Dobitnica NIN-ove nagrade za 2021. je Milena Marković NIN-ovu nagradu za roman 2021. godine dobila je Milena Marković za knjigu "Deca", saopštio je danas žiri ovog književnog priznanja.

Najugledniju književnu nagradu za roman koju dodeljuje nedeljni NIN ove godine dobila je dramaturškinja, scenaristkinja i književnica Milena Marković za roman Deca, saopštio je danas žiri ovog književnog priznanja na konferenciji u hotelu “Moskva”.

Na konkurs za 68. NIN-ovu nagradu stiglo je 196 knjiga, a žiri (Teofil Pančić, Ivan Milenković, Branko Kukić, Marija Nenezić i Marjan Čakarević) u najuži izbor uvrstio je šest dela.

Pored romana Deca, u finalu su bili i Ono o čemu se ne može govoriti Elvedina Nezirovića, Sampas Ilije Đurovića, Mokrinske hronike Srđana V. Tešina, Pogovor Davida Albaharija i Španska čizma Vladimira Kopicla.

Što se tiče toga kako je žiri glasao, za knjigu Milene Marković Deca glasali su Teofil Pančić, Ivan Milenković i Marjan Čakarević, Marija Nenezić glasala je za roman Srđana Tešina Mokrinske hronike, a Branko Kukić je glasao za roman Davida Albaharija Pogovor.

Kako prenosi portal nova.rs, Milena Marković je primajući nagradu rekla da joj je bila čast što je uopšte bila u užem izboru sa Davidom Albaharijem i Vladimirom Kopiclom, a zbog činjenice da je dobitnik joj je puno srce. Govoreći o žanru svog dela, rekla je da je tanka linija između proze i poezije.

– Odlučila sam se da napravim poemu, roman u stihu i rad na njemu je trajao nekoliko godina. Na pola sam shvatila da sam se bavila epohom i svetom koji je zauvek nestao. Ne tiče se to samo naše zemlje, već i drugih prostora i vrednosti. Reč vrednost je mala, rekla bih pre da sam se bavila ekstazom, sudbinom i agonijom slobode. Osmelila sam se da se bavim tom temom nakon velikih pisaca poput Uelbeka i Prilepina. Pokušala sam kroz ličnu priču da pokažem kako svi plaćaju cenu. Mislim da je zbog toga taj moj roman, nadrastao i mene i ovo što sam ja uradila. Ja sam neko ko se trudi da bude skrušen u životu i radu, te se sada pitam šta ću dalje da radim jer neću prestati, naravno. Šta ću dalje ja sirota, to mi je na pameti zato što sam baksuz – za kraj se našalila Markovićeva.

Milena Marković je, od kada je objavila knjigu Pas koji je pojo sunce 2001. godine, objavila još nekoliko zbirki poezije, i sa njima se svrstala među najznačajnije pesnikinje, ne samo svoje generacije, kod nas. Naporedo sa poezijom pisala je i drame i filmska scenarija. Posle Pesama za žive i mrtve (2014), imala je, kaže, osećaj da su stvari koje je do tada pisala “dosegle određeni nivo i onda je krenula na sledeći”. Prošlo je sedam godina dok se nisu pojavila Deca. “Razlog je vrlo konkretan: morala sam da zarađujem novac. Radila sam neke druge stvari, i to je sasvim u redu, pokazala sam se u nekim drugim disciplinama, uspela sam u tome. Od poezije se ne živi, ne znam da li je iko živeo od poezije. Poezija je za slavu, za večnost”, rekla je poznata pesnikinja.

A da li su Deca Milene Marković roman u stihu ili duga poema na više od 150 strana? Izdavač (LOM) poslao je knjigu u redakciju NIN-a na konkurs za nagradu za roman godine, a dilemu nije imao ni žiri. Autorka, reklo bi se, ipak jeste. Kada je  knjiga proletos objavljena, ona je, predstavljajući je, insistirala na tome da je to poema. Sada o njoj govori kao o romanu. Zašto je u međuvremenu promenila rod Deci to samo ona može da kaže.

Odmah nakon što su Deca objavljena, Miljenko Jergović napisao je nadahnut tekst o knjizi. I on misli da je to roman. I to ne bilo kakav.

Deca su roman o djetinjstvu, o djeci koja rađaju drugu djecu, o obitelji – disfunkcionalnoj, jer tko, osim popova i pedagoga, zna za funkcionalnu obitelj, Deca su poema o osujećenom, vječno nedovršenom odrastanju, moćna, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti, o majčinstvu, kćerinstvu i sinovstvu, opasan roman o povijesti, onoj nama najvažnijoj i traumatičnoj, koja poteče s Drugim svjetskim ratom, nastavi se kroz osamdesete, to desetljeće našeg odrastanja, i pregazi nas tokom devedesetih”, zapisao je o ovoj knjizi, uz ostalo, Jergović.

To je i knjiga o precima i deci koja će tek biti rođena, neretko i sa u najmanju ruku uznemirujućim situacijama i detaljima o kakvim se najčešće ćuti, ispisana istovremeno i brutalno iskreno i nežno.  Ali je, pre svega, knjiga o njenoj autorki.

“Staviti sebe u centar sveta, bestidno, slobodno, surovo se sunovratiti, to sam htela da postignem”, rekla je Milena Marković za NIN govoreći o Deci.

Pokrovitelji NIN-ove nagrade su Sberbank, kao i jedna domaća i dve strane kompanije koje žele da ostanu anonimne.

NIN-ova nagrada prvi put je dodeljena 1954. godine, a dobio ju je Dobrica Ćosić za roman „Koreni“. Tokom proteklih više od pola veka dodeljivana je piscima sa prostora cele bivše Jugoslavije. Njen trostruki laureat bio je samo Oskar Davičo, dok su dvostruki bili Dobrica Ćosić, Živojin Pavlović i Dragan Velikić. Davičo je i jedini laureat NIN-ove nagrade dve godine uzastopno (1963. i 1964).

Nagrada je do sada svega pet puta dodeljena spisateljicama – Dubravki Ugrešić 1988. godine, Svetlani Velmar-Janković 1995. godine Grozdani Olujić 2009. godine, Gordani Ćirjanić 2010. godine i Ivani Dimić 2016. godine. Nagrada nije dodeljena jedino 1959. godine, kada je napravljen presedan radi stimulisanja kvaliteta.

Bez nagrade tada je ostao Miodrag Bulatović sa romanom „Crveni petao leti prema nebu“. Međutim, Bulatović je kasnije, 1975, ipak dobio NIN-ovu nagradu za roman „Ljudi sa četiri prsta“. NIN-ovu nagradu vratili su Danilo Kiš, nagrađen 1972. godine za „Peščanik“, i Milisav Savić, koji je to priznanje dobio 1991. godine za „Hleb i strah“. O dodeli nagrade odlučuje žiri većinom glasova svojih članova.

Evo kratkog pregleda ostalih romana iz najužeg izbora:

Elvedin Nezirović – Ono o čemu se ne može govoriti (Laguna)

 Ono o čemu se ne može govoriti, kaže autor, na neki način je u direktnoj je vezi sa njegovim prvim romanom, Boja zemlje (2016) i “priča istu priču” i “ako je već moramo žanrovski odrediti, rekao bih da je to autofikcija”. U ovom romanu, kao i u prvom, autor ispituje svoju prošlost, širi društveni kontekst u kom sazreva i lične traume do kakvih dovode lomovi u njegovom okruženju, kao i potrebu da se stvari koje bi trebalo da budu izrečene ćutanjem guraju pod tepih.

“Suština ovog romana je u onome što se, iz različitih razloga – bilo da su oni društveni, bilo da su intimni – ne može reći baš tako lako ili se ne može reći nikako”, kaže Nezirović.

Narator odrasta skoro idilično u radničkoj, ruralno-urbanoj porodici sedamdesetih i osamdesetih godina u Mostaru (“koji sa ovim Mostarom nema apsolutno nikakvih dodirnih tačaka, gradom koji i danas posle više od 20 godina nakon rata nije uspio zacijeliti svoje rane naprosto zbog toga što vladajuće nacionalističke struje u gradu to ne žele, na osnovu tih svojih ratnih rana i narativa nastalih u ratu i poslije rata”).

Autora / naratora je u ratu očuh nesebičnim gestom spasao od odvođenja u logor.

“To je vjerovatno najvažniji događaj u mojih poslednjih 30 godina i događaj oko kojeg se formirao moj sadašnji identitet, tako da, u biti, koliko god ja bježao od pisanja raznih apologija bilo kome ili bilo čemu, nisam mogao da se odvojim od pomisli da pišući cijelu knjigu, ja zapravo samo želim da njemu kažem hvala za sve ono što je uradio”, kazao je u “Gutenbergovom odgovoru” na Radio Beogradu Nezirović, koji se već jednom našao u užem izboru za NIN-ovu nagradu sa romanom Ništa lakše od umiranja (2019), a za njega je dobio priznanje “Stevan Sremac”.

Tekst o zločinima Armije BiH nad civilnim stanovništvom u Grabovici, koji je autor objavio 2018. godine sa uverenjem da bi “ako bi svi prošli katarzu bili mnogo bolji ljudi”, izazvao je burne reakcije i pretnje smrću, a ta se pretnja provlači kao lajtmotiv, pogotovu u drugom delu romana. 

“Narativ o životima i smrtima njemu najbližih dobija posebnu snagu svedočenjem o zločinima nad nedužnim civilima koje su tokom rata u BiH činile sve tri strane. Prkoseći odvažno, pa i po cenu života, opšteprihvaćenoj lokalnoj mudrosti ’da su neznanje i šutnja jedini načini da se iz sjećanja izbriše ono što ga truje i remeti’, Elvedin Nezirović ne može da ne zna i odbija da ćuti. Naprotiv, istančanim književnim jezikom, ali ujedno s nepokolebljivom otvorenošću, on s gotovo fanatičnim uverenjem u isceliteljsku moć književnosti odvažno piše o svemu što zna. Pa i o onome o čemu se ne može govoriti”, piše o ovoj knjizi Vladimir Arsenijević, raniji laureat Ninove nagrade za roman “U potpalublju” (1994), dok pisac Miljenko Jergović zaključuje da je to knjiga “knjiga cijele jedne bosanskohercegovačke, ali i jugoslavenske generacije, koja je rat doživjela kao nastavak prethodno započetog ličnog i porodičnog pustošenja”.

Ilija Đurović – Sampas

“Dugo vremena nosio sam u sebi sliku incidenta koji se dogodio na jednoj autobuskoj stanici. O događaju sam čitao u novinama, vijest je bila štura, ali osjećaj mučnine koji je izazvala trajao je dugo. Mnogo kasnije, pojavila se i slika ljubavnog para koji je u posjeti sopstvenoj zemlji, od te slike je roman i počeo. U jednom trenutku taj par je neplanirano došao upravo na stanicu na kojoj se dogodilo ono od čega mi je dugo bilo muka. To su jedine dvije slike koje su postojale unaprijed. Ostalo se otvaralo usput”, ispričao je Ilija Đurović za NIN, govoreći o svom debitantskom romanu Sampas (Treći trg / Srebrno drvo).

A usput mu se otvarao roud roman, od Ade Bojane preko Budve i Cetinja do Podgorice, u kom mladić i devojka “obilaze nešto što im je i dalje najpoznatije u njihovom iskustvu”, odnosno zemlju u kojoj su rođeni i odrasli i iz nje otišli, a sada se ponovo sreću sa tim prostorima, izbegavajući da se odrede kao emigranti, kao i sa meštanima koji ih puštaju u svoje živote: parom roditelja, babom i devojčicom, vozačem autobusa, vlasnicom svratišta, čuvarkom ključeva lokalne crkve i njenim bratom, ljubavnim parom, moreplovcem i vlasnikom kafane na ponti u Dobroti, trojicom staraca tokom izbora na Cetinju… I ti ljudi govore.

Đurović, rođen u Podgorici 1990. godine, sa svojim likovima deli emigrantsko iskustvo, pošto nepunu poslednju deceniju živi u Berlinu. Piše poeziju, prozu, drame i filmska scenarija, a pre Sampasa objavio je knjige priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima (2014) i Crne ribe (2016), a potom i zbirku pesama Brid (2018).

Za knjigu Sampas, sa podnaslovom “poema puta”, pisanu “u dahu”, bez tačke, autor nema dilemu da li je to roman. “To jeste roman rečenica, iako je mene zanimalo da se to dovede u pitanje i da se ta najmanja jedinica mjere, da je tako nazovemo, čak možda pretvori u neku vrstu stiha, pa bi se ona mogla zamisliti i kao jedan beskrajni stih koji se ne zaustavlja, odnosno neka vrsta unutrašnje pjesme bez kraja, koja bi se onda kroz tu jednu rečenicu nastavila dok priča traje. To nije bio cilj, niti je bio umjetnički smišljen postupak, ali se u procesu pisanja pokazao kao nešto što je mene vodilo dalje, priču vodilo dalje”, kazao je Đurović u razgovoru u “Gutenbergovom odgovoru” na Radio Beogradu 2.

On dodaje da je u podnaslovu “krivi trag” da je u pitanju “poema puta”, ali da “već na 50. stranici čitaoca sačeka prozni blok teksta i to treba da posluži kao model i poziv za dalje, da se krećemo kroz taj tekst ne očekujući da ćemo naći baš najlogičnija rešenja, ali da očekujemo da nas neko kroz taj tekst vodi”.

A šta je sampas? Slivenica od “sam/a/o” i “pasti” označava ono doba godine kada vlasnici puste krave, konje ili ovce u planinu gde ima pašnjaka i vode, pa tamo mogu sami da se brinu o sebi i budu na slobodi. Ova reč se u prenesenom značenju koristi i kao sinomim za skitnju ili probisveta. Autor ju je čuo u okolini Žabljaka i odlučio da njom nazove roman. Prevodioci Sampasa na druge jezike odlučili su se da je sačuvaju u originalu.

Srđan V. Tešin – Mokrinske hronike

Mokrinske hronike sam odredio kao memoarsku fikciju, jer sam u najvećoj meri fikcionalizovao svoje uspomene. Doslovno sam primenio savet Raše Popova iz iscrpnog pisma poslatog mojoj majci 1963. godine iz redakcije Mladosti, lista Saveza omladine Jugoslavije: ‘Vi morate razvijati u sebi onu samosvest, ono osećanje da ste Vi pozvani da taj naš Mokrin i te naše ljude i sve svoje ljude zabeležite i unesete u duhovnu riznicu našeg naroda'”, kaže o svojoj knjizi Srđan V. Tešin.

Tešin, autor 12 knjiga proze i više tematskih antologija i izbora kratkih priča, prethodno je objavio roman Moje (2019), u kom je pokušao da rekonstruiše pesničku biografiju svoje majke. Tada su, kaže, pred njim iskrsla mnoga pitanja vezana za njeno i njegovo odrastanje u Mokrinu, ali je mislio da se više neće baviti porodičnim temama.

Međutim, pišući tekst za magazin LiceUlice o biblioteci svog detinjstva ponovo se vratio u vreme svog odrastanja osamdesetih i sazrevanja devedesetih godina prošlog veka i rešio je da ispriča priču o Mokrinu, njegovim ljudima i o “inicijaciji jednog dečaka u svet odraslih, svet muzike, svet telesnih uživanja”. Odnosno da stvori nešto, kako kaže, poput “memorijske crne kutije u kojoj je zabeležio duh jednog vremena”.

U Mokrinskim hronikama (Arhipelag), pored manje poznatih meštana, autorovih rođaka i prijatelja, pojavljuju se i Miroslav Mika Antić, Raša Popov, Đura Đukanov, mokrinski umetnici, muzičari, lokalne legende, i svi ti životi isprepletani su u tom banatskom mikrouniverzumu.

Pesnik, književni kritičar i glavni urednik Arhipelaga Gojko Božović dodaje da “čovek ne mora biti iz Mokrina da bi čitao ovu prozu i osetio je kao priču o sebi i svom vremenu”.

David Albahari – Pogovor

David Albahari se, nakon što je dobio NIN-ovu nagradu za Mamac (1996), u finalu izbora za ovo književno priznanje našao šesti put. Pre Pogovora, žiriji su u svoje najuže izbore uvrstili njegove romane Danas je sreda (2017), Životinjsko carstvo (2014), Kontrolni punkt (2011), Pijavice (2005) i Svetski putnik (2001).

Jedan od najznačajnijih savremenih domaćih pisaca, i jedan od najprevođenijih domaćih pisaca svih vremena, u protekloj godini je, pored Pogovora, objavio i Knjigu o fotografiji, priče-eseje nastale “u četiri ruke” sa Žarkom Radakovićem, kao i Lažne bajke, napisane u saradnji sa Mirjanom Ognjanović i ilustratorom Slavkom Krunićem.  

Za razliku od prethodnog romana, Danas je sreda, u kom sin u razgovorima sa ocem obolelim od Parkinsonove bolesti saznaje detalje njegovih postupaka i uverenja vezanih za događaje neposredno pre i nakon Rezolucije Informbiroa, što baca drugačije svetlo na porodičnu istoriju, Albahari Pogovorom prenosi čitaoce na afrički kontinent.

“Kralj je mrtav i Nemica Hana Gretl, u naručju svog crnog ljubavnika, pušta suzu, ni sama ne znajući zašto. Kraljevom smrću okončava se jedna epoha, obeležena potresima i nepravdama modernog doba koje, još dok o njemu pričamo, postaje prošlost. Dok se priča o životu vladara odmotava, mi shvatamo svu dubinu i krhkost njegovog bića, i svu samoću i prevrtljivost trona, koji to i nije”, najavio je novi Albaharijev roman izdavač (Čarobna knjiga).

“Kada sam razmišljao o čemu bih mogao da pišem u mojoj novoj knjizi, priča o Africi mi se nametnula kao najuzbudljivije rešenje. Na jednom relativno malom prostoru mogao sam da stvorim razigrano igralište na kojem su se glavni afrički akteri neprekidno suočavali u pokušaju da dođu do prodornijeg shvatanja stvarnosti. Afrika u isto vreme postoji u svim svojim oblicima, kao kakva magična Rubikova kocka, pomoću koje svako od nas pokušava da naše rešenje za svoje dileme”, rekao je Albahari za NIN.

Izdavač navodi da se autor, odnosno njegov nepouzdani pripovedač, vodi čitaoce “misterioznim i komplikovanim putevima afričko-evropskih odnosa, lavirintom nestalnih i neravnopravnih veza između dva sudbinski izukrštana kontinenta”, tako da se “u kolopletu likova i bizarnih događaja povlače paralele između rastafarijanstva, afričkih bubnjeva i milozvučnosti slovenskog glasa Cuneta Gojkovića, između filatelije i homoseksualnosti, kao i podzemlja somalsko-srpskih odnosa”.

Vladimir Kopicl – Španska čizma

Pesnik, prevodilac i esejista Vladimir Kopicl, generacijski blizak Albahariju, u Španskoj čizmi (Laguna), svom drugom romanu, vraća se u vreme njuejdžerskih i eko komuna sedamdesetih godina.

U jednu takvu komunu u Beču odlaze dvoje mladih Jugoslovena, (“Vudstok je prošao bez mene, ali neće i život”, kaže narator), ali im se tamo snovi raspršuju, a on se, posle niza peripetija, vraća u rodni grad. Nekoliko godina kasnije, zagonetna posetiteljka mu na vrata dovodi dečaka Oga, čiju majku nije video još od kada su bili u komuni, i njih dvojica bi trebalo da je nađu ili da se zbliže i nastave da žive zajedno. To je, ukratko, siže romana o kom je na našem portalu detaljnije pisao Goran Korunović.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: