“I odjednom me uhvati neki ponos” – Dejan Tiago Stanković

[dropcaps round=”no”]K[/dropcaps]ad su me kontaktirali iz kabineta predsednika i pozvali me na večeru povodom posete predsednika Srbije, ljubazno sam im rekao da ne pružam tu vrstu usluga.
Devojka zbunjena: „Oprostite, ne razumem vas.“
Objasnim: „Prevodim samo na sastancima, i to iznimno. Na obrocima ne.“
Smešno joj je: „Pozivamo vas kao pisca. Ako nemate smoking, ima da se iznajmi na nekoliko mesta u gradu. Mogu li da potvrdim vaše prisustvo?“
Pogled u ogledalo: „Bond. James Bond“. Kad obučeš obično odelo, koliko god skupo i dobro bilo, može da ti se dogodi da izgledaš kao biznismen, političar ili kriminalac. U smokingu s leptir-mašnom se osećaš kao milion dolara. To je uniforma za gospodina. Za agenta 007.
Nameravao sam da na mesto događaja dođem u velikom stilu, u crnom mercedesu. Ali avaj! Usput nije bilo gužve pa sam stigao skoro pola sata ranije. Na ulazu u palatu nigde nikog. Da ne bi džedžao ispred vrata, zamolio sam taksistu da me ostavi malo dalje.
Na brdu je duvalo. Seo sam na autobusku stanicu, da se zaklonim. Kad stane bus putnici su me gledali kroz stakla. Nisam obraćao pažnju. Pravio sam se da čekam prevoz.

Evo šta ja znam o palati. To je novi dvorac, sazidan na mestu starog, kad je izgoreo. Prvi kralj koji se ovde doselio bio je Luiš sa ženom Marijom Pijom od Savoje. Od kada je zbačena monarhija, palata je muzej.
Od ulaza je dovoljno da pratiš crveni tepih. Fali samo da na zidove nakače baklje, i kao u nekom filmu. Na svakom kraku stepenica i na svakom odmorištu iznenadi te vojnik u paradnoj uniformi. To je garda, ukrasna vojska, njima je posao da sa isukanom sabljom i peruškama prestoje veče. Ukočeni, zure ispred sebe, a ako nekome i uhvatiš pogled, brzo ga skrene u zid.
Opet sam stigao među prvima. Povukao sam se u ugao. Ogromna prestona dvorana s previsokim oslikanim plafonom u kojoj smo se našli bila je nekad glavna kraljeva primaća soba. Tu je sve zlatno i crveno. Stražari, rukavice, sablja, u plavo-belim mundirima, kao olovni vojnici, čak su i oni imali širite i puceta od zlata. Na šlemu, gde sam ja kao vojnik nosio crvenu petokraku, oni nose zlatni grb. I peruške na vrh glave, i špic na temenu, i debeli lanac preko brade, sve je zlatno. Ali ne izgledaju zlatno, kao nakit, već lakirano, kao igračke.
Dok čekamo, još malo o istoriji: Kraljica Maria Pia je ovde došla sa nepunih 15 godina. Prostor je oblikovala po svojim navikama i ukusu. Ona je uzimala arhitekte, i savetovala ih. Ona je i naručivala nameštaj lustere, tapete i tepihe. Dobar ukus kraljičin niko nije dovodio u pitanje. Ipak, kada je u nekoliko navrata vlada izrazila nezadovoljstvo velikim troškovima krune, kraljica bi odgovarala: „Ko hoće kraljice mora da ih plati!“

Sala se napunila, posluženo je piće. Sve je ličilo na bolji diplomatski prijem. Kelneri su pazili da čaše slučajno ne stavimo na nameštaj iz XVIII veka. Kao da je postojao neki šapat koji je upravljao celom koreografijom. Prešli smo u salu za čekanje, odmah tu, pored. Tamo smo, poluspontano, formirali red i sačekali da domaćin i njegov gost zauzmu mesto u prestonoj dvorani.
Red je krenuo brzo. Samo činodejstvo se obavljalo na prestolju sastavljenom od tri pozlaćene stolice s jednako zlatnim krunama iznad glava. Okolo peruške i sablje. Dva predsednika i žena gosta dočekivali su zvanice stojeći ispred prestola. Ljudi su im prilazili jedan po jedan, ceremonijalno.
Dok čekaš u redu, svakom možeš da pregledaš odeždu. Ženama je teže, mora da bude balska haljina, da bude različita, a elegantna. Prva dama Srbije je došla obučena tip-top, kao prava dama. Što se tiče muškaraca, ponavljam da je smoking majka. U njemu nikako ne možeš da izgledaš kao Borat. Ni Borat u smokingu ne izgleda kao Borat.
Predstavljaju ih: ambasador, general, ministar, prevashodstvo, monsinjor, direktor… Svakoga prozovu po dva puta. Domaćina i gosta nije trebalo predstavljati. Svi smo znali ko su oni. Makar otprilike.
Kao dvostrukom državljaninu, obojica mi dođu predsednici, pa o obojici znam ponešto. Portugalac je jedan simpatičan čikica iz tradicionalne građanske porodice, a to se ovde dosta ceni. Bio je profesor na Pravnom, imao je i političku karijeru, međutim nije zbog toga postao predsednik. Izabrali smo ga jer je godinama bio komentator u dnevniku na jednoj od popularnijih televizija. O svemu je pričao. Šarmantan, umeren, demokratičan, razuman i blagoglagoljiv, prisan i neformalan. I saosećajan – dešavalo se da suzu pusti kad se dotakne tužne ljudske teme. Toliko smo ga često gledali, da smo na kraju svi imali utisak da ga poznajemo. Zato smo glasali za njega.

Zanimljivost je da je predsednik ime Marselo dobio po poslednjem premijeru starog, nedemokratskog režima, Marselu Kaetanu, onom koji je vlast nasledio od čuvenog diktatora Salazara i kojeg su 1974. svrgli pučem i uveli demokratiju. Taj Marselo je bio venčani kum roditeljima ovog našeg Marsela, vozio mu je, navodno, majku kolima u bolnicu da ga rodi. Usput, taj stari Marselo i nije bio baš toliko omražen, tako da njegovom kumčetu niko to ne prigovara. Prigovaraju mu, međutim, nepredsedničko ponašanje. Suviše je, kažu, pričljiv, neposredan i emotivan. I, kao što je običaj na toj funkciji, preveliki je troškadžija. Predsedništvo Portugala troši više nego španska kruna.
Predsednik Srbin je neposredan, ali na sasvim drugačiji, narodski način. Nije neugledan, no nije ni uglađen. Ostavlja utisak domaćina i mangupa, što se tamo odakle je dosta ceni. Voli krupne teme, istoriju mešanu s mitologijom. Ranije je priželjkivao teritorije susednih država, danas, kukumavče kako su mu uzeli zemlju koja mu istorijski pripada. To je plakao i Portugalcu. Očekivao je saosećanje, nesvestan da je ovaj lično doživeo raspad imperije čija je glava bio njegov kum, i opet se nekako navikao i pomirio sa sudbinom.
Njemu prigovaraju da je nacionalista, ratni huškač. Podsmevaju mu se što je kupio fakultetsku diplomu, ali niko ne kaže da je glup, niti da je nevešt političar. Očigledno je opsednut granicama i veličinom zemlje. Oko toga bi, kaže, da ratuje. Nije ni čudo, u njegovom narodu zemlja je predmet obožavanja. Braća se pobodu noževima oko brazde.

Elem, s jedne strane imamo iskusnog lisca, državnika koji ume i s Papom i sa pravim monarsima, a s druge čoveka kome nedostaju osnovne socijalne i komunikacione veštine upotrebljive van ruralne Srbije. I on toga kao da je svestan, pa svoju ulogu igra pomalo karađorđevićevski, kako zamišlja narodnog vladara. O predsednikovoj supruzi, osim što se vidi da ima dobrog stilistu, znao sam samo da drži neku kontroverznu fondaciju.
U redu sam razmotrio šta bi kome od njih trebalo da kažem. Portugalca ću da pitam da li zna da je njegov gost prethodnog dana, u Briselu, pozivao u rat, tvrdeći da nema Srbina koji ne bi dao život za Otadžbinu. Gosta ću da se predstavim da sam Srbin koji ne bi ratovao za državu.
Kako sam se približavao prestolu to sam bolje razumevao da tu za intervencije kakve sam zamislio nema mesta. Bili smo kao na pokretnoj traci. Nije bilo vremena za razmene stavova. Odlučio sam da ne kažem ništa, nego da predsedniku Srbije, zbog njegove ratoborne politike, demonstrativno ne pružim ruku.
Brzo sam stigao na red. Paž me prepoznao iz drugih prilika. Oslovio me sa: „Tumač?“ Ispravio sam ga: „Pisac.“ On je prvo proverio na kartici koju sam mu predao, pa je naglas pročitao: Dežan Tiago Stankovik! Pisac! Onaj drugi je čuo i preneo državnicima: Bežan Tiago Štankobiš! Pisac!
Predstavljanje je trajalo tako kratko da se zapravo nije ni dogodilo. I ne bi ništa od mog performansa. Oni nisu imali pojma ko sam, a ja sam od svih oblika protesta odabrao pristojnost. Da mu nisam pružio ruku, džaba bi se blamirao, Srbe bi bilo baš briga, a Portugalci bi mislili da sam nevaspitan. Dakle, na brzinu sam se rukovao sa svima troma. Oni su mene veoma srdačno pozdravili, ne mogu da se poželim. Sve troje su mi rekli: Pleased to meet you.

Kad kažem da je trpezarija ogromna, mislim da je kao osrednja sportska dvorana. Uzduž, na sred sale, postavljen astal, dug, ja duži video nisam. Po mom računu, sa svake strane 40 stolica, plus dve u čelu, dakle preko 80 duša će da jede. Ako sam ikada ranije pročitao ili u pisanju upotrebio metaforu kraljevska trpeza, nisam znao o čemu je reč. Sad sam video kraljevsku trpezu pa znam šta pričam. Kraljevska trpeza je posebna zato što je toliko dugačka da s kraja na kraj ne prepoznaš čoveka, i toliko široka da s onim prekoputa ne možeš da razgovaraš. Ogromni kristalni lusteri ne uspevaju da joj osvetle krajeve.
Na kraljevskoj trpezi raskoš nije u krkanlucima da se ubiješ od ždranja. Tu hrane skoro da uopšte nema. Tu nema pečenih životinja i krčaga s vinom. Ali zato ima elegancije. Vezeni stolnjak je dug koliko i sto. Na njemu je izloženo mnoštvo finih predmeta od čipke, porcelana, srebra i kristala. Svako ima obeleženo mesto: na kartici s grbom zemlje domaćina odštampano je ime zvanice i zanimanje ili funkcija, već ko šta ima. Svakoga je dočekao tanjir za supu na srebrnom podmetaču, šest različitih čaša i mnogobrojni escajg. Tu je i knjižica. U njoj je lista vina koja ćemo piti – madera, belo, crno i porto. Na jelovniku su: supa od tupinamba (šta god to značilo), brancin s grilovanim povrćem i kolači.
Po rasporedu se odmah zna ko je ko. Što si bliže centru trpeze to si veća faca. Rečeno mi je da sam smešten na onom tamo kraju. Potražim svoje ime. Počnem od čela, nisam ja. Tu mi je, iskreno, laknulo. Znači da nisam baš zadnja rupa na svirali. Na kraju ispade da sam četvrti od kraja. Ni dvadesetak mesta me ne deli od predsednika. Nije loše za imigranta. Na ovakvim večerama, to sam znao od ranije, možeš da prozboriš samo s prvima od sebe. Levo: sredovečni Portugalac, biznismen. Desno, dakle slabije plasiran u hijerarhiji: jedan dugajlija, ubedljivo najmlađi za trpezom. Po mojoj proceni, mladog dvometraša su Srbi doveli da čuva delegaciju. Proverim mu karticu, piše: fudbaler. Eto meni društva. Zove se Raćo. Nismo stigli da se kako treba upitamo za zdravlje, morasmo da ućutimo. Ušli su predsednici.

Ustali smo. Nosioci glavnih uloga udrvenili se, svečani, na sredini, gde je najjače svetlo. Gledaju se značajno, oči u oči. Intoniraju se himne.
Prvo domaćin čita lepe reči dobrodošlice. Govori o istorijskim vezama dva naroda. Tanka tema, ali veštom govorniku ne treba mnogo. Pominje velikane koji nas povezuju; vidiš da se potrudio, izgovara skoro pa tačno: „Andrić, Duško Popov, Miloš Crnjanski“. Posle, kad je prešao na podršku Portugala ulasku Srbije u Uniju, odlutao sam u mislima. Zamišljao sam kako će jednom neko mene možda da pomene pred neku večeru. U takvim prilikama mora uvek nešto da se kaže.
Kad ono, nije trebalo dugo čekati. Predsednik se s velikih vratio običnim temama. Podsetio nas je da je Portugal tokom godina bio utočiste mnogim Srbima, proslavljenim i nepoznatim, posvećenih najrazličitijim aktivnostima: od umetnosti, književnosti, medicine, sporta… Neki do njih su sa nama večeras. Njima nazdravljam. To je rekao.
Raća i ja nazdravismo zauzvrat.
Predsednik Srbije je u govoru nastupio standardno: o srpskoj tragičnoj prošlosti i nepravdama. Gastarbajtere nije pominjao. Na kraju, kad je pročitao šta je imao, sâm je shvatio da mu je govor mlak za takvu priliku. Tog dana su ga bili isprovodali gradom po dvorcima i muzejima, priredili mu mini-paradu, ručao je s premijerom, i sad ovo! Ni takvu pompu nije očekivao, ni tako umiljatog domaćina. Zato, umesto da sedne, on je nastavio improvizujući, otprilike: „Ovaj je govor napisan pre tri dana, ali da sam znao da za dan može da se napravi ovoliko prijateljstvo, to bi bio mnogo drugačiji govor.“
To je bio trenutak večeri koji je mene najviše dirnuo, ali neću sad o njemu, da ne izgubim nit priče. Kasnije ću mu se, obećavam, vratiti.

Pitao sam Raću gde igra. U Sportingu, a posvuda je igrao, ima 27 godina i već je iskusan internacionalac.
– Znate koliko će ovo da traje? – pita Raćo.
– Jedno sat i po, dva. I nema potrebe da mi govoriš vi, u inostranstvu se ne persira.
– Dobro to, nego šta bi bilo kad bih ja sad uhvatio krivinu?
– Gde ćeš?
– Nisam ti ja za ta foliranja i to. Nije mi baš opušteno.
– Sedi, bre, tu i ćuti. Nema ovo svaki dan. I ne znam zašto se osećaš neudobno. Ti si ovde, verovatno, od svih najviše sâm zaradio.
I odjednom me uhvati neki ponos na njega, koji se rodio u razrušenoj, nesređenoj, siromašnoj zemlji, u najgore vreme, i niko ne može da porekne da je uspeo u životu. Alal vera, Raćo!
Gospodin s druge strane kaže da je kuvar čuven, najjači gastronom u zemlji. Klopa mu je umetnost. Ima Mišelinove zvezdice.
– Je l’ ima ovde neka pravila, da se ne izblamiramo? – pitao me Raćo posmatrajući onoliki escajg.
– Koliko ja znam, za vreme predjela čavrljaš sa mnom, a za vreme glavnog jela s onim s druge strane. Što se ostalog tiče, radimo sve šta drugi rade. Najbolje da gledamo onu tetu prekoputa. Ona je karijerni diplomata, zna sve cake. Pa kako ona, tako ćemo i nas dvojica.
Supa je bila od neke egzotične rotkve, a zrnca su crvena ikra. Poslužili su nas sve u isto vreme.
Pre nego što smo se prihvatili kašika, Raćo i ja proverimo šta radi ona teta. Ona kašiku u usta, i nas dvojica se pogledamo: „Brate, ’oćemo i mi?“
Ovde valja dati jednu kulturološku napomenu. Ako u Portugalu imaš i najmanju društvenu pretenziju, moraš da umeš da jedeš s finim manirima. To znači da nisi alav, da zalogaji budu minijaturni, da ih polagano i bez naginjanja prinosiš ustima (a ne usta jelu), da ne gutaš bez žvakanja, da pre svakog gutljaja obrišeš usne salvetom s krila. Ko trapavo jede smesta je diskvalifikovan. Sećam se užasa na licima Portugalaca kad su neka dva gosta, inače vrhunska stručnjaka u svom poslu, krenula da srču supu.
Kako god, Raćo i ja se nismo izbrukali. Makar ne da mi znamo. Kako je ona gospođa prekoputa uspevala da se izbori s escajgom a da joj ne spadne skalamerija od šala koji je nosila, uspeli smo i nas dvojica. A sve i da nismo. Svi su bili toliko zauzeti sami sobom da niko ne bi ni primetio.
Glavno jelo – filet potpuno geometrijskog oblika, kao novčanik od riblje kože. Jedeš, a priviđaju ti se one Mišelinove zvezdice. Mene je još jednom fasciniralo kako smo svi posluženi u istom dahu. Nije da ne znam kelnerski posao (od njega sam živeo kad sam, kao momak, bio ilegalni emigrant) ali ovako nešto nisam mogao ni da zamislim.

Kako je atmosfera već bila dovoljno opuštena ustao sam i pitao nekog, ko mi je delovao kao kod kuće, gde da odem. Taj neko mi je pokazao na jedna vrata. To su bila vrata za konobare. Prostor iza njih je iste boje kao iza kulisa u pozorištu. U dugom hodniku, stajali su konobari s belim rukavicama i sa po dva tanjirića. Taj dugi niz, četrdeset labud-belih kostima, blistao je u perspektivi sumornog hodnika. Kakva bi to fotografija bila! Jedino što su svi fotografi bili s druge, glamurozne strane zida i tamo nisu imali pristupa. Tad sam shvatio da sam uleteo na pogrešno mesto, u tuđ život, i da smetam. Protrčao sam uz njih kao tajni agent kad beži kroz kuhinju da spase glavu. U filmu.
WC je skroz običan.
Kad sam se vratio, na stolu su već bili slatkiši, tako dobri, i tako mali, da su mi ostali u uspomeni kao poluostvarena želja. I porto. Vrhunski.
Tek kad se ugasilo električno osvetljenje primetilo se koliko sveća gori po stolovima. Pod rumenim treperavim svetlom plamena lica na ljudima su se promenila. Kao da se igra istorijska drama. Zaplet, recimo, ovakav: visoki, kršni, na primer, Ostrogoti, plemenski glavešina i svita, došli su kod starog kralja, vladara bogate, neznane i daleke trgovačke imperije. Ovakvoj časti se nisu nadali. Toliko je toga da pomalo sumnjaju. Ali domaćin je preljubazan a od njih ne traži ništa. Uostalom, koje on namere može da ima?…
Iz magnovenja me trgla muzika. Fado, ali ne kafanski, nego najbolji. Tri pesme, izvrsne.
Kako mi je drugar sportaš, ne pije, ja sam, grehota dobrog vina, preuzeo brigu i o njegovom. Rekao sam mu kako su moji sinovi malo mlađi od njega i navijaju za Sporting. On će uskoro da postane ćale. Dečka čekaju. Zanimalo ga je kako je biti otac. I tako reč po reč, došao kraj. Odjednom svi ustadoše. Kraj. Ustadosmo i mi.

Napolju, u izmaglici, siluete u kaputima. Ispred palate limuzine su kupile svaka svog gospodina. Pisao je Sent Egziperi: „Tihi kadilaci koji su se pretvarali da negde idu, ostavljali su ih na finom pesku pod nadstrešnicom na ulazu. Bili su obučeni za večeru, kao nekad. Prikazuju svoje plastrone i bisere. Međusobno se pozivaju na večere gde su kao statisti, nemaju šta jedan drugome reći. Ponekad odem da ih posmatram. Ne osećam prezir, ni ironiju, samo blagu teskobu. Kao kad u zoološkom vrtu posmatraš poslednje preživele primerke nekakve skoro izumrle vrste.“
Nenadano, bio sam na jednoj od najzanimljivijih interaktivnih teatarskih predstava koje sam ikada video. Za priliku muzej je ponovo dvorac, prestoli nisu eksponati. Ansambl je ogroman i uigran: konobari i gardisti su balet, gosti su statisti, državni činovnicu nose uloge, od dvorjana do monarha. Mora da se doživi. Džaba je tu slikanje, džaba selfiji kad se to na slici ništa ne vidi. Pozorište veličanstveno, neponovljivo, satkano je samo od laži i prevare. Čarobno-efemerno.
E, sad je vreme da se vratimo na onaj trenutak kada je gostujući predsednik izašao iz uloge i progovorio od srca. Kao da je progutao priču i poverovao, makar na trenutak, da je magija istina. Ili da je makar to golemo prijateljstvo istina. Pa neka je bilo tako i samo na minut, opet je to čaroban osećaj i za gledaoca i za umetnike.
Što se dobrog ukusa tiče, to ovde, kao i kod Marije Pije, niko ne dovodi u pitanje. Imaš isprva malo osećaj krivice, jer su se tu pred tobom i na tebe potrošile ogromne državne pare. A posle ti se dopadne, pa se ubediš da je to deo visoke kulture. Pa da, ako Narodno pozorište ima prava da živi na državni račun, zašto ne bi i ovo? Ovo je folklor.
Pitanje tu nije ko je napravio koreografiju za tu ceremoniju, nego kada. Pre 200? 300 godina? Koliko li se s vremenom menjala? Koliko se često igrala? Da li za svakoga bude jednako pompezno? Koja je poruka dela?
To, iskreno, ne znam. Možda bih razumeo kao: „Vidiš, nismo ni mi bogati, ali smo sa svakim dobri i imamo stila. I mala zemlja kad se pomiri sa činjenicom da je mala, bude vredna svakog poštovanja. A ti sad vidi koliko ti je bitno to bratstvo sa siledžijskim velesilama ili bi pre među nas, u fino društvo gde se i mali poštuju?“ A možda ni nema poruku. Možda je stvarno u pitanju čista ljubaznost.

 

[alert type=”e.g. warning, danger, success, info”]dejan tiago stankovićDejan Tiago Stanković (Beograd, 1965) je beogradski i lisabonski pisac i književni prevodilac. Odmah po završnim studijama arhitekture, 1991. godine, preseljava se u London, a potom u Lisabon gde živi, prevodi i piše na svom maternjem i portugalskom jeziku. Osim fikcije piše i kreativnu nefikciju za brojne srpske, hrvatske, portugalske i brazilske pisane medije. Do sada je objavio roman “Estoril, ratni roman” (Geopoetika, 2015.) za koji je dobio nagradu “Branko Ćopić” i zbirku pripovedaka “Odakle sam bila više nisam i druge lisbonske priče (Geopoetika, 2012.).[/alert]

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: