Dogodilo se to ne tako davno, usred posebno vrelog ljeta godine 2025.
Dok su milijuni turista, kao i obično, hrlili u pravcu morske obale a znoj im se slijevao niz lice, nisu ni slutili da se među njihovim domaćinima u maloj ali slikovitoj zemlji sve više širila nekakva ljetna groznica, neki virus, čiji se razmjeri, zaraznost ni posljedice u tom času još nisu slutili. Samozatajni znanstvenici Hrvatskog instituta za širenje zaraznih bolesti (HIZB), bez obzira na teške uvjete rada, davali su sve od sebe da što prije dođu do uzroka i po mogućnosti zaustave bolest. Kako se činilo, nije bila pogibeljna, ali bolesnika je već bilo toliko da ih je bilo nemoguće izolirati. Pitanje je bilo koliko dugo je moguće kontrolirati i kakve bi sve posljedice, uključujući i one političke, zaraza mogla izazvati.
Bolest je djelovala benigno – ili je barem tako izgledalo u početku.
U svakom slučaju, činilo se da je to nešto prolazno. Nešto na što uopće ne treba obraćati pažnju. Ali, znanstvenici su bili svjesni da je i zaraza HIV-om započela tako, pa i ona nedavna zaraza koronavirusom. Pažljivo promatranje bilo je ključ rješenja.
Na prvi pogled, bila je to obična viroza: povišena temperatura, znojenje, drhtavica … sve dok se u jednom času bolesnici ne krenu ponašati kao da su – pijani! Naime, vidno uzbuđeni urlaju na sav glas, pjevaju, viču nerazumljive gluposti, cerekaju se, grle jedni druge, dižu desnu ruku ozarenih lica. Zapravo, rekao je jedan mlađi znanstvenik u šali, njihovo ponašanje više izgleda kao rezultat grupne psihoze, nego grupne viroze. No starije kolege na kriznom sastanku samo su ga prijekorno pogledali.
Čini se, zaključili su, da treba izolirati specifične simptome koje virus izaziva, a zbog kojih se bolesnici ponašaju drugačije od običnih ili čak, recimo, onih sa HIV-om ili koronom koje karakterizira opća slabost organizma.
Tako su dosta brzo utvrdili su da zaraza počinje tako što 1.) određeni pjevač/pjesma izaziva uzbuđenje i atmosferu zajedništva 2.) slijedi odijevanje u odjeću crne boje sa specifičnim povijesnim, danas zabranjenim, insignijama iz doba fašističke NDH (1941–1945) kombinirana s crkvenim simbolima križa, mača, štita, plamene baklje, raznih povijesnih osoba kao i religijskih ikona 3.) sve to kulminira urlicima koje pacijenti zovu pozdravom iz istog povijesnog perioda ZDS ili Za dom spremni (ekvivalent Sieg Heil). Neke je, naročito još neiskusne znanstvenike HIZB-a, možda najviše fasciniralo da se radi o pokličima, pozdravima i pjesmama koji slave – Drugi svjetski rat!
Osim toga, možda najvažnija opažena karakteristika bolesti bila je 4.) grupiranje, gomilanje, potreba da urliču i “pozdravljaju” u grupi, nikako sami. Bolesnici koji pate od tog čudnog virusa najgore napade uvijek dobivaju u grupi. Kao da im je lakše grupno a ne pojedinačno iskazivati jednu neobičnu osobinu bolesti, a to je izuzetno povišeno emocionalno stanje.
Ovo je važno, zaključili su, jer je izazivanje emocionalnog transa, privremenog a ponekad i dugotrajnog, njegova glavna vidljiva manifestacija.
Do ovakvih su zaključaka, naravno, došli promatrajući nekoliko događaja u toku ljeta.
Po svemu sudeći prijelomni događaj u širenju zaraze bio je koncert na Hipodromu 5. srpnja, izvjesnog pjevača Marka Perkovića (nazvanog Thompson po tipu oružja). Pomno su proučili snimke i poslušali svjedočenja, kojih je bio u obilju. Jer bio je to veliki događaj na kojem se okupila ogromna masa, na stotine tisuća uglavnom mladih u crno odjevenih ljudi, okićena zabranjenim simbolima koja je toga kasnog popodneva po izuzetnoj vrućini na koncertu padala u trans, grlila se, pozdravljala ZFS i pokazala sve druge karakteristike zaraze.
U jednom času u toku proučavanja, znanstvenici su posumnjali da je možda pak riječ o religijskom fenomenu, budući da se na tom koncertu na pozornici pojavio i katolički svećenik koji je molio, a treba spomenuti i lik Gospe, križa i krunice koje su se pojavile na nebu sastavljene od svjetlećih dronova. Je li riječ o vrsti vjerskog ludila, poznatoj još u srednjem vijeku?
Opravdana su to pitanja, pogotovo kad se pokazalo da koncert nije bio jedina masovna manifestacija groznice nego tek početak. Uslijedio je drugi koncert u Sinju, također s preko sto tisuća ljudi, masa u crnini, sve kao i u Zagrebu – a zatim u razmaku od par dana manifestirao se i na nogometnom stadionu u Splitu, gdje su tisuće navijača složno uzvikivale zabranjeni pozdrav ZDS.
već par dana nakon koncerta, nekoliko je radikalno desnih političara u parlamentu podiglo ruku na fašistički pozdrav. Nekažnjeno.
Virus je očito zahvatio i druge dijelove zemlje, baš kao što su znanstvenici i strahovali. Ipak, nakon par tjedana su uvidjeli o čemu je riječ u ovoj bolesti: uslijed djelovanja virusa, simpatije prema prošlosti (odnosno NDH i ustašama) izjednačuju se s ljubavlju prema domovini ili domoljubljem, kako se to naziva u hrvatskom novogovoru.
I tako je novi virus konačno dobio ime, hrvatski ustaški virus ili HUV.
Budući da su neki od zaključaka znanstvenika procurili u javnost, bilo je onih, u zemlji i inozemstvu, koji su bili zapanjeni i pokušali razumjeti o čemu se radi. Naime, kad posjetitelji koncerta i utakmica ističu fašističke simbole u trenutku kad sav ostali svijet slavi 80 godina pobjede nad fašizmom, očito je da je to poremećeno stanje. Neki su opozicijski komentatori čak sugerirali da je ova poremećenost izvanredno rijetka masovna pojava tzv. retro-svijesti. Za usporedbu, napisao je netko o njemačkim novinama, “zamislimo da se danas u Berlinu na koncertu okupilo nekoliko milijuna ljudi koji viču Sieg Heil. Ne samo da bi policija nego i psihijatrijske ustanove imale pune ruke posla. No u malenoj turističkoj zemlji to nije znak za uzbunu. Domaćini ili strahuju od zaraze ili šute od šoka a stranci naravno to ne vide i ne prepoznaju.”
Otkud ovaj virus upravo sada, postavilo se pitanje na društvenim mrežama. Uslijedila su mnoga objašnjenja koja se mogu svesti na to da se ustašoidno ponašanje drži znakom antijugoslavenstva i antikomunizma. Internetska bitka ustaša i partizana, kako se popularno naziva ovo prepucavanje, nije nova, traje desetljećima ali sada je dobila novi zamah. I sam prvi predsjednik nove Hrvatske, Franjo Tuđman, mučio se s pitanjem kako temeljiti novu državu na jedinoj koju su Hrvati do sada imali – ali je, eto, bila fašistička? Pogotovo jer su Hrvati bili začetnici i najbrojniji pripadnici antifašističkog partizanskog pokreta, uključujući i samog Tuđmana. Tako da u Ustavu stoji da je temelj nove države upravo – antifašizam! S druge strane, bilo je to vrijeme kad se iz raznih razloga preko noći trebalo odreći socijalizma i crvene zvijezde.
Related
Šetalište Mirijevo (esej Daniela Kovača)Hrvatskoj se dogodilo da Drugi svjetski rat nije nikada prestao. Nastavio se i u ratu devedesetih kad su se neke dobrovoljačke brigade nazvale po zločincima iz NDH, kad je ZDS postao njihov pozdrav, kasnije napola legaliziran (uvedena je tzv. dvostruka konotacija) – i kad je sudjelovanje radikalne desnice u aktualnoj vladi bio znak da oživi najgore u hrvatskoj prošlosti.
Prolazili su tjedni, ljetne vrućine su trajale, turista je bilo sve više a val HUV simptoma, na očaj znanstvenika, širio se dalje u različitim pravcima. Na primjer, među političarima desnice, partnerima u vladi tzv. centra. Naime, već par dana nakon koncerta, nekoliko je radikalno desnih političara u parlamentu podiglo ruku na fašistički pozdrav. Nekažnjeno. Čak je i naoko racionalni, uravnoteženi premijer medijima objasnio kako je zabranjeni pozdrav samo dio pjesme MPT-a i kao takav nevažan. Uz to se pozvao na famozno dvostruko značenje. I dok su znanstvenici promatrali do koje će mjere virus zahvatiti političku elitu i ima li tome lijeka (treba li tome lijeka, pitali su se već neki), opozicijskoj je javnosti bilo jasno da premijer omalovažava događaj jer je uvjeren da vlada situacijom.
Žele li možda političari i građani ove zemljice koja voli koncerte, utakmice i vojne parade vratiti na vlast neki svoj oblik NDH?
Dalje je bilo ovako: znanstvenici su se, logično, zapitali, što ako se bolest toliko raširila da je obuhvatila dovoljan broj stanovnika – ako se simptomi dovoljno udomaće da postanu podnošljivi pa ih toleriraju i otporni i nezaraženi – može li se to i dalje smatrati bolešću? Ili barem normalizacijom bolesti kada se ona transformira, kao npr. kod nekih vrste raka, u stanje, što su predložili nadležnima. Naime, došli do zaključka izuzetno važnog za posjetitelje i strane turiste, kao i zemlje u okolici: HUV je bolest koja potječe od specifičnih povijesnih i političkih okolnosti i napada samo Hrvate. Bilo bi izuzetno čudno da od nje oboli neki Šveđanin, Srbin ili Slovenac. S te strane, bolest je barem ograničena i izolirana na Hrvatsku i područja u okolnim zemljama gdje oni žive, kao i na dijasporu.
Sugestija da se već jako raširena bolest smatra stanjem zdužno je prihvaćena od autoriteta. Normalizacija tj. širenje ublaženih manifestacija HUV-a uslijedila je brže nego su znanstvenici HIZB-a i dio javnosti očekivao.
Tome su doprinijele i gotovo proročke riječi koje je, nakon koncerta MPT-a, neformalno izgovorio ministar obrane, nakon što je priznao da je i on sam na koncertu pozdravio zabranjenim ZDS: “Ovo nije bio običan koncert. Ovo je nešto puno više od koncerta. I u ovom trenutku neke stvari će se nepovratno početi mijenjati u politici i generalno u društvu – u cijeloj Republici Hrvatskoj, u hrvatskoj svijesti i hrvatskom narodu.”
S njim se ne slaže i onaj dio javnosti (veći? manji?) koji se protivi izjednačavanju patriotizma s veličanjem NDH. Naravno da nisu svi domoljubi i ustašoljubi, ali što učiniti kad se u vrelih ljetnih mjeseci virusno ustašoljublje nametnulo kao mjera domoljublja, odnosno hrvatstva, odnosno patriotizma?
Ima građana koji se pitaju i koliko je to stanje ozbiljno? Žele li možda političari i građani ove zemljice koja voli koncerte, utakmice i vojne parade vratiti na vlast neki svoj oblik NDH?
Doduše, mnogi ne skrivaju da žele čistu državu bez useljenika tamnije boje kože, bilo legalnih ili ilegalnih, da o Srbima ni ne govorimo. No bilo bi pretjerano iz toga zaključiti da bi HUV mogao proizvesti nešto poput onoga iz uvodnika (s potpisom »Poglavnik«) prvog broja Ustaše iz veljače 1932. u kojem stoji da su: “u borbi za svete ciljeve sva sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija”; “nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske”.
Nezavisna država je ostvarena, ostaje oštra ideološka podjela građana, koju turisti (a turizam je glavna grana ekonomije) srećom niti ne naslućuju.
O budućnosti zaraze znanstvenici s početka priče ne vole govoriti. Kažu da su predviđanja neozbiljna i da je dovoljno znati da bilo koji virus može mutirati ili se pritajiti do povoljnih okolnosti.
No političke i druge posljedice bolesti ovih se stručnjaka za širenje zaraznih bolesti uopće ne tiču.
Međutim, mnogim poznavateljima i promatračima sa strane, upravo je bolest bila još jedan od dokaza da mnogi građani turističke državice žive u prošlosti i da stariji i noviji ratovi i u nekom obliku još uvijek žive u Hrvatskoj.
Ovaj tekst objavljen je u sklopu projekta Na balkonu Balkana slovenačkog portala AirBeletrina, čiji je medijski partner portal Glif. Projekat ima za cilj podsticanje međukulturnog dijaloga i jačanje saradnje među stvaraocima, institucijama i državama bivše Jugoslavije.
