Džon Banvil: Dostojevski je izuzetno traljav pisac Čitam jako malo savremene fikcije, na moju žalost i sramotu. Mnogo toga deluje mi kao puko nagvaždanje. Nije li to grozno, kaže pisac Džon Banvil.

Džon Banvil

Džonu Banvilu je negde u ovo vreme pre dve godine pozvonio telefon i glas sa druge strane saopštio mu je da je dobitnik Nobelove nagrade. Irski pisac svetskog renomea nije imao razloga da posumnja da je meta prevaranta, jer je za pola veka napisao desetine zapaženih knjiga, a među njima i trilogiju o naučnicima (Doktor Kopernik, Kepler i Njutnovo pismo), romane Mefisto, Knjiga dokaza, Nedodirljivi, Drevna svetlost, More (nagrađeno Bukerom 2005. godine), piše i kratke priče, knjige za decu, memoarsku prozu (nedavno kod nas objavljeni Fragmenti vremena), drame, scenarija… Neke od njegovih knjiga su bestseleri, kritika hvali njegov “besprekoran stil”, a važne nagrade ga nisu mimoilazile. Banvil se na spominjanje prevare oko Nobela danas smeje. “Bilo je više komično nego tragično”, rekao je nedavno novinarima i ispričao da je “40 minuta bio nobelovac” i za to vreme telefonirao naokolo da podeli “vest”, sve dok mu ćerka nije javila da je zvanično saopšteno da je laureat drugi pisac. (Komitet se te godine odlučio za Petera Handkea).

U poslednjih deceniju i po pod pseudonimom Bendžamin Blek objavio je desetak krimića, nakon čega se odlučio da “ubije” tog svog “mračnog brata”, pa je napisao i pod svojim imenom objavio krimić Sneg (2020), a nedavno i April u Španiji. U novom romanu njegov stari lik, dablinski patolog Kvirk, na tragu je ubici koji se, između ostalog, pre nego što počini zločin smiruje čitajući kritike Brajton Roka Grejema Grina. A šta je to što Banvil (76) čita zanimalo je novinare Njujork tajmsa, odakle prenosimo pitanja i piščeve odgovore.

Koje su vam knjige na nahtkasni?

Čitam Čarobni breg Tomasa Mana u izdanju edicije “Everimen”, u veličanstvenom prevodu Džona E. Vudsa. Pored toga, Caricu Irske, iz neobjašnjivo zapostavljenih memoara Kristofera Robinsa o neobjašnjivo zaboravljenom irskom filmskom režiseru Brajanu Dezmondu Herstu, objavljene prvi put 2004. godine. Knjiga je krajnje zanimljiva, tužna i duhovita i neka je vrsta remek-dela na svoj način. Nabavite je u divnoj i divno nazvanoj biblioteci Slajtli foksed edišn, ako možete.

Koja je poslednja sjajna knjiga koju ste pročitali?

Vidite iznad.

Ima li nekih klasičnih romana koje ste tek nedavno pročitali po prvi put?

Razmišljam o tome da pružim još jednu šansu Midlmarču, koji nikada nisam uspeo da završim. Didaktični ton Džordža Eliota i gušačko prisustvo autora mi je prilično nepodnošljivo. Samo napred, eliotovci, zaspite me uvredama, nije me briga. I čitam Tacitove Anale. Kunem se, stvarno ih čitam.

Može li sjajna knjiga da bude loše napisana? Uz koji drugi kriterijum može da bude prevaziđena loša proza?

O, da, naravno. Iako mogu da ga čitam samo u prevodima, mislim da je Dostojevski izuzetno traljav i neuredan pisac. Nabokov je takođe mislio tako, što mi je sasvim dovoljno.

Opišite vaš idealan čitalački doživljaj (kada, gde, šta, kako).

Romanopisac Henri Grin tražio je od batlera iz neke otmene kuće da mu definiše sreću i batler je rekao nešto poput: sedim u krevetu u nedeljno jutro, slušam udaljena crkvena zvona i jedem topli tost sa puterom prstima koji mirišu na seks. Dodajte tome knjigu, i eto ga – iako je tu i strepnja da će taj otopljeni puter kanuti na stranice. Ipak, vredno je tog rizika.

Koja je vaša omiljena knjiga za koju niko nije čuo?

Pa ne mogu baš da zamislim knjigu za koju niko nije čuo. Ako mislite na zanemareni klasik, rekao bih Iznenađena Džojs Keri. Deo je trilogije uz poznatija Konjska usta, ali svi delovi su dobri.

Kojim se danas aktivnim piscima – romansijerima, dramskim piscima, kritičarima, novinarima, pesnicima – najviše divite?

U koliko problema pokušavate da me uvalite?

Sve do prošle godine ste pseudonimom Bendžamin Blek potpisivali krimi romane, a svoje pravo ime čuvali ste za, pod znacima navoda, dela književnosti. Da li se i vaš čitalački život promenio kada ste pisali kao Blek?

Ne, ne. Kada sam napisao svoj prvi krimi roman, Kristin Fols – prvi, ako ne računate Knjigu dokaza – koristio sam pseudonim samo zato da bih čitaocima naznačio da se ne poigravam pišući razrađenu postmodernističku šalu. Nedavno sam morao da se podsetim jedne od knjiga BB da bih napisao nastavak, a pošto ne mogu da podnesem da čitam sopstvena dela, pribegao sam ideji da ih slušam u audio formatu. Timoti Dalton sjajno čita neke od prvih knjiga i, pošto je glas bio više njegov nego moj, bio sam u stanju da ih vrednujem malo objektivnije. Toliko da sam pomislio: čemu pseudonim? I tako sam ubio svog mračnog brata. Što se tiče čitanja drugih, uvek sam rado čitao pisce klasičnih krimića, Čendlera, Mardžeri Alingam, Ričarda Starka… A pre svih, naravno, Simenona. Njega čitam sve vreme, njega nikada dosta.

Smatrate li ijednu knjigu svojim “slatkim grehom”?

Ne bih osećao da grešim čak i da samo čitam zadnju stranu na kutiji žitarica. Čin čitanja je izuzetan – čitavi svetovi stvoreni od crnih šara i kukica na belom papiru – i pročitaću sve što je dobro napisano. Nedavno sam ponovo uzeo Ostrvo s blagom i bio sam ushićen i oduševljen kao onda kada sam je čitao prvi put kao dečak. Stivenson je jedan od sjajnih, nenametljivih stilista.

Šta je najzanimljivije što ste nedavno saznali iz knjige?

Za postojanje Wood-Wide-Weba, za šta sam prvi put saznao u knjizi Tajni život drveća Petera Volebena. Zaista čudesna knjiga, doslovno takva, pošto je puna čuda, i začuđenosti.

Šta vas najviše dotiče u nekom književnom delu?

Stil.

Koje knjige su vas navukle na krimiće?

Dugi oproštaj Rejmonda Čendlera, Oprema Ričarda Starka, Simenonov Prljavi sneg. I desetine drugih.

Šta je potrebno za dobar krimić?

Odgovoriću onim što je Vilijam Goldman rekao o filmovima: niko ništa ne zna.

Pravite li razliku između “komercijalne” i “književne” fikcije? Gde je, po vama, ta granica?

Da ponovim: ako je stvar dobro i iskreno napisana, onda je dobra, bar što se mene tiče. Postoji jedna divna beleška na margini koju je Čarls Darvin ostavio sam sebi u jednoj od svojih svezaka: Nikada ne govori visoko i nisko.

Kako ređate svoje knjige?

Ne ređam ih. One ima sopstveni život, tako da nikad ne znam gde je koja.

Kojom knjigom bi ljudi bili iznenađeni kad bi je našli na vašim policama?

Ne mogu da izdvojim nijednu, s obzirom na ono što sam govorio gore o kutiji žitarica.

Koja je najbolja knjiga koju ste dobili na poklon?

Dablinci Džejmsa Džojsa. Imao sam, mislim, 12 godina kada sam je dobio za rođendan.

Kakav čitalac ste bili kao dete? Koje knjige za decu i autori su vam najviše prirasli srcu?

Strastven. Plakao sam kad sam došao do kraja jedne od onih Džast Vilijam knjiga Ričmal Krompton. Kao i sa malim pamfletom pod nazivom Megin ružičnjak, ali se ne sećam ko je to napisao. Mislim da je to bio prvi duži tekst koji sam pročitao, imao sam sedam ili osam godina, i takođe me je rasplakao.

Kako vam se čitalački ukus menjao tokom vremena?

Čitam jako malo savremene fikcije u poslednje vreme, na svoju žalost i sramotu. Nekako mi sad, kad sam ostario, izgleda nije potrebno sve to što fikcija nudi. Mnogo toga deluje mi kao puko nagvaždanje. Nije li to grozno?

Organizujete književnu sedeljku. Koja tri pisca, živa ili mrtva, biste pozvali?

Vilijama Džejmsa, Denija Didroa, Elizabet Bouen.

Šta je ćete sledeće da čitate?
Manove
Budenbrokove – bindžujem ga – u izdanju Everimena, naravno.

Priredio: Маtija Jovandić
Izvor: Njujork tajms
Foto: Wikimedia Commons

Pročitajte još:
Dobri čitaoci i dobri pisci, esej Vladimira Nabokova.
Kako (i zašto) je Ludvig Vitgenštajn postao opsesivni čitalac detektivskih priča.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: