Dnevnik teroriste (6) – Kristalna noć

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste – Kristalna noć

Više do dvadeset godina svog života proveo sam u borbi protiv same ideje unutarnjeg spokoja. Radio sam u korist nemira. Nisam nalazio ljepotu niti sklad niti u spokoju. Htio sam kaos i kada sam ga dobio morao sam ga prigrliti. Kaos je jedina zakonitost. S njim se jedino treba pomiriti. Spokoj je nešto izvanzemaljsko, nešto protivno čovjekovoj prirodi. Zato sam činio sve da uznemirim svoju okolinu ponašanjem koje se ne smatra primjerenim. Time sam i u sebi dizao emotivne oluje koje su me često dovodile do živčanog sloma ili barem na njegov rub. Tako sam tjerao krv da radi brže, iz te sam pozicije htio spoznati Istinu o čovjekovom jadu, o smislu tog jada, mizerije, ništavnosti, krhkosti. Često bih se tako dovodio u beizlazne situacije. Imao sam, naime, savjest. Mučila me kao inkvizicija one koji su zasigurno trebali biti smatrani svetima, jer su se pobunili protiv poretka. A poredak nikada nije bio pravedan. Tisuće godina pisane povijesti, a niti jednog trenutka pravde i istinskog duhovnog prosperiteta. Čovječanstvo nije napravilo niti korak bliže Istini. Nisam se htio priključiti toj dugačkoj koloni kanibala. Htio sam nešto ljudskije od ljudske povijesti i njihovih zakona. Zato sam zagovarao premećaje duše. Valjalo ih je izazivati ako već nisu dolazili sami po sebi. Biti spokojan u poretku kakav vlada značilo je odreći se sebe. Većina ljudi živi bez sebe. A ja sam od malih nogu bio uvjeren da sam ja jedino što imam i što ću ikada biti u stanju steći pa sam htio stvari raditi na svoj način čineći ono što većina smatra neprimjerenim, nerazumnim. Isprva su me smatrlai djetinjastim, a onda su digli ruke od mene. Na neki način to mi je značilo da sam prihvaćen iako to nisam htio. Tako sam bio pobjeđen, jer su moje namjere da uznemirim ljude nailazile na ignoriranje. Umjesto preneraženosti dobio bih pomirljivo odmahivanje rukom. Biti javni junkie, alkoholičar, kurvar postalo je dosadno čak i onima kojima je navodno istinski stalo do moje dobrobiti. Tako sam poražen kao ratnik kaosa. Ali moja borba protiv savjesti morala se nastaviti. Osobađanje od loše savjesti bilo je jedini način da živim po svom. Ali baš kako je i moje ponašanje postalo jednostavno dosadno i nezanimljivo i prestalo uznemiravati bilo koga tako je savjest postala dosadna meni samom i jednostavno je nestala. Bila je to moja pobjeda u porazu. Tek sada sam spreman na finalni umjetnički čin. Mogu nemilosrdno ubijati i označiti to kao umjetnički čin i čisto božansko milosrđe. Mogu govoriti kako mi se obratio svevišnji i širiti jevanđelje smrti. Jer tamo je ono izvanzemaljsko, istinski spokoj. On se nalazi izvan života. Ali dok smišljam načine kako da provedem svoje namjere neprestano se vraćam na vlastitu smrt. Kada stalno razmišljaj o smrti, kada je pretpostavljaš svemu drugom, onda neminovno postaneš opsjednut vlastitim umiranjem. Ona svakako mora doći kao finalno oslobođenje svijeta. Ona dolazi kao novi početak i nova šansa za planetu ispražnjenu od ljudi i njihovih ideja.

Živim okružen knjigama koje su pune smrti i beščašća. One su sastavni dio mog kaosa. One su me gurnule ka svim idejama koje sam pokušao sprovesti u životu. Uništile su svaku šansu da postanem jedan od normalnih. One i bjesomučne selidbe, prije svega. I vjerojatno moja priroda, moj karakter, činjenica da osjećam previše ljubavi za svijet i ljude. Kada oslobodim svijet drugih ljudi, kada na koncu ubijem i one koji su mi najbliži, jer želim da do kraja žive u užasu koji sam iz ljubavi stvorio za njih, onda ću svijet osloboditi sebe. Napravit ću prekrasnu lomaču na sredini svoje sobe, sjest ću među knjige i zapaliti ih. Bit će to predivan plamen, a ja ću polako i bolno, kao narkoman na suhoj terapiji, postajati oslobođen. Slobodan od savjesti, slobodan od tijela, slobodan od ideja koje su u mene usadile te knjige koje gore, ti testamenti koji su od mene stvorili gorućeg sveca, posljednjeg čovjeka na zemlji. Urlat ću od boli, ali neće biti nikoga tko bi me mogao čuti, nikoga koga bi moja smrt mogla uznemiriti.

marko tomaš