Dnevnik Teroriste (1): Nema bolje zabave od smrti

SHARE:

Marko Tomaš – Dnevnik Teroriste
Nema bolje zabave od smrti

Želim da moje namjere nisu jasne što bi, u mom slučaju, bilo sasvim sukladno izostanku bilo kakvih jasnih i čvrstih uvjerenja. Htio bih, zapravo, zbuniti svijet. Svi se moraju pitati što, dovraga, želi ovaj ubojica? Potpuno sam posvećen izradi paklenog stroja. Drugog motiva osim da zapanjim, uplašim i zbunim svijet nemam. Svjetske vlade neće moći definirati neprijatelja. Ljudi neće znati čega se to zapravo boje, što ima doći nakon serije pokolja koje planiram. Ovo što u meni raste je teror zbog terora samog. Ovo je igra jednog dječaka iza čije okrutnosti ne stoji vjerski niti politički fanatizam.  Ja sam dječak koji će zapaliti stolnjak na stolu ispod kojeg sjedi samo da vidi plamen.

Nikada nisam imao nikakve ambicije. Samo nejasne, mutne ideje. Doduše, kao mali sam imao razne maštarije, htio sam pokoriti svijet svojim vještinama na nogmetnom travnjaku, htio sam biti neustrašivi letač, važan i gord. Ali onda je svijet koji sam htio pokoriti nestao. Izgorio je, a da je meni bilo nejasno zašto se to dogodilo. Vidio sam i da se odrasli ljudi ne snalaze baš najbolje u tim povijesnim obratima pa su mi se zgadili. Ne samo odrasli, zgadili su mi se i oni koji će postati odrasli. I oni koji se tek imaju roditi. Bio sam dječak i shvatio da se čovjek nema na što osloniti, da nema ničega stabilnog, sve je promjenjivo, sve je, dakle, trulo i dade se srušiti bez problema. Ali nisam se, donedavno, htio baviti rušenjem. Nisam se nikad, zapravo, htio baviti ničim. Nabasao sam na neke stvari koje su sasvim u redu i to je to. Piće je, recimo, sasvim prihvatljiva stvar, rijedak ljudski izum vrijedan poštovanja. I drugi oblici kratkoročne sreće nisu za baciti, ali sve za što treba naporno raditi sam prezreo još kao dijete.

Sve ljudsko je krhko. Samim tim i nepotrebno. Nema se smisla ni popišati na to. Truljenje i crkavanje su neumitni. Može ih se donekle odgoditi, možeš smanjiti brzinu ali zid u koji će se tvoj autmobil na koncu zabiti neće nestati.

Dakako, jedna misao je bila stalno prisutna. Uvijek sam se igrao mišlju da se ubijem. To je tako potrebno, često sam mislio, to je jedino ispravno. Ali i za takav čin čovjek treba imati minimum ambicije ili nekakvu jasnu poruku koju želi poslati svijetu, štogod svijet bio. Izmišljao sam razne načine, uglavnom krajnje teatralne, kanio sam se objesiti bodljikavom žicom bacivši se pri tome kroz prozor da ostanem visit na prozoru svoje kuće poput neke glupave zastave. Htio sam pustiti nokte, naoštriti ih i onda zagrabiti njima duboko u podlakticu i pokidati vene, umirati od bola i zadovoljstva. Svaku sam noć, prije nego zaspim, pokušao upetljati Boga u svoje samoubojstvo prilježno se moleći da se ujutro jednostavno ne probudim. Nikada ništa nisam poduzeo. A ni Bog nije surađivao.

Kada sam bio budan dane sam uglavnom provodio zamišljajući kako ubijam druge ljude. Kada se napijem zaljubio bih se u sve svoje žrtve. Nikad nisam shvatio te osjećaje. Iza želje da ih ubijem nije stajalo ništa što bismo mogli nazvati mržnjom. Jednako tako nikada nisam shvatio što stoji iza te moje zaljubljenosti. Danas sam shvatio da motivacija nije bitna. Ubijati mogu, kako rekoh, i nemajući jasnu ideju zašto to činim. Dovoljno je da mi se čini zabavnim pomisao kako pucam na predsjednika jadne i nebitne zemlje, kako metkom raznosim pluća predsjednika svjetske banke. Ne moram vjerovati u vječni život u kojem će me služiti milijuni djevica da bih digao u zrak tržni centar u vrijeme sniženja. Stvar može biti krajnje banalna. Nema bolje zabave od smrti. Vlastite ili tuđe, sasvim je svejedno.

marko tomaš