Dnevnik teroriste (4): Iza kišne zavjese

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Iza kišne zavjese

Kiša je skrovito mjesto. Obriše tragove zločina i uspori potjeru. Možeš u miru brojati mrtve dok pratiš predizbornu kampanju u Sjedinjenim američkim državama. Možeš mirno planirati daljnje pokolje i zamišljati da je sve to natjecanje. Ti protiv likova koji drže gorljive govore ne bi li pridobili masu koja im treba dati mandat da nastave s daljnjim širenjem demokracije i smrti. Jednog će dana možda  upravo netko od njih biti tvoja meta. Poslije pucnja ćeš sjesti u auto i otići u veliko američko prostranstvo ka nekoj novoj smrti. Bitno je dignuti uzbunu. Dovesti svijet do točke ključanja. Marx je bio u pravu. Povijest se ponavlja kao farsa. Ja se više ne mogu zgroziti ni nad čim. Treba se jednostavno priključiti krvavoj zabavi. Do potpunog uništenja. Ono što je smiješno u onome što je očiti i neupitni užas jeste ljudska glupost čija čupava glava viri iza table s natpisom: ja sam čovjek koji je izabrao svoj put. Treba uništiti svijet. Svijet mrtvih predsjednika, svijet mrtvih svetaca, svijet revolucionarnih izuma, svijet bezimenih heroja, svijet zaklanih životinja, svijet kućnih ljubimaca, dizajnirani svijet, hladni svijet, vodeni svijet, sve treba nestati, žirafe moraju nestati, veliki američki automobili moraju nestati, naftne platforme moraju nestati, sve što je čovjek dodirnuo svojim prljavim umom ili krvavom rukom. Prizivam vječnu kišu. Prizivam vječnu skrovitost. Prizivam svijet tajni. Svijet slatkih i svijet mračnih tajni. Svijet ljudske duše prljave i veličanstvene, sposobne samo da voli, kojoj je ljubav svrha, najveće dostignuće i konačni i jedini zločin za koji je sposobna. Dan je nezavisnosti i ja ne znam što da radim s tom činjenicom. Masna je to prevara. Vrlo krvava laž iza koje stoje parkovi posuti nadgrobnim pločama i majke koje plaču svake noći u tišini svoje hladne sobe u kojoj nema muža u svijetu u kojem nema sinova ni kćeri. Sve to treba nestati. Sve nezavisne države plaćene krvlju trebaju kao pokoru dobiti nestanak, sedam nestanaka u sedam dugih vječnosti, jer nije vječnost samo jedna, sedam je krugova pakla, sedam dugih vječnosti, onoliko koliko ih odredi milosrđe ubojice. Uvjereni u svoje, uvjereni u postojanje bilo koje države, uvjereni u ideje, uvjereni u gorljivost govora, uvjereni u istinitost onoga što se gorljivo izgovara, uvjereni da postoji povijest, uvjereni da postoji književnost, uvjereni da postoji glazba, uvjereni da nastavljamo tradiciju, mi živimo uvjereni u konstrukcije, mi imitiramo život hodajući po propisima kao po tankoj žici razvučenoj nad provalijom u koju ćemo neumitno pasti prevareni i svjesni toga tek u smrtnom času i zato će naše oči umjesto spokojem zasjati užasom i taj će horor naslijediti oni koji dođu iza nas ako dozvolimo da išta na ovom svijetu nastavi postojati. Samo kiša neka ostane. U njoj sam dobro sakriven. Ona je izbirsala tragove koje sam ostavio iza sebe kao što i ovo priznanje malodušnosti može biti izbrisano samo jednim pritiskom na gumb. Ja pišem. Samo planiram zločin. Ne plašim se svojih misli jer težim konačnom oslobođenju. Kada izvršim što sam naumio neće biti suda, neće biti nikoga tko bi mogao suditi mojoj plemenitosti. Samo kiša i veljača koja je najdulji mjesec. Surovi poput mojih misli. Ubit ću svakog od vas jer svjedočite. Ubit ću vas jer ne podnosim vašu patnju. Ubit ću vas jer vas volim.

marko tomaš