Glas i p(r)oza: “Ne vidim zašto bi Sali Runi napisala još jedan roman” (III) Književnost poze je neodrživa. U tom procesu brisanja na kraju obrišete i sebe. Savršena poza je tišina, piše Stiven Marč u svom tekstu o Sali Runi.

Debitantski roman Razgovori s prijateljima (2017) pretvorio je Sali Runi u literarnu senzaciju, a Normalni ljudi (2018), po kom je snimljena i zapažena TV serija, u književnu zvezdu. Treći njen roman, Bajni svete, gde si ti, objavljen početkom jeseni, bio je jedna od najočekivanijih knjiga ove godine. Stiven Marč, autor dva romana, dve knjige dokumentarne proze i brojnih tekstova u vodećim svetskim medijima, u eseju “Pobeđujući u igri koju čak nisi ni hteo da igraš: O Sali Runi i književnosti poze” iznosi tezu prema kojoj se pristup svetu i pisanju Sali Runi i njoj generacijski bliskih autora i autorki suštinski razlikuje od svet(onazor)a generacija pisaca koji su im prethodili. Njegov esej, objavljen u magazinu Lithab, prenosimo ovde u tri dela. Prvi deo može se pročitati ovde, a drugi ovde.

***

U dvoranama moći književnost luta po vestibilima. Malo govori, ali vidi ko dolazi i ko odlazi. Stilski preokret koji ovde opisujem – zamenu glasa pozom – pokazuje pukotinu u političkom jeziku. Politika Poze zamenjuje politiku Glasa.

Otpuštanje Džejmsa Beneta iz rubrike za kolumne Njujork tajmsa bila je samo još jedna čarka, već zaboravljena i potisnuta desetinama drugih incidenata. Ali bila je izvanredno poučna, rekao bih, u vezi sa tim kako funkcioniše jezički rat. Tokom prethodne decenije, Benet je objavljivao tekstove Vladimira Putina, vođe talibana i drugih autora kakvi bi mogli da budu smatrani samo otvorenim neprijateljima ametičkog naroda ili otvoreni zagovornici zla. Otpušen je zbog objavljivanja mišljenja aktuelnog američkog senatora čije je stanovište – federalne trupe trebalo bi da budu angažovane u gušenju nemira u gradovima – deljeno u značajnom delu javnosti. Benet nije postupio ništa drugačije od onoga što je uvek radio; jezik oko njega se promenio. Više nije bio sredstvo za izražavanje sukobljenih glasova, nego čin institucionalne reprezentacije.

Džon F. Kenedi proklamovao je politiku bumera rečenicom: “Ne pitajte šta zemlja može da učini za vas. Pitajte šta vi možete da učinite za zemlju”. Bumeri su pažljivo slušali; uradili su suprotno. Jedan od najapsurdnijih vidova integracionističkog sukoba poslednjih nekoliko decenija je uobičajeno opisivanje milenijalaca kao “povlašćenih”. To je primer čiste projekcije. Povlašćenost je osnovna osobina bumera, povlašćenost toliko ukorenjena da je oni i ne doživljavaju kao povlašćenost, nego samo kao način života. Sresti se lično sa skoro svakim piscem sa glasom, posebno sa onim manjim, znači suočiti se sa pompeznošću koja se graniči sa mentalnim poremećajem. Oni ne mogu da se uzdrže od instinktivnog uverenja da ustanove svih vrsta postoje da bi im dozvolile da tragaju za ličnim izrazom i samoispunjenjem. Zato nijedna ustanova ne uspeva da opstane pod njihovom upravom. Traganja glasova bila su divna, traganja za slobodom da se sloboda izrazi. Ali to je pojelo svet.

Stiven Marč foto: Youtube/Audiable’

Nemar spram budućnosti zahvatio je svaku ustanovu. U akademijama je starija generacija držala pozicije za sebe celog života stvarajući klasu potčinjenih stalnih pomoćnika. Književna zajednica određena je nagradama: tu svuda ima bumera. Oni su uspeli da ubede sebe da je pravljenje skupih žurki za sebe bilo služenje duhu. Istovetna sebičnost definisala je njihove šire politike. Nasleđe njihovih kohorti je to da im je bio dat najveći niz ustanova kakve je svet ikada imao – posleratna politička uređenja – i oni su ga odbacili da bi se osećali dobro u svojoj koži. Pokretačka snaga politika od sedamdesetih godina prošlog veka do danas bilo je njihovo očekivanje od celog spekta vladinog servisa i nespremnost da plaćaju porez, uporedo sa potpunom ravnodušnošću spram početaka kriza u životnom okruženju do kojih su doveli njihovi načini života.

Ali svako ko polaže nade za političku budućnost u sledeću generaciju trebalo bi da potroši malo vremena u čitanju njihovih romana. Normalni ljudi posebno oslikavaju bezsadržajnost politika Poze. Merien i Konel sreću se u kafiću.

Izvini što kasnim, kaže on. Bio je neki protest u toku pa je autobus kasnio.
Seda nasuprot njoj. Nije još ništa naručio.
Ne brini zbog toga, kaće ona. Kakav protest? Nije zbog abortusa ili tako nečega, je l’ da?
Njega je sada stid što nije primetio. Ne, ne verujem, kaže. Porez za domaćinstva ili tako nešto.
Pa, nek im je sa srećom. Neka revolucija bude brza i brutalna.

Ideja da će milenijalci, uz svoju ispravnost i preciznost jezika, predvoditi progresivnu avangardu ka svetloj egalitarijanskoj budućnosti je naivna; nada da će smena generacija stvoriti progresivnu većinu je blesava i opasna. Sećate se kada su svi mislili da će klinci na Vudstoku biti prelaz ka Dobu vodolije?

Čitajući ove romane nije teško videti obrise nadirućeg milenijalskog reakcionarnog zaokreta. U Mojoj godini odmora i opuštanja naratorka postaje muza umetniku koji poseduje njeno telo dok je ona u nesvesti. U Normalnim ljudima Konel dolazi da spase Merien nakon što je drugi momak zlostavlja. “Ako ikada ponovo takneš Merien, ubiću te, kaže. U redu? To je sve. Reci joj jednu ružnu reč ubuduće, vratiću se i lično ću te ubiti, da znaš”. Heroj objavljuje seksualnu dominaciju kroz moguće nasilje. Takvi seksualni modeli su antika. Oni su očigledno i sadašnjica.

U Bajni svete, gde si ti, Ajlin završava otkrivajući smisao u standardnom buržoaskom životu: “Znam da ovo nije život kakav si zamišljala za mene, Alis – kupovina kuće i rađanje dece s momkom sa kojim sam odrastala”, završava se roman. “Ali to je život kakav imam, jedan jedini. I dok ti pišem ovu poruku veoma sam srećna”. Život posvećen pisanju: nesrećan. Pravljenje beba: sreća. I ovo bi, opet, biskup odobrio.

Važno je zapamtiti i da milenijalci ne veruju previše u demokratiju. Sedamdeset dva odsto ljudi rođenih tridesetih godina prošlog veka veruje da je demokratija”neophodna”. Samo trećina ljudi rođenih osamdesetih misli isto. Jedno je sigurno. Milenijalci se nikada neće žrtvovati iz političkih razloga. Suviše su zauzeti time da budu žrtvovani.

*
Otesa Mošfeg opisala je 2018. godine susret sa starijim piscem, kog ona zove Rupert Diks. Na internetu se može naći prilično dobra pretpostavka ko je on; možete da pogledate, ja to ne bih da komentarišem. Pravi identitet tog čoveka svakako nije od posebnog značaja. Rupert Diks predstavlja tip, kao što to prikazuje Mošfegova.

“Bio je krupan čovek, ali je njegovo telo treperelo pod zahtevnim potrebama čoveka koji je nekada bio veoma lep i moćan. Sada, sa 65, imao je staračke pege na licu, podvaljak, proređena seda kosa izvirivala mu je ispod šešira. Sećam se da sam pomislila da slabljenje vitalnosti kod njega mogu da okrenem u svoju korist”. Ona je mlada i želi da bude ozbiljno shvaćena. On je star i želi seks sa njom. Drugim rečima: ona želi njegov glas, on želi njenu pozu. Na kraju, jaz među njima suviše je dubok.

Otesa Mošteg foto Youtube/Waterstones

Poslednji put kada sam videla Diksa, odnela sam novu priču. Diks ju je pročitao preko mog ramena na maloj sofi u njegovoj uglancanoj spavaćoj sobi. Prekrojio je i uredio ceo tekst, objašnjavajući svoje razloge za svaki potez – bio je to moj lični masterklas, upravo ono što sam oduvek želela. ‘Hvala vam’, rekla sam, ‘ovo mi baš mnogo znači’. Tad je Diks otišao do svog ormana i počeo da mi pokazuje lubrikante u gelu, bezobrazne filmove, sunđere za kontracepciju, i tako dalje. I tako smo se ponovo raspravljali zbog seksa. Ništa od toga me nije palilo, ni argumenti, ni njegova erotska pomagala, ni on. Dao mi je ono što mi je bilo potrebno, učitelj učenici. Nisam osećala potrebu da mu se odužim”. Obe strane su pri ovoj trampi odrane, starac što još pokušava da kresne budućnost i mlada žena što želi da je uvaži čovek koji primećuje samo sebe.

Patnja Runijeve nije ni lažna ni nepoštena. Ona opisuje stvarnost. Sociološka tumačenja se lako nameću. Tu su širenje interneta, pametnih telefona, društvenih mreža što emituju i prenose banalnosti kroz zadovoljavajuće fragmente besmisla, sve faze smene jezičke kulture vizuelnom. Bajni svete, gde si ti takođe izražava ćorsokak, i kreativni i duhovni. Književnost poze je neodrživa. U tom procesu brisanja na kraju obrišete i sebe. Savršena poza je tišina. Zato tu usputnu napomenu Runijeve da možda više nikada neće napisati još jedan roman shvatam ozbiljno. Ne vidim zašto bi to uradila.

Svet slova je u povlačenju

Tu je takođe u osnovi i prilika da se svet raspadne i, posebno, da književni život rapidno nazaduje. Obe strane u jezičkom ratu beleže isti gubitak, pokušavajući da izvidaju istu ranu, mireći se sa identičnom sudbinom: slika trijumfuje nad rečju. Taj trijumf je svuda primetan, u književnosti i u politici. Broj zaposlenih u medijskim redakcijama u Americi opao je za petinu od 2008. do 2019. godine. Na studije istorije upisuje se 45 odsto manje akademaca nego 2007. a na engleski jezik upola manje nego devedesetih godina prošlog veka. Pisana kultura više ne proizvodi zajedničke pojmove za smislene reference.

Jedan od načina da se sagleda rat za jezik je kolektivni odgovor na gubitak – zajednička tuga izražena kroz ratoborni bes. Ulozi u ovom sukobu ne mogu biti viši – kako bi se pronašao smisao? – ali u tom smislu da sukob izražava poraz, rat je već izgubljen – svet slova je u povlačenju. Bes u ovom trenutku je izvitoperena elegija, način da od samih sebe sakrijemo pad same Reči.

Sećam se da smo na proslavama rođendana mog sina organizovali igru nazvanu “napad ajkula”. Bila je to verzija muzičkih stolica, deca su igrala oko ćebeta, muzika bi stala, a oni bi morali da skoče na ćebe. Posle svake runde, roditelji bi presavili ćebe tako da je malo-pomalo sve manje dece moglo da skoči na raspoloživ prostor, sve dok ne popadaju i samo jedno od njih ostane na nogama. Ovo je alegorija za svet kakav nastupa. Sve je manje prostora. Manje je prirode, manje je humanosti, manje kapaciteta za raspravu, manje mesta za objavljivanje, manje je pažnje. Manje je prostora, uopšte, za afirmaciju života. Sali Runi je ona koja sada stoji na ćebetu. “Nismo li mi nesrećne bebe, rođene kada je svetu došao kraj?”, piše ona. “Stojimo u poslednjoj osvetljenoj sobi pre tame, svedočeći nečemu?”

A šta je to nešto? Svi pisci danas, svih generacija, postoje kao deo otpora. Polja za beg od nas samih se sužavaju, a mreža postaje sve šira, zategnutija. Tonući u impotentnu surovost, izbegavamo, u svakom dostupnom smislu, dublju tamu. Možda više ne značimo ništa jedni drugima.

Prvi deo teksta možete pročitati ovde, a drugi deo ovde.

Autor; Stiven Marč
Izvor: Lithub
Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: