Igor Marojević: Savremeni Beograd je tuđina za individualca

 Glavni junak Tuđina dolazi u Beograd pred sam kraj devedesetih, uz NATO bombardovanje koje će uvesti u slom diktature Slobodana Miloševića. Koliko je bilo teško dočarati promenu ritma i duha jednog metropolisa u trenutku kada se on možda najviše transformiše u svojoj novijoj istoriji?

S te strane mi je pomoglo lično sećanje, koje je neselektivno, a zbog čega i pišem. Šta bih radio sa nekontrolisanim mentalnim materijalom da nemam gde da udenem bar njegov deo? U najboljem slučaju bih poludeo. Ranije mi je jedna od nevolja bila kako razgraničiti terapijsku potrebu za oslobađanjem sećanja od zanatske strane žrtvovanja istovarene građe u korist pripovednog postupka. Ako je tačno da bar u poslednjih nekoliko knjiga više nemam takvih problema, transformaciju metropolisa iz mirnodopskog u ratni nije bilo previše teško dočarati.

Pred kakve tuđine ste rešili da stavite svoje čitaoce, geografske ili one koje osećamo kao lične, intimne, možda duboko zakopane?

Već sam oblik množine u naslovu ukazuje da je tih tuđina više, pa se tako Vaše pitanje pokazuje, bar što se mog razumevanja tiče, i kao odgovor. Dodaću da je selidba iz rodne tuđine glavnog junaka u onu administrativnu, u romanu tek okidač ostalih, јоš supstancijalnijih tuđina. U tom smislu naslov romana čini sažetak celokupnog Beogradskog petoknjižja koje to štivo zatvara, ili možda i celokupne moje poetike. Uvek se bavim pre svega individualcem okruženim agresivnim kolektivom, odnosno moja poetika okružuje osobu koja je tuđin gotovo uvek, a posebno u uslovima kad ugrožavajući kolektivi prete na osnovnom egzistencijalnom nivou. To je svakako slučaj u Tuđinama kao romanu koji tematizuje s jedne strane sistematsko bombardovanje premoćne alijanse a s druge: histeričnu patriotsku podobnost okoline.

Ljubav je neizostavni element vaših romana. U kojoj meri u Tuđinama ljubavni život glavnog junaka formatira kolektiv, društveno-politička realnost trenutka, a koliko njemu ostaje prostora da se otrgne tim spoljnim uticajima?

Kad je posredi intima individualca, zajednica može da utiče na njega u trenucima njegove kolebljivosti. Oklevanje tridesetogodišnjeg glavnog junaka romana Ratomira Jaukovića ostavlja prostora za uticaje da se zbliži sa junakinjom na koju ga kolektiv huška, odnosno sa onom protiv koje je isti taj kolektiv opredeljen. Kad je dotični individualac siguran šta hoće, zajednica ni direktno ni kontramerama ne može da utiče na njegovu volju, pa ni na odluku da se zbliži s preostalom junakinjom, čija je priroda najsrodnija njegovoj.

Na jednom mestu u romanu glavni junak kaže: „Odgovorio sam Simoni kako je tačno da više držim do iskustva iz tuđih knjiga nego iz svog života.“ Da li taj odnos literature i realnosti savremenom čoveku može biti od egzistencijane pomoći, ili je to tendenciozni put u imaginarni svet, kako bi se odolelo ovom fizičkom?

Sam citat u kontekstu poglavlja koje zatvara verovatno ima ironijsku ulogu. Izvan toga, naravno da opisani odnos može biti od egzistencijalne, čak i praktične pomoći. U svom omiljenom kafiću u kraju slušam poznanike kako se jadaju jaranima povodom nekih ličnih problema kakve su obradili i na njih odgovor dali brojni relevantni filozofi, psiholozi, sociolozi… Paradoksalno je da se mnoštvo ljudi žali manje iskusnima i obrazovanima od sebe koji su pritom možda i mrzovoljni, pa mogu samo da odmognu iz neupućenosti i zluradosti. Problem je možda u tome što mnogi ne žele tuđu utehu nego publiku, gde je razgovor o konkretnoj nedaći izgovor za monolog. Da je drugačije, takvi bi pribegli validnim iskustvima iz tuđih knjiga i bili bliže rešenju određene nepogodnosti.

Kada su u pitanju istorijske teme, da li je bilo zahtevnije pisati o II svetskom ratu u Šnitu i Majčinoj ruci, ili o neposrednijim povesnim događanjima u Parteru i Tuđinama?

Teže je bilo pisanje poslednja dva romana, jer je osim neophodnog istraživanja građe, svojstvenog i za narative locirane u dalju istoriju, podrazumevalo i trebljenje opštih mesta, neophodno u pristupu svežijoj temi kakvu je područje opšteg govora korumpiralo raubovanjem mnogih izraza koji su i dalje u opticaju pa ih je gotovo nemoguće utkati u iole valjanu fikciju. Dotle je vremenski udaljenija povest zahvalnija građa jer je poznajemo samo iz tekstova pisanih drugačijim jezikom, što je već fikcija sama po sebi.

Koju vrstu poetske, a koju vrstu ideološke interpunkcije ovaj roman stavlja na vaše Beogradsko petoknjižje?

Čini mi se da Tuđine stvaraju poetičku ravnotežu između hiperrealističkog pristupa u petoknjižju, koje zastupaju one, Prave Beograđanke i dobar deo Partera, koji spada i u stvarnosniji prosede, koji čine Dvadeset i četiri zida i Beograđanke. Ideološka tačka je u tome što je pomenuti Jauković dalji svakom kolektivu nego i jedan junak ili junakinja iz ostala četiri naslova. Uz to što se možda ispostavlja da je svaki oblik savremenog Beograda koji sam opisao u pentalogiji zapravo tuđina za individualca, kao što su to i druge sredine i, uopšte, kolektivi.

Šta publika može da očekuje od vašeg muzičkog projekta “Da se ne zameri”; koliko je Igor Marojević pisac bio od pomoći Igoru Marojeviću muzičaru?

Bio je svakako od pomoći u tekstovima, koji su znatno razrađeniji i raspisaniji od muzike. Ako uopšte i jeste muzičar, Marojević je to postao kao kombinacija pisca i lojalnog slušaoca.

Pitanja: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: