Dnevnik teroriste (9): U ime srca

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: U ime srca

To ne treba biti tajna. To ne treba kriti jer ne postoji ništa prirodnije. Svi se ponekad požele naoružati, izaći na ulici i nasumično pucati, ubijati, osjetiti olakšanje, mir kako im obuzima tijelo i duh. Većina ljudi ne zna, ne može shvatiti zašto to želi, ali osjećaju da je to upravo ono što bi trebali uraditi, osjećaju da je to jedina ispravna stvar koju mogu učiniti. Ljudi si žele olakšati, u tome je stvar. Osjećaju kako ih drugi ljudi uskraćuju za zrak koji pripada njima, za prostor koji pripada njima, gužva je i svi se osjećaju stisnutima, čelo im se znoji, ruke drhte, pokušavaju doći do daha veći dio svojih jadnih života. Ali uvjereni su da je to u redu. Uvjereni su da, ako im nešto smeta, problem je u njima samima. Moraju se prilagoditi sve tome. Normalnom običnom životu. Životu bez zraka i prostora. Skrušenom životu. Životu punom uzmicanja. Životu punom obzira. Životu punom pravila. Tome treba podrediti svoju prirodu. Sukladno tome treba dresirati životinju u sebi. Treba je zatvoriti u kavez od rebara i mučiti glađu, učiniti poslušnom. Kada se znojimo zapravo se znoji okovana životinja u nama. Kada drhtimo to drhti napeta životinja u nama. Kada dahćemo to se životinja u nama bori za zrak. Zato je ispaljen metak oslobađanje. Zato se tako osjećamo. Jer moramo se boriti za slobodu. A nje nema u skučenom prostoru u kojem drugi dišu zrak koji pripada nama.

Zato treba ubiti bližnjeg svog. Treba pucati na susjeda koji te svako jutro pozdravi. Treba ubiti ministre i predsjednike. Treba se na koncu obračunati i sa samim sobom. To je borba za slobodu. Borba za oslobađonje. Savjest ne treba prati, nju valja ubiti prvo, jer to je preduvjet da se krene u borbu za slobodu.

Proljeća su sve krvavija. Rastu metež i kaos, zelene se i sjaje na suncu, cvjetaju u travi mali krvavi pobijeni ljudi u svoj raskoši vječnog mira. Plašimo se onoga što volimo, jer znamo da je to naše uništenje. U tvojim grudima pjeva mrtav slavuj u mrtvom tigru slobode koji je umro sanjajući beskrajnu savanu bez ljudi, predivan, vječan grad u kojem nema gladnih slobode i nema uplašenih i nema beskrupuloznih jer tko spozna da je smrt milosrđe njegova blagost jednaka je blagosti svih bogova koji su živjeli i umirali s civilizacijama koje je izjeo i uništio strah. Čovjek je jedino užasno božanstvo i to što je izumio ladicu neće mu biti olakotna okolnost kada stane pred konačni sud u kojem ćemo svi imati pištolje uperene u bližnjeg svog, u susjeda, u ministra, u predsjednika, u kasirku, u policajca, kada krene zadnja bitka za oslobođenje slavuja i tigrova, za njihovo uskrsnuće, za arhitekturu vječnog grada. Bit će to krunidba posljednjeg Krista, ujedinjenje svih sa svime, kozmos će planuti i zapaliti obrve Boga čije postojanje gubi smisao onog trenutka kada nestane njegovih mučitelja – ljudi. Zato želim raditi u njegovu korist, u korist njegovog vječnog sna, u korist mira koji nam je obećan, u korist slobode, u ime srca koje je na papiru nacrtalo neko dijete čija su nadanja i čežnje iznevjereni.

marko tomaš