Dnevnik teroriste (2) – Vidimo se u paklu

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste – Vidimo se u paklu

Taj sam. Može me ubiti tko god hoće. Ali stojim i psujem. Dobro, ponekad pobjegnem, ali nemam gdje pobjeći. Nadam se da shvatate da nemam izbora. Svako ubojstvo koje poduzmem je samoobrana. Svijet je smiješan. Svi spavaju i niti ne kuže što se sve može dogodit. Svaki čovjek na ovom svijetu može letijeti, tko drugačije vjeruje jeste potencijalni vanzemaljac i nije vrijedan pomena niti metka.

Nisam to htio napraviti, nikad, nema šanse, ali natjerali su me, jer ja moram biti muško, moram osvjetlati obraz čovjeku koji ubija da bi živio. To je moj otac. On mene vodi da ubijam životinje. Tu je i njegova ekipa. A ja sam obiteljska sramota, jer nikada ne bih mogao ubiti zeca, recimo. Srnu kada gledam ja sam sklon da se rasplačem. Srnica, jadna mala, mogla bi znati puno više od nas, mogla bi vidjeti dalje nego što itko od nas vidi. Ali doći ćeš doma i dobit ćeš šamar i plakat ćeš i ti si govno, samo da znaš, jer nemaš petlju da ubiješ ono što naiđe pred tebe.

I tako ja letim. I tako svi letimo. Jutros sam mogao mrzit toliko nedohvatljivih stvari, ali sam odlučio razmisliti o svemu tome. Srna, čovjek, srna, čovjek, zeko mali sasvim ljubičasti ili bilo koje boje.

Da, sad je kasno, ali moram vam reći o čemu se radi, tako je bilo kad sam se probudio. Sve sam znao. Ljudi idu na mjesec. Stari je pijan. Ja se ne želim trijeznit. LA nestaje u pepelu svega što mi možemo ispričati. Uglavnom, jao, znam, pretjerao sam. Prvo sam ubio susjede, a nisam ustao iz kreveta. Oni su potencijalna smetnja. Ja sam potencijalna smetnja. I ja razmišljam o tome što bismo mogli učiniti da se ujedinimo. Zamisli ujedinjenje. Sve bismo mogli pregazit.

Srećom ova duševna bolest može ostati među nama. Ja se spremam. O, kako se spremam, danima razmišljam otkuda početi. Ono što mi se najviše sviđa  do sada je činjenica da ni oni koji su mi najbliži nisu sigurni. Moja smrt, njihova smrt, sve je isto. Ustao sam, umio se, svaki dan isto, popio sam kavu, nisam imao gdje izaći, nisam imao s kim pričati, mogao sam ostati doma i čistiti pušku. Mogao sam gledati u ogledalo i vikati beng beng beng.

Probudio sam se jutros po treći put. Nikog nije bilo. Nisam se mogao sjetiti što sam sanjao. Vjerojatno ništa nisam sanjao. Samo sam opet bio uplašen. Nitko me se ne boji. Nitko ne računa na mene. Nitko ne želi da me pusti da dišem, tamo izvan njih i onda moram, ja sam primoran, da sjednem, da planiram, da vidim tko je taj izvan mojih nemogućnosti i da čistim pušku i da ga čekam i da pratim kako nestaje i on i uspomena na njega i ja sam i da shvatim da sam ustao na lijevu nogu i da sam prešao sve granice, ali jedino sam tako mogao ostati živ iako ne znam čemu. I opet želim da se ubijem i opet želim da vas ubijem i da ostanem jedini živi čovjek na svijetu.

marko tomaš