Dnevnik teroriste (7) – Sve ide po planu

SHARE:

Marko Tomaš

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste – Sve ide po planu

Eksplozije odjekuju. Kolodvori gore. Pucaju stakleni zidovi u zračnim lukama. Strah gmiže u ekrane i izbija iz njih, prlja nam odjeću i uši su nam masne od strahe i kosa prljava i posijedi preko noći.

Majke plaču. Majke vrište. Djeca više nikada neće pronaći utjehu. Nitko nije siguran. Majke više nikada neće pronaći utjehu. Očevi čupaju kosu. Gomila trči u svim pravcima. Čuju se sirene. Nema utjehe u ovom svijetu, odavno nema utjehe za majke i djecu. Tko jednom vidi krv kako se sliva niz pločnik treba tri života da ponovno počne suosjećati. Tko jednom vidi kost kako viri iz lubanje poželjet će osvetu. Živjet će krvav a kost će mu vječno viriti iz lubanje.

Lijepo je sve to pratiti u direktnom prijenosu. Kaos kako raste u uređenom svijetu gdje sve ide po traci. Lijepo je vidjeti filmske scenarije kako se odvijaju u informativnim emisijama. Sve je lijepo što je od Boga i za Boga. Lijepo je slušati poruke o ujedinjenju u ovim teškim trenucima. Ujedinjeni ćemo bombardirati izvor straha. Ujedinjeni ćemo lakše i efikasnije ubijati. Prorok je rekao da će vrijeme kada bijeli ljudi počnu plesati biti kraj svega. Kraj traje. Brutalan. Krvav. Strah je konačna postaja metroa. Početak punjenja puške. Početak objave rata. Rat počinje onog trenutka kada označimo neprijatelja. Lijep je svijet u kojem živimo. Pomfrit i pivo i bomba i krv i kaos. Najava blokade. Nitko se više neće kretati. Umrijet će susreti i poznanstva u ovom novom ujedinjenju. Lijepa je krv. Lijepi su mrtvi ljudi na peronima. Njihova nevinost je lijepa. Njihova žrtva postat će sveta na pet minuta u centralnom dnevniku. Suze onih koji će ostati iza njih bit će nastavak drame. Njihova odlučnost da se osvete gurnut će nas u dublji kaos. Vodit će nas jedinoj istini. Rat do istrebljenja je lijep i koristan. Hranjiv je, on je gnojivo povijesti. Kaos izvana je kaos u duši. Duša svijeta je u kaosu. Raspada se. Smrdi u televizoru. Zaudara u računaru. Trune u novinama.

Ujedinjeni stojimo u sred septičke jame. Živimo u prelomnim vremenima. Povijest se prelama preko naših leđa. I to je jednako lijepo kao krv koja teče po popločanim hodnicima zračne luke. Lijepo je kao majka koja plače i vrišti. Lijepo kao mrtav otac. Jednostavno Božanski. Sve ide po planu. Bijeli čovjek pleše. Bijeli čovjek koji se panično boji patnje. Koji se od nje odvojio. Ali od smrti se ne možeš odviknuti. Od smrti se ne možeš odvojiti. Od života pak, to je vrlo jednostavno. Zato treba vjerovati u svetost smrti. Jer pustinja se podiže i kreće na put. Razoreni gradovi traže utočište, oni putuju na zapad. Lijepa je naša nevinost i užasna je naša nevinost.

Ovo je pregled tiska. Ovo je TV kritika. Ja nemam ništa reći. Ne prosipam teorije. Nisam vojni analitičar. Ja sam vojnik kaosa. Smrtni svetac. Gledam kako se moji planovi ostvaruju. U nevjerici. Jer nisam tjednima mrdnuo iz svoje sobe. Nisam kovao zavjere. Ja sam proricao užas na kolodvoru. Ja sam proricao užas u zračnoj luci. Sve je toliko beznadežno glupo i predvidivo. Sve je ridikulozno. Sve je farsa. Sve ide po planu.

marko tomaš