedan način za stvaranje muzike, filma ili poezije, nego revolucija svesti”, posvedočio je Hasi, i rešen da ispravi te nepravde napisao je i nedavno je objavio “Reč sa istoka: Čudesan i začarani život Isidora Isua”. O toj knjizi i Isuovom životu je profesor Univeriteta u Geteborgu Marius Hentea, autor knjige “TaTa Dada: Pravi život i božanske avanture Tristana Care” (2014), objavio članak “Ludilo kao metod” u Los Anđeles rivju of buks, odakle ga ovde prenosimo.

***

Ishod varvarskog pogroma krajem januara 1941. godine u Bukureštu, u Rumuniji, bio je više od 120 poginulih, hiljade opljačkanih radnji i domova Jevreja, kao i skrnavljenje brojnih sinagoga. Šesnaestogodišnji Isidor Goldštajn, administrativni sekretar, našao se zajedno sa još 20 Jevreja u štabu Gvozdene garde nedaleko od gradske jevrejske opštine. Narednih nekoliko dana divljački su ih tukli palicama, letvama i pajserima; ako bi zatražili vode, neko bi prema njima šutnuo lavor pun krvi. U pauzama batinanja, mučitelji su, iz puke zabave, primoravali iscrpljene i iznurene Jevreji da rade vežbe. Atmosferu su upotpunjavale uvrede poput “prljavi Čivuti” i pevanje narodnih pesama o tome kako popor (ljudi) preuzimaju kontrolu nad sudbinom svoje nacije tako što će Jevreji biti istrebljeni. Kada su se čak i legionari umorili od svog tog batinanja, napravljene su dve grupe: jedna, određena za dalja zlostavljanja, na kraju je bila puštena, dok je druga, sa skoro 90 duša, odvedena u šumu i tamo su im mecima prekraćene muke.

Mladi Goldštajn se pukim slučajem našao u grupi koja je preživela, ali sećanja na tu noć, kako dokazuje Endrju Hasi u svojoj dobro utemeljenoj biografiji “Reč sa istoka: Čudesan i začarani život Isidora Isua”, bile su zamajac – “emotivna srž” – neobičnog, širokog i nadasve moćnog dela koje će se pojaviti pod imenom “Isidor Isu”. Pošto se suočio sa izvesnošću smrti i svedočio neopisivom divljanju, Isu se zavetovao da neće umreti kao anonimus, poput mnogih njegovih sapatnika. Njegova megalomanija, zaštitni znak njega kao izumitelja letrizma – “Ime želim da budem a ne gazda (…) Ime svih Imena: Isidor Isu. (…) Mesija se zove Isidor Isu?” – manje je blesava kada se sagleda kao odgovor na sračunato istrebljenje jevrejstva u Evropi. “Stvoriću”, proklamovao je on, “težnju, sjaj i oklop svoje rase, i ona će biti plemenita”. Kao vid subverzije arijevskim vrednostima, miropomazao je sebe kao “Isua Jevrejina”. Jer projekat uništenja ne bi mogao da bude okončan sve dok bar jedno jevrejsko ime nastavi da živi; oni koji su ubijali narod iz knjige, bilo svojim rukama bilo svojim ćutanjem, moraće da mu odaju priznanje.


Nepunih pet godina od tog sudbonosnog dana pogroma, 21. januara 1946. godine, počelo je sprovođenje Isuovog neverovatnog plana kada je, pošto je stigao u Pariz nekoliko meseci ranije, napravio haos na sceni tokom premijere dramske poeme
La Fuite (Bekstvo) Tristana Care. Cara je bio Isuov idol (i savršeno ogledalo: građanski rumunski Jevrej sa aliterativnim pseudonimom koji je predvodio avangardu), ali sada je bilo: “Dole dada, govorimo o letrizmu!” Novine su bile oduševljene skandalom i njegovim urlanjem, a Isu je od Jevreja bez domovine, koji je preživljavao zahvaljujući kombinaciji milostinje (cionistička prihvatilišta i narodne kuhinje), prostitucije (starije britanske dame plaćale su par stotina franaka za “druženje”) i krađe (a to je umetnost, insistirao je Isu), postao ličnost sa leve obale Sene i ugovorom za dve knjige kod Galimara. Bio je to zaista zapanjujući podvig za nekoga u svojim ranim dvadesetim godinama – a još više jer je Isu pisao na stranom jeziku kojim je jedva ovladao (i govorio ga čudno, kao što može da se čuje u glasu Stranca u njegovom filmu Traité de bave et d’éternité (O ugovoru i večnosti) iz 1951. godine.

 

Introduction à une nouvelle poésie et à une nouvelle musique (Uvod u novu poeziju i novu muziku, 1947) doneo je principe letrizma, za koji je Isu tvrdio da je “avangarda avangarde”, dok je L’Agrégation d’un nom et d’un messie (Stvaranje imena i mesije, 1947) bio roman zasnovan na memoarima u kom je Isu fikcionalizovao formativna iskustva iz Rumunije (iako se ime te uklete zemlja eksplicitno ne navodi). Pošto tih knjiga, kao ni kasnije nastalih dela iz ogromnog opusa, od hipergrafičkih novela do La Créatique ou la Novatique (1941–1976) (Kreativnost ili Novatik, 2004) na 1.400 stranica, odavno nema u štampi ili ih je teško naći na francuskom (malo je prevedeno na engleski), Isu je ostao najmanje poznat među vodećim avangardistima 20. veka. Nakon velike retrospektive održane u Centru “Žorž Pompidu” 2019. godine, bogata biografija iz pera Endrjua Hasija ima za cilj da ispravi taj previd, donoseći privlačnu, čitljivu priču o Isuovim višesmernim dimenzijama i među njima rasprostrtim ambicijama.

Posle futurizma, dade i nadrealizma, letrizam je bio poslednja od totalnih avangardi koja se pojavila, poslednji stepen dekompozicije umetnosti pre nego što će se nova pojaviti. Dada je redukovala poeziju na reč; letrizam ju je sažeo na slovo. Alfabet telesnih zvukova – siktanja i režanja, brbljanja i kašljanja, hrkanja i uzdisanja – elaboriran je i sistematizovan da bi se stvarale zvučne pesme koje će “pročistiti” formu. Za Isua je letrizam bio više od izumevanja hijeroglifa i nehumane buke; bio je polazišna tačka za kreativni metod validan i u plastičnim umetnostima, arhitekturi, ekonomiji, matematici, medicini, psihijatriji, čak i seksu (postoje isuovske metode ljubljenja, jebanja, pa i masturbacije). Elaborirani žargon – méca-esthétique, esthapéïrisme, art infinitésimal, cadre supertemporel, polythanasie esthétique i tome slično – bio je furnir na intelektualnoj masi neprobojnog letrizma. Dok se broj sledbenika menjao, pošto su se oni priključivali i napuštali grupu tokom godina, bila je to na mnogo načina zatvorena radnja koju je vodio Dieu-Isou (Bog-Isu) iz njenog apsolutnog središta.

 

Husi deluje iskreno neodlučan oko intelektualne vrednosti celog poduhvata. O prvoj Isuovoj knjizi, gde su izneti principi letrizma, piše: “Za mnoge čitaoce, uključujući tu i istrajne sledbenike najnovijih avangardnih trendova, knjiga je bila krajne komplikovana, fragmentarna i uglavnom nečitljiva kad nije bila neshvatljiva ili možda čak i suluda”. A o nizovima novog alfabeta koje je Isu izumeo: “Oni deluju kao opsesivna kreacija ludaka”. O hipergrafičkoj noveli Jona: “To je delo nekoga ko zna da nije dobro, verovatno prilično beslovesnog”. O romanu iz 1976. godine nazvanom L’héritier du château (Naslednik zamka), nastavku Kafkinog romana: “Knjiga je, zapravo, nered u nesaglasju (…) visceralni i uznemirujući prikaz uma u slobodnom padu”. Isu je zaista pretrpeo nervni slom tokom revolucionarnih zanosa iz maja 1968. godine – bio je ubeđen da je do nemira došlo zahvaljujući njegovim teorijama posle rata o kulturi mladih i čak je pokušavao da se proglasi njihovim vođom – a poslednje godine života proveo je povremeno boraveći u mentalnim ustanovama. Ali ludilo inherentno celom projektu letrista bilo je to od samog početka, samo što je ono bilo sračunata reakcija na racionalnost i red koji su ispleli mrežu Šoe.

 

Husi, međutim, ne gaji sumnje spram živopisne priče o Isuovom životu i vremenu. Rođen 1925. godine u provincijskom gradu Botošani na severoistoku Rumunije, Isu se preselio u Bukurešt sa svojim imućnom, asimilovanom porodicom. Kao prerano sazreli tinejdžer uključio se u jevrejske književne krugove u glavnom gradu. Posle rata, Isu je prešao kontinent u ruševinama da bi stigao do Pariza (neko vreme pitao se da li bi trebalo da ode u Izrael, ali pošto je Pariz bio apsolutni centar svetske kulture, odlučio je da upravo tamo treba da bude). Njegova harizma, privlačan izgled i bezmerno samopouzdanje doneli su mu grupu posvećenih poštovalaca. Uspeo je, kao bezdomni Jevrej jedva prerastao svoje tinejdžersko doba, da obezbedi sebi sastanke sa Žanom Pulanom, Gastonom Galimarom, Žanom Koktoom i Andreom Židom. Kad njegov genij ne bi odmah bio prepoznat, potezane su pretnje: “Svaka generacija sa sobom mnoštvo novih vrednosti koje stara kopilad poput vas pokušava da zataškaju. Upozoravam vas da ćemo moji prijatelji i ja doći i porazbijati vam njuške ako ne objavite moje delo koje će izazvati veliku buru. Bez pozdrava, Isidor Isu”.

Nagovorio je filmske producente da prikažu njegov tad još nedovršen film Traité de bave et d’éternité na filmskom festivalu u Kanu (taj film najavio je početak “diskrepantske” letrističke kinematografije, koja preseca veze između slike i jezika, utičući na Žan-Lika Godara i Stena Brekidža; takođe je doveo i Gija Debora u letrističko okruženje, pre nego što će se ogorčeno razići). Isu i njegova banda upali u jedno sirotište da bi odatle oslobodili dečaka koji im se divio, a u drugom skandalu je uključivao letrističkog sveštenika koji otima mikrofon tokom mise u Notr Damu i ispaljuje antiklerikalne slogane. Orson Vels bio je sveden na ozbiljno zapanjenog žitelja Srednjeg zapada kada su Isu i neki njegovi drugari letristi recitovali zvučnu poemu za BBC-jev dokumentarac na Sen-Žermen de Preu.

 

Skandali i avanture povremeno su toliko zanosni biografu da Husi ne radi ništa drugo do što prepričava same Isuove priče o tim podvizima. Opet, Isu teško da može da bude pouzdan narator – i on je bio unapred spreman na to: kada je urednik u Galimaru tražio od njega da izmeni kraj poglavlja u L’Agrégation, Isu se usprotivio tome rečima da ne želi da dodaje još jednu laž priči već punoj laži. Uprkos tome što priznaje da je nemoguće odvojiti “stvarno” od “fantazija” u Isuovim spisima, Husi njegovo delo tretira kao ““pravi dokument o njegovom životu i dobu; tačnu ispovest očevica” (o L’Agrégation, romanu koji je stvorio mit o liku po imenu Isidor Isu) ili “pravo svedočanstvo o tome šta je Isu proživeo i video” (o “erotskom romanu” smeštenom u psihijatrijsku bolnicu).

Greška se povećava kada se imaju na umu nekonzistentnosti i omaške u knjizi, od manjih stvari poput datuma (pakt o nenapadanju između Sovjetskog Saveza i Nemačke potpisan je 1939. a ne 1938; Gi Debor i Isu nisu bili “bliski prijatelji” četrdesetih godina, kao što piše u trećoj rečenici u knjizi, pošto su se sreli 1951), imena (Eminesku se zove Mihai, a ne “Mohai”) i geografije (grad Oradea je u ravnici sa brežuljcima, a ne u planinama; verovatno nije postojao noćni voz koji je saobraćao 40 kilometara od Konstance do Mangalije), do krupnijih grešaka u kulturnoj istoriji (Pariz, oslobođen godinu ranije, nije bio usred épuration sauvage kada je Isu stigao avgusta 1945. godine; tvrditi da su “petorica originalnih osnivača dadaizma u Cirihu bili rumunski Jevreji iseljeni iz istog dela Rumunije kao Isu” daleko je od tačnog, pošto su samo dva rumunska Jevreja bila među osnivačima dadaizma, a jedan je došao iz Bukurešta). Kada piše o Rumuniji, Husi se oslanja na strane ili prevedene izvore; originalni izvori primetno nedostaju (nabrojao sam ih četiri u sedam poglavlja). Kakve god da su dokumentarne omaške u Husijevoj knjizi, njegova tema i ličnost o kojoj govori su zanosni, i on dobro priča priču.

Isu je bio jedinstvena figura, osetljiva duša koja je ostala tvrdoglavo ubeđena u svoj genij i ispoljavala je svoje pravo da se upusti u bilo koje polje misli, bez osvrtanja na tradicije i utvrđene principe. Neki od ishoda bili su, kako to Husi slobodno tvrdi, promašaji, ali sloboda Isuovog uma snažno je oponirala kulturi stručnjaka i racionalnosti koja je na kraju došla do toga da će utopija biti bez Jevreja.

Ako je Paul Celan, takođe rumunski Jevrej sa kojim se Isu družio u Parizu, na svoj način odgovorio na Adornovu čuvenu izjavu o sudbini poezije nakon Aušvica, Isu je celim bićem – sa svim svojim ludilom i delirijumom, divljim ekscesima, seksualnom energijom, raščlanjavanjem i dekomponovanjem – bio sam oblik postizanja pravednosti. U svetu u kom “niko nije vladar svoje sudbine”, kao što je Isu naveo u Traité de bave et d’éternité, u kom je mirno umiranje u svom krevetu bajka od kako smo svi opkoljeni nasiljem u ovom negostoljubivom svetu, jedina stvar koja nam preostaje je stvaranje – nesputano, bogoliko stvaranje.

Priredio i preveo: Matija Jovandić

Izvor; LA Review of Books

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: