Dnevnik teroriste (44): Voodoo lutka

SHARE:

Dnevnik teroriste (44): Voodoo lutka
Piše: Marko Tomaš

Ja sam voodo lutka. U snu letim. Cijeli je planet ispod mene. Gradovi u samrtnom hropcu, kašlju, s naporom, hvataju zrak, trzaju se, grče. Ljudi kao mali hodajući tumori idu za svojim poslom ne razmišljajući ni o čemu. Stisnuti. Koncentrirani na bijedu iz koje će, nadaju se, jednom izaći. Kao pobjednici. Kao oni koji su pobjedili druge ljude. Kako bi ustupili mjesto nekom drugom poniženom robotu od krvi i mesa.

Nemoguće je izdići se ukoliko prvo ne dignemo pogled. Ukoliko ne pogledamo oči drugih. Ukoliko pogled ne okrenemo ka nebu. Ali sve je tako sivo, beznadežno. Relativno. Moja vjera mi ipak dopušta da letim barem u snu, u toj stvarnosti smislenijoj od drugih stvarnosti. Kao na tripu, stvari se tu otkrivaju onakve kakve jesu u suštini. Kao da rendgenom prodreš kroz maske. Možeš vidjeti svijet sve do kosti pa i dublje. Možeš zaviriti u njegovu podsvijest. Svijet su ljudi. Ovo je svijet ljudi i to je tako žalosno. Ovo je svijet uvjerenih ljudi bez vjere. Svijet čekova bez pokrića. Svijet novca u kojem nema gotovine. Svijet pobožnih u kojem nema Boga. Niti bilo kakve druge ideje.

Ja sam voodo lutka. Ja sam svijet. Ja sam svaki čovjek na planetu. Ja sam sve rase. Ja sam obespravljeni. Ja sam tlačitelj. Ja sam usamljeno lice svijeta. Ja sam nag. Ja sam modni trend. Ja sam prosjak. Ja sam burzovni mešetar. Ja sam pijanac. Ja sam sportaš u naponu snage, na vrhuncu karijere, prvak svijeta. Ja sve u ljudima. Ja sam ono veliko tamno ništa koje ih ispunjava. Ja sam kost. Koža sam. Krv. Srce. Sve sveto. Sve bogohulno. Ukoliko dugačkom oštrom iglom probodem svoj desni bok svi će se ljudi na svijetu trznuti na tu stranu i moju ranu s bolnim grčem na licu prekriti desnim dlanom.

Radim to pred zrcalom, jer želim gledati svijet kako pati u samrtnom hropcu.
Kada zarežem svoj obraz svim ljudima na svijetu otvori se dugačka rana na licu. Svi zajedno krvarimo. Ali jedino ja znam zbog čega se to događa. Kada noktima uđem u tu ranu na licu i potegnem kožu i meso svim ljudima na svijetu izviri jagodična kost. Gle! Nagi smo kao nikad, kako nismo bili nagi ni pri rođenju. Ali malo više krvavi.

Kada nožem rasparam butine svi klecnu od boli i užasnuti gledaju kako im se otvara mišić. Konačno, cijeli svijet zastaje. Cijeli svijet je jedinstven. Svaki muškarac i svaka žena na svijetu postavlja sebi isto pitanje. Svi imamo iste rane. Ujedinjeni smo.

Treba otkriti kosti kako bismo se ujedinili. Zato zarezujem duboko. Do kosti. Da zastanemo. Da užasnuti barem jednom pogledamo prema nebu. Režem duboko niz ruke. Imam svu snagu svijeta, jer ona ne odlazi od ljudskog u meni. Dugo sam gledao u nebo. Napio se snage.

Svi gledaju prema nebu i izgovaraju isti vapaj, isto pitanje. Ne treba čuti, nitko ništa ne treba čuti jer znamo da svi postavljamo isto pitanje. Zato treba gurnuti iglu u jedno pa u drugo uho i osjetiti kako se toplina sliva niz vrat i zatim ćutiti spokoj, mir, konačno ujedinjenje svih ljudi, u konačnoj tišini, u Bogu.

marko tomaš