Imanuel Mifsud: Identitet nije celovit, on je uvek mozaik

 

[alert type=”e.g. warning, danger, success, info”]

Imanuel Mifsud je rođen na Malti, 1967. godine. Književnošću je počeo da se bavi veoma rano u životu i već sa 16 godina osnovao je književnu grupu Versarti. Baveći se pozorištem, vodio je nekoliko pozorišnih trupa i režirao više komada prema svojim dramskim tekstovima i tekstovima vodećih svetskih pisaca. Prevođen je na nekoliko evropskih jezika. Njegova zbirka kratkih priča “Čudne priče Sare Su Samut” je nagrađena Nacionalnom književnom nagradom Malte, a bila je nominovana i za evropsku nagradu Premio Strega. Mifsud predaje savremenu maltežansku poeziju i pozorište na Univerzitetu Malta.

„U ime oca (i sina)“ je roman koji dubinski istražuje specifičnost odnosa oca i sina, u čijoj srži se nalazi veoma kompleksna intimnost. Nakon očeve sahrane narator počinje da čita dnevnik koji je njegov otac vodio dok je bio vojnik u Drugom svetskom ratu. Dnevnik je bezličan, u njemu nema ni traga o očevom emotivnom životu i ličnim doživljajima, ali upravo to navodi naratora da preispita lični odnos koji je imao sa svojim roditeljem. On ponire u prošlost kako bi pronašao pukotine na fasadi koja se mistično podigla između njega i oca i kako bi, tragajući za znacima slabosti i emocija, bolje upoznao obojicu. Sada kada je stariji, on je u stanju da događajima iz minulog vremena pripiše nova značenja, ali i da drugačije sagleda svoju sadašnjost u kojoj je i on sam otac. Dvostrukost u ovom romanu ogleda se u više aspekta – dva ispovedna izvora; bezlični i lični pristup; dve porodične pozicije… Mogućnost da se dve krajnosti prirodno prepletu i ponude jednu celovitu priču koja se može sagledavati iz različitih, pa i oprečnih uglova, ono je što ovu kratku pripovest čini sveobuhvatnom i dragocenom, a njenog pisca zasluženo postavlja na istaknuto mesto u savremenoj evropskoj književnosti.

 

[/alert]

Koliko ima autobiografskog u vašem romanu „U ime oca (i sina)“, i da li je bilo teško pisati ga zbog toga?

Knjiga je, uglavnom, autobiografska, iako ne mogu da kažem da je autobiografija. Odabrao sam one aspekte mog života koji uključuju moj odnos prema mom ocu, koji je dugo vremena bio težak. Odlučio sam se na to iz dva razloga. Prvo, rešio sam da dam novi pravac svom pisanju, u odnosu na ono što sam radio ranije. Durgo, po pronalasku dnevnika koji je moj otac vodio tokom II sv. rata, i nakon njegove smrti i rođenja mog sina, osetio sam da moram da učinim nešto sa tim. Mnogo sam razmišljao o maskulinitetu u to vreme, i knjiga je, takođe, refleksija na to šta znači biti maskulin. Moj otac, ratni veteran i socijalista radničke klase, bio je tipični mačo muškarac. Ja sam bio sve osim toga. Stoga sam morao da promislim sve to u svetlu rođenja sina.

Doslovno, nije bilo teško napisati je, ali emotivno jeste.

U ime oca i sinaOvu knjigu otpočinjete pominjanjem Rolana Barta („Svetla komora“), smrću njegove majke i fotografijama nje koje je načinio. Možete li nam reći nešto više o ideji koja stoji iza kompozicije ovog romana? Da li su svi ovi artefakti (pisma, fotografije, uspomene…) zapravo delići mozaika, ili slike vašeg oca?

Drago mi je što ste pomenuli metaforu sa mozaikom zato što – da, knjiga je mozaik. A mozaik je zato što je sam naš identitet jedan takav mozaik. Ideja da postoji jedan celovit identitet je samo mit. On ne postoji. Mi smo delići i komadići. Dok sam celog života na oca gledao kao na nekog velikog, mačo muškarca, znao sam da ima slabe tačke koje je umeo veoma vešto da skriva. Ali ipak, one su bile tu. I svi muškarci, bez obzira na to koliko se trude da budu mačo, na kraju krajeva imaju svoje elemente slabosti. Nekoliko meseci po objavljivanju knjige, dobio sam imejl od nekoga koga do danas nisam upoznao, koji mi je pisao da je knjigu morao da čita u kupatilu, strahujući da će ga žena uhvatiti kako plače. Mnogi muškarci su mi pisali, govoreći kako im je knjiga pomogla da promisle stvari u vezi sa svojim očevima i njihovim maskulinitetom, o čemu ranije nisu razmišljali. Muškarci u mojoj zemlji mnogo pričaju o svojim majkama, ali retko pominju očeve, kao da je otac uvek neki veliki duh, koji se šunja iza njihovih leđa, nagoneći ih da ga imitiraju, i to je sve.

Knjiga je takođe mozaična i zbog toga što je sastavljena od različitih žanrova. Ima u njoj proze, ali takođe ima i poezije, iako ona nije roman u uobičajenom smislu te reči, a nije ni pesnička zbirka. Ona je takođe i filozofski traktat, ako želite, pošto referiše na brojne filozofe koji su uticali na moju misao. Da ne pominjem što ima momente istorije Malte u II. svetskom ratu i Malte iz 80ih.

Na koji način je figura oca povezana sa pitanjem “krize maskuliniteta”, kao što ste izjavili u jednom intervjuu?

Mislim da sam na ovo pitanje već dao odgovor. Kriza nastupa onog momenta kada shvatite da postoji razlika između onoga što se od vas očekuje i onog što vi za sebe mislite da jeste. Na primer, u knjizi se opisuje plakanje, nešto što, budimo realni, nije obično povezano sa muškarcima u našoj kulturi. Mislim da su moji urednici u “Galimaru” napravili dobar izbor kada su odlučili da francuski prevod naslove “Prvi put kada sam te video da plačeš”, što je preuzeto iz samog teksta.

Važan deo romana je takođe i vreme u kojem se dešava, možemo li reći da je to razdoblje post-kolonijalne Malte? Da li je to pitanje kolonijalizma na neki način deo i paternalističkih odnosa i potrebe za emancipacijom, na mikro i makro nivou?

Moguće. Ja sam rođen posle Nezavisnosti, ali kolonijalno nasleđe je i dalje bilo veoma jako u vreme mog rođenja, i dugo potom. Moja generacija je prva generacija pisaca koji su rođeni posle Nezavisnosti, tako da mi slabo znamo šta znači biti kolonija, ukoliko ostatke naše kolonijalne prošlosti ne računamo kao deo priče. Ali, ako smo bili pošteđeni iskustva pokvarenosti vladavine stranaca, morali smo iz prve ruke da posvedočimo pokvarenosti političkog tribalizma koji je odneo pobedu u zemlji nakon 1964. Malta je podeljena na dve političke frakcije i tokom 70ih i 80ih mržnja te dve frakcije jedne prema drugoj je uzrokovala mnogo političke tenzije i političkog nasilja, uključujući i ubistva. Moj otac je veći deo svog života proveo na Malti koja je bila britanska kolonija; ja sam živeo u nezavisnoj Malti koja se posle priključila Evropskoj uniji, dok je moj sin živeo u već evropskoj Malti. To će uslovljavati razlike u načinu na koji posmatramo našu zemlju… nadam se.

Ranije ste rekli da ste na neki način opsednuti vremenom kao književnom temom, i da imate osećaj kako se nikad ništa zaista ne završava? Kao da u knjizi postoji neki krug koji hoće da bude dovršen – sin koji piše o svom ocu, a onda on, kao otac, piše o svom sinu…

Da, upravo tako. Ne mislim da će moj odnos sa mojim ocem imati odjeka u mom odnosu sa mojim sinom. Nadam se da neće. Ali uspomene održavaju iskustvo živim. I na to mislim kada kažem da se nikada ništa ne završava zaista. Dokle god se neko iskustvo pamti, prenosi se dalje i proživljava, iako na drugačiji način i u drugačijem ritmu. To je spirala, ili sistem koncentričnih krugova.

Po naslovu knjige je očigledno da ona referiše na religijske teme, naravno. Ali kakve još implikacije ste imali na umu kada ste dodelili knjizi ovo ime?

Zapravo, nisam uopšte razmišljao o hrišćanskoj molitvi u kojoj se vernici krste, već više na lakanovsku filozofiju koja koristi termin “u ime oca”. Sa Lakanom i Julijom Kristevom, knjiga poprima psihoanalitički zaokret. Naravno, tu je i sama religija, jer otac korespondira sa Bogom Ocem, a da ne pominjem i to trojstvo, kao što ste primetili, sa sinom koji piše o ocu, i sinom koji sam postaje otac i piše o svom sinu. Takođe, prisutne su i reference na “Priče Solomunove” iz Starog zaveta, ali ni na koji način ne bih ovu knjigu odredio kao religioznu.

Koliko je za vas i vaš rad važna feministička književnost i feministička književna kritika, i koliko su one uticale na „U ime oca (i sina)“?

Feministička misao i literatura su izvršile važan uticaj na mene. Ja sam proučavao tu školu mišljenja, sa svim njenim različitim nijansama i ograncima, godinama. Takođe, i moja doktorska teza, koja je studija slike tela u poeziji, zasnovana je na feminističkoj misli. Kristeva, Siksu i Bordo su tri feminističke spisateljice koje su izvršile uticaj na mene, u akademskom smislu, i mislim da je sasvim u redu da imaju svoje mesto i u mojim razmišljanjima o maskulinitetu.

Pitanja i prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: