Dnevnik teroriste (5): Crtice o humanizmu

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste (5): Crtice o humanizmu

Poserem vam se na konfekcijski humanizam. Jedina humana stvar je priželjkivati smrt posvuda, oko sebe i sebi samom. Čemu težiti ako ne ishodištu? Ubijati treba. Rušiti se mora. Odnos prema smrti pokazuje na koji si način posvećen životu. Jedino to. Ne znam zašto uopće čitam novine, zašto pratim vijesti, sve je odavno jasno i poznato. Nitko me više ne može niti nasmijati. Ljudi iz ove farse u kojoj se veselo bombardiramo i pljačkamo i jebemo i igramo predstave po preciznim uputama ne znaju više ni vic stvoriti.

Humanisti silaze s tvorničke trake. Jedni drugima nalik. Umjesto da heklaju, vezu goblene, čačkaju po saksijama s biljem, umjesto da rade bilo što korisno oni zagovaraju humanizam. Jasno i čvrsto utemeljen. Propisan. I njima je sve jasno. Osim da se čovjeku od njihovog humanizma povraća. Zato crne legije diljem planete lakše regrutiraju vojsku. Ljudima treba neprijatelj, a ne bapske priče o poštenju. Poštenje, kako znamo, baš kao i Boga, nitko nikada nije vidio.

Kiša ubija sunce. Na nebu se neprestano događa smrt. Samo je mi odgađamo. Mi smo ljudi. Koloplet živaca i klupko straha. Proljeće davi zimu. Polako, jastukom joj pritišće lice i čeka da se njezino tijelo prestane trzati. Posvuda imamo putokaz kako se jedino valja držati u životu na putu prema razjapljenom grobu. Ponestat će zemlje. Bacat ćemo ljude s paluba. Čak i one koji nisu bili mornari. Pojest ćemo se do zadnjeg. Bitno je da ostane upamćeno kako smo imali čvrsta uvjerenja, kako smo rušili vladu da bi uspostavili novu, a neće ostati nitko da pamti naše krvave ruke i sjajne oči i naša obećanja bolje budućnosti i tek tada će nastupiti mir na zemlji.

Ja sam, zapravo, svećenik. To nitko neće primijetiti. Blagoslov koji obećavam neće biti bezbolan. Teško je pratiti moje pripreme za konačni umjetnički čin u kojem neće biti holivudskih trikova, neće biti specijalnih efekata i svi će postati kaskaderi koji umiru. Nema smisla čekati. Zemlja se nema namjeru otvoriti i progutati nas. Ali pripreme se krucijalne. Sve se mora lančano odvijati. Odmotavati prema scenariju koji zamišljam.

Poserem se na univerzalne vrijednosti. One su upravo ono što sputava čovjeka koji sanja slobodu, a da pojma nema što bi sloboda imala značiti. Biti slobodan od ovozemaljskih patnji, razrješen muka ne znači ništa drugo do smrt. Naša težnja ka umiranju je jedina univerzalna stvar. Zato je to jedina ideja koju treba pomoći.

Slušao sam ljude kako pričaju o svojim gradovima. Mi o svojim gradovima govorimo kao da su živa bića. To me navelo da se zapitam kako se ubija grad. Ali do kraja. Da od njega ne ostane niti ime. Treba zatrti svaku mogućnost sjećanja. Nijedna ideja, nijedna legenda ne smije preživjeti, jer mi želimo novi istinski slobodan svijet. Mi smo ljudi. Koloplet živaca, klupko straha i rezervoar ideja. Protiv toga se treba boriti. Protiv straha i ideja. Živci se lako zakolju ili umiri metkom. Zato je bitno da se posvetimo konačnom istrebljenju, rješenju ljudskog pitanja. Poserem vam se na dobrotu i na to kako ste vi zamislili svijet.

marko tomaš