Džon Voters: Ako neprijatelja uspeš da nasmeješ – poslušaće te Kultni reditelj Džon Voters je u 77. godini objavio svoj prvi roman.

Džon Voters foto: Youtube/CriterionCollection

“Ako odete kući kod nekoga, a taj neko nema knjige, ne jebite se s njima”, rekao je svojevremeno reditelj, pisac i glumac Džon Voters. Reditelj kultnih filmova Višestruki manijaci (Multiple Maniacs, 1970), Ružičasti flamingosi (Pink Flamingos, 1971), Ženske nevolje (Female Trouble, 1974), Poliester (Polyester, 1981), Lak za kosu (Hairspray, 1988) i Plačljivko (Cry-baby, 1990) poznat je kao pasionirani čitalac i veliki bibliofil, do sada je objavio i svojih osam knjiga. Votersu je upravo izašao roman Lažljivica, prva njegova knjiga fikcije, i to je bio povod novinaru i piscu Danijelu Šefleru da “papu treša” poseti u njegovom domu u Baltimoru. Razgovor, objavljen u magazinu Spin, prenosimo ovde.

***

Poranio sam na popodnevno ćaskanje sa umetnikom, filmadžijom, kritičarom kulture i glumcem Džonom Votersom. Čekajući ispred njegove kuće u zanatsko-umetničkom stilu s kraja 19. veka u olistalom Baltimoru, pokušao sam da odredim kada je tačno kultni stvaralac zašao u moju sferu. Zanimljivo je što ne možete da se setite vremena kada niste držali prljavštinu Džona Votersa negde u glavi. Bio sam mlad momak kada sam prvi put naleteo na Lak za kosu, dok sam odrastao u Južnoj Africi 90-ih godina, a to je bila savršena mešavina rasne integracije i kempa, pa je gej dečko poput mene to prosto mogao da proguta. Ali njegova prljavština, apsurd i smisao za posmatranje stvari iz drugog ugla delovali su kao da su oduvek tu u mom prljavom načinu postojanja. A uvek sklon komentarisanju, kao i Voters, takođe sam bio “manjina koja se ne uklapa u sopstvenu manjinu”.

Neki ljudi, poput Džona Votersa, prosto se ušunjaju u rezervoar s vodom i, pre nego što to shvatite, on je već u vama. Možda ne znate da to ima veze s njim, kao što ja nisam, ali njegova praksa prisutna je svuda po svetu supkulture. Znate ono mesto gde cev krvari pravo u podzemni tunel? Ili onu tačku gde vam glori hol namiguje? E, on je tu bio sve vreme i smejao se. Ali sada, posle kulta dugog ceo niz godina, postao je neka vrsta insajdera (kao što je jednom rekao Ru Pol, “nije li to konačna osveta”). Hoću da kažem, njegov kultni klasik Višestruki manijaci, u kom je “Kavalkada perverzije”, putujući šou sa nakazama, prethodnica psihotičnim kidnaperima i ubicama, prikazuje se na HBO Maxu.

Dok sam čekao u Votersovom dnevnom boravku, iza navučenih teških zavesa, bio sam, naravno, zaintrigiran time šta drži oko sebe: u jednom uglu sedi lutka iz horor komedije Čakijevo seme, u kom se Voters pojavljuje, pored polica i polica punih knjiga svih vrsta, od lake literature, preko književnosti do memoara. Prirodno, soba je puna persijskih tepiha, a gore se klati kristalni luster kao da me zna. I naravno, sedim na kauču presvučenom crvenim somotom.

Nasuprot kauču, na stočićima i svim drugim vidljivim površinama su takođe knjige. Izokretane ovako i onako. Cela gej banda je tu: monografija sa Vorholovim portretima, vidim Tenesija Vilijamsa, Trumana Kapotea, Edvarda Albija, Džulijana Barnsa. Bibliofili su posebni ljudi, oni razumeju stvari. Ništa ne propuštaju, nikada ne odustaju, tako da ima smisla kad sakupljač lepih knjiga mora prosto da doda “fikciju” svom spisateljskom opusu. I stigla je uz teške reči, “Lažljivica”.

Foto: Promo

Džon Voters nam otkriva upravo ono što mi sami jesmo. Dopalo nam se to ili ne. Jer, pazite, “loš ukus je univerzalan”, kako to kaže Voters. Ljudi koji ga vide kao “čoveka operisanog od ukusa” ili čak “napadnog” (njihove reči, ne moje) verovatno ne shvataju i ne cene to što nam on rasvetljava svu našu glupost, sjebanost i surovost. U Lažljivici naša antijunakinja i glavna dama, Marša Sprinkl, nije samo varalica, nego i pametnica koja uči o ljubavi i – jebi ga – življenju američkog sna. Volters knjigu naziva “ljubićem s kajanjem”, očekuje se i nastavak, ali čak ni on, bar za sada, ne zna ništa o tome.

Kažem Votersu, naslonjenom na stolicu odmah pored starog globusa, u jakni Isija Mijajekea na kakvoj mu zavidim, koliko volim to što loše devojke nekada pobeđuju i što je nekada to loše zapravo baš baš dobro. Iako deca i psi mrze Maršu, ona je upravo neko ko je potreban svima na svetu: zloća umešena s humorom.

“Pisanje nije zabava; to je zadovoljavanje”, kaže Voters. “Nije moranje, nego disciplina”. Pisanje je, za Džona Votersa, sporo i metodično: za većinu njegovih knjiga bilo mu je potrebno tri godine.
“Užasavate se toga svakog jutra, ali kad konačno počnete da pišete počnete da sanjate o tome. Ne možete da razmišljate o idejama dok prosto svakog dana živite svoje živote”.

Šta bi, onda, bio da nije pisao? Pa, Voters bi, kako kaže, bio u zatvoru.
“Da nisam snimio sve te filmove, kakav bi bio ishod svih tih sumanutih antidruštvenih misli kakve mi se roje po glavi?”, smeje se Voters. “Čak i takve stvari u novoj knjizi, a svakako ne bih voleo da uradim većinu njih koje ona (Marša) jeste, ali istovremeno mislim o njima. A, znate, volim da istražujem ponašanje ljudi koje ne razumem, to sam izneo pred svet i knjiga vam to zaista dozvoljava”.

A kako su se stvari promenile? Mislim na to što je sedamdesetih Voters snimao filmove sa budžetima od 5.000 dolara, u kojima dreg kraljica Divajn pod jeftinim perikama izvodi svoja najžešća dela. U vreme njegovih početaka, društvo i zakoni upinjali su se pokušavajući da cenzurišu Votersov smisao za humor. Ali sada se Votersovi filmovi, poput Ružičastih flamingosa (sa čuvenom scenom Divajnine koprofagije) prikazuju na televiziji. “To me šokira”, kaže Voters. “Sada je nastupila nova vrsta cenzure koja je na neki način suprotna onoj iz šezdesetih. Potreban vam je advokat da biste pozvali nekoga na sudar!”

Ali sa internetom je postalo nemoguće prigušiti bilo koju varijantu kreativnosti i nema toga čemu nismo izloženi. I tako su pobrkani kultura i supkultura. Nekada davno su dreg i Ru Pol bili međaši, a danas je to mejnstrim upravo tu, na Paramauntu plus.

“Ovo ću reći sa velikim poštovanjem: to se dogodilo zato što je on (Ru Pol) pametan i zato što izgleda sjajno kao dreg a mnoge dreg kraljice ne”, kaže Voters. U ovom trenutku, ističe on, možete stvari da nađete odmah, bez potrebe da se trudite da se približite supkulturi ili andergraundu. Međutim, srećom po nas, preostale su neke oaze koje vape za isušivanjem: “Postoje neki rep klubovi u tri ujutru koje ćete, osim ako vam ih neko ne pokaže, sasvim promašiti”.

Magija “Drimlendersa” (glumaca i ekipe sa kojima Voters stalno snima svoje filmove) za mene je u tome što oni predstavljaju svakoga od nas – vašu najskriveniju perverziju, najmračnije bludi, ono najgore i, uvek, ono najslađe u vama. Kada gledate Votersa (bilo da su to njegovi nastupi uživo ili intervjui) osetite da vam on jednostavno otkriva karte – ne kaže vam ništa novo, on jednostavno stavlja ram na vašu čovečnost. Prokrijumčari vam odrezak duha vremena niz grlo i, pre nego što postanete toga svesni, deo ste vica. Ni ne primetite, a vi ste njegova foie gras. E u tome je njegov genij.

Pričam sve to u svom šouu (ima na desetine šou komedija tokom godine, a najtraženiji je njegov božićni specijal u San Francisku) da rasizam nije zabavan, ali imam neke ideje šta mogu da urade da on deluje smešno i učine da beli ljudi deluju blesavo, zar ne?”, kaže Voters. “Pogledajte glavnu temu danas kao što su prava transrodnih osoba. Oduševljen sam time što je sada pola sveta trans. Nisam to znao. Mnogi ljudi su zarobljeni u pogrešnim telima. Svim srcem sam za to”.

Voters veruje da je humor ključ za apsolutno sve, smejanje samima sebi u svakom mogućem trenutku, a banda što stavlja znake upozorenja na početke knjiga i filmova da nisu za svakoga, to jednostavno ne radi. “Ja nisam samoproklamovani pravednik, u tome je razlika!” Ali, znate zašto? Zato što se u tome ne uživa.
Lak za kosu je ovo uradio: čak i rasisti vole taj film, jer im je mamio smeh, a da nisu ni shvatali da se smeju sebi. Dakle, ako uspeš da nasmeješ neprijatelje – slušaće te”.

Voters mi priča. Čita uvodnike u Vol strit žurnalu svakog dana jer, kaže, “pametni su. Ne slažem se sa njima, ali su pametni. Odlazio sam i na TV Foks, bili su učtivi. Mislim, mrzim ih, ali su prema meni bili divni. Volim da zađem u neprijateljsku teritoriju i raspravljam se. Družio sam se sa Endrjuom Brajtbartom i ljudi su me pitali kako to mogu. Pa, kao što mi je on sam rekao, mi radimo iste stvari, ali prosto sa suprotnih strana. Obojica smo učili od Ebija Hofmana”.

Voters to odavno radi. Hoću da kažem, družio se sa Endijem Vorholom, partijao je u klubu Mad, autostopom je prošao celu Ameriku, sada krstari zemljom (samo prvom klasom) da bi nastupao cele godine, a skokne i preko bare da bi se pojavio na pravim mestima na kakvim biste voleli da ga sretnete.

Naravno, morao sam da ga pitam: kako to da, u vreme kada je izgledalo da mnogi gej muškarci jesu, on nije dobio AIDS?
“Pa, imao sam dečka u to vreme”, kaže. “Odlazio sam na javna mesta zarad seksa, istina, ali možda nisam upražnjavao seks”. Razmišlja još malo o mom pitanju, blista onaj njegov zaštitni znak uz usnu i brk. “Kad pogledaš unazad, zaista nema pravog razloga za to što nisam dobio AIDS. Zato mrzim testiranje na kovid. Još me podseća na AIDS testove, koji su bili mnogo jeziviji kad saznate rezultate”.

Voters je takva osoba, intrigantna, zamišljena i iskrena, urnebesna, ali direktna. Jedva da sam upoznao čoveka, ali delovalo je kao da njegova sirova istina oduvek pripada našem razgovoru, tako da je sasvim razumljivo da ga pitam za stvari koje intrigiraju i fasciniraju. Mislim, pitao sam se o njegovom seksualnom životu (što da ne!). Podsećam Votersa na njegove memoare Gospodin Sveznalica: potamnela mudrost prljavog starca, on tu spominje da “šupci nisu za jebanje”, a odgovara sa “svakako u 76. godini mislim da…”
Tuše!

Takva sam osoba da mislim da treba sve raditi, dobro, skoro sve (mislim da treba negde da postoji granica, zamišljena ili ne, zar ne?) A pomislili biste da je “Prljavi starac” izverziran u svemu, zar ne? Ali jedna od stvari koju Džon Voters nije uradio je snimak seksa. “Imam snimke seksa svojih momaka, ali ja nisam nikada na njima”, smeje se Voters. “I nikada neću biti toliko glup u ljubavi ili toliko napaljen”. Misli da bi to bila greška, bilo ko bi to mogao da zakači na Fejsbuk i onda bi bilo nemoguće otarasiti ga se.

Međutim, baza po porno domenima. Ko to ne radi ili nije radio? Fascinira me to što se svet, toliko seksualizovan kao što jeste, muči da otvoreno govori o pornografiji ili masturbaciji. Ali ne i Džon Voters, on je spreman da čavrlja o bilo čemu, prenoseći to na sledeći logički zaključak. “Uvek se zapanjim kad gledam porniće, ljudi tamo rade razna sranja, i mislim se: ‘zar nemaju poslove?’ i ‘da slučajno ne znam ovu osobu?'”, priča on zamišljeno. “Kako može da ih ne bude briga, šta ako rođaci počnu da ih ucenjuju? Mislim, te stvari (porno sajtovi) imaju imena poput Četurbiraj – sviđa mi se to ime, zasmejava me”.

Voters je, u dobru i zlu, naš žestoki branilac slobode govora.

Mislim da bi trebalo da svako može da kaže šta želi, verujem u najgoru vrstu kraja toga”, kaže Voters. “Ne razumem zašto ljudi ne mogu da govore na koledžima – čak i ako vam se ne sviđa šta kažu – pa nemojte da prisustvujete! Mislim da bi svi trebalo da mogu da govore o svemu. Nisam separatista”.

“Svi ljudi bi trebalo da imaju iste slobode”, nastavlja on. Na primer, uveren je da bi glumci, bilo da su strejt, gej, trans ili žene, trebalo da budu u prilici da se okušaju u istim ulogama, čak i ako je to uloga životinje. “Sada prosto postoji previše pravila. Pobegao sam od sveta svojih roditelja baš zbog pravila. Sada autsajderi imaju više pravila od mojih roditelja. Ali mi to bar nudi nova da ih kršim humorom”,

Voters mi priča o jednom umetničkom delu kod njega koje poručuje “gej nije dovoljno”. I ono govori jako veliku istinu o ovom trenutku, nije dovoljno, to je samo početak. Potreban nam je humor najsjajnijih umova i to odmah. Voters izvodi ceo skeč u jednom od svojih šouova gde govori o pobuni 6. januara 2020. na Kapitolu i tome kakva bi njegova verzija bila. “Rekao bih da su se zabavljali. Prisustvovao sam neredima kad sam bio mlad i, da, oni su bili zabavni”.

To nas vodi ponovo ka razgovoru o kaki i Praud bojsima koji su kakili po stolu Nensi Pelosi, to je neka vrsta nepresušne teme sa Votersom. On se u svojim šouovima bavi pomalo terorisanjem izmetom. “Zamislite da neko treba da bude dovoljno redovan posetilac da bi bio u prilici da tako kenja! Nije to lako, morate da planirate”.

I tako je Voters uvek zainteresovan za mesta gde iskrenost postaje smešna. A na našu sreću, to je svet u kakvom živimo danas. Bilo da su to Praud bojsi za koje Voters misli da izgledaju kao The Coquettes obučene poput hipsterskih seljačina ili je to Antifa, za koje Voters misli da se oblače jako dobro i nosaju naokolo svoje divne štitove.

Kad je reč o politici, u godini na pola mandata, kada izbori 2024. već poprimaju formu, kako Džon Voters gleda na sve to? “Prestravljen sam”, glasno se podsmeva. “Najgore što može da nam se dogodi su Tramp i Hilari ponovo. To je toliko užasno, skoro pa intrigantno. Zapravo, mrzeo sam sve Trampove, osim Barona. Njime sam opsednut. Viši je od dva metra, niko ne zna ništa o njemu, on tek treba da otkrije svoje karte”.

Voters ukazuje na to da Bajden možda jeste senilan, ali to je u redu, kao da će nam svima poslati po ček od 200.000 dolara. Ali šalu na stranu, ne misli da će Tramp ponovo pobediti i nada se da će se Mišel Obama kandidovati, pošto misli da bi mogla da pobedi. “U politici nije potrebno biti najpametniji, da bi pobedio treba uroniti u humor, jer to prolazi kod svih”. Pomislio sam na Ejmi Klobušar za 2024. Voters i ja saglasni smo da ona, ako bi prenosila šale svoje majke po celoj zemlji u naredne dve godine, ima dobre šanse da postane prva predsednica.

Naravno, poput svih Votersovih fanova koji vole način na koji on vidi svet, pitao sam se šta je to što njega šokira, šta ga golica sada, u 2022. I Voters mi je ispričao svoju priču o tome kako je ušetao u seks šop nedaleko od njegovog stana koji je nazvao “verovatno poslednjim u Njujorku”, ali u njemu sada verovatno peru novac. U njemu, kaže, nikad nema nikoga, osim jedne jadne prilike iza, gde je pip-šou. “I tako pogledam porniće, a krajnje su opsceni – gengbeng, stvari sa silovanjima. Ali ne kupujem ih. Ako ih kupite, krivi ste za trgovinu belim robljem”.

Voters je gledao kako se cenzura menja od nemogućnosti da se prikažu ženske grudi do toga da se danas prikazuje gengbeng.

A posle toga sve može, pa deli i pesmicu o svom rodnom gradu, Baltimoru. “Čuo sam za tajne ‘pečenjare’ gde idu bajkeri i striperi, pa tamo osvojite pušenje i odete iza zavese i devojke vam duvaju. Mislim, to je najniži oblik šou biznisa. Ne govorimo ovde o pušenjima u Studiju 54“.

Iako Voters ima domove u Njujorku i San Francisku (plus letnjikovac u Provinstaunu, Masačusets), on više predstavlja onaj “Grad šarma” u Baltimoru nego iko drugi koga sam ikada upoznao.
“Jeftinije je ovde. Možete da kupite kuću ovde ili iznajmite stan, a i dalje je veoma prihvatljivo živeti ovde. Drago mi je više nego ikada što još živim ovde, priče su mi ovde odmah dostupne, gotove i spremne”.

A odakle mu sva ta građa? I sva ta energija? Pun je iznenađenja. Slika polaroidom moj portret (“dok kažeš ptičica, gotova sličica”, smeje se), to mu je decenijama navika, slika svakoga ko prođe kroz ona vrata. I pitam ga šta je za njega sreća. “Dva para donjeg veša”. Onda napravi pauzu. “A ja imam tri”.

Penjemo se uz stepenice da pogledamo njegove knjige, a pre nego što smo pošli primećujem repliku električne stolice u uglu. Na gornjem spratu se jedna soba nastavlja na drugu, kaleidoskopi knjiga. Jednostavan sto prepun knjiga savršen za pisanje i još jedan, takođe pun knjiga, savršen za rad. Voters je mašina, diler ironije.

“Nekad sam prosto umoran. Ali, pošto putujem u pet gradova u istoj nedelji, ponekad pomislim da je to problem visokog društva, zar ne? Moji jebeni problemi u poređenju sa ljudima iz Ukrajine su zaista nekako jadni”. Pa šta su onda vaši pravi problemi, pitam ga podbadajući ga. “Imam problem sa leđima! A pošto mi je sad 76, to teško da ikoga može da iznenadi”. Voters je, inače, napunio 76 godina 22. aprila.

Na gornjem spratu, kod kupatila, stoje tri vage, sve različite, a Voters primećuje da se pitam o njima. “Nisam baš lud za merenjem. Samo imam tri vage, a sve pokazuju različito”, smeje se. “I to me izluđuje. Hoću da ih izbacim, ali stanem na svaku od njih. Pokazuju drugačije, pa koja je onda tačna? Neko tu laže”.

Svi smo mi vage, samo vagamo i čekamo. Pričamo naše istine, kakve god one bile. Rekao bih da nikada ne znamo ko je tu lažljiv(ica).

 

Piše: Danijel Šefler
Izvor: Spin
Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: