Dnevnik teroriste (39): Kanibalizam

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Kanibalizam

Dok sam živio među ljudima nisam se stidio vlastite naivnosti iako me znala jako puno koštati u onoj najtvrđoj valuti – osjećanjima i vjeri. Nikada nisam naučio shvatati ljude. Nisam mogao dokučiti njihove motive. Pristupao sam im otvorenog srca. Otvarao im vlastiti dom. Otvarao im vlastiti život. Sve su znali proždrati i ispljunuti pred moje noge da tu gledam što ljudi rade srcu drugog čovjeka.

Ono što me najviše mučilo jeste pokušaj da shvatim tko je osoba koja je sve to vrijeme bila pored mene i disala zrak mog života. Kad se transformirala iz brata u potpunog stranca. Da li je, zapravo, uvijek i bila stranac samo je vješto glumila brata što joj je omogućila moja naivnost, moja želja da svakome pristupam isto, bez zadrške i opreza? Zašto je ljudska priroda takva da ne može podnijeti iskrenost, da iskrenost i otvorenost prezire, da proždre ljubav koja mu se pruža i počne uzimati kao običnu datost nečiji trud da unese malo topline u mrzli život. Ljenost je jedino objašnjenje. Točnije, jedno od jedinih objašnjenja te odvratnosti koja zavrijeđuje jedino smrt, otklanjanje, kao otpad, đubre, smeće koja se ima pretvoriti u dim, zagaditi zrak i nestati u kozmosu koji će se obnavljati kao jetra dok ne očisti čovjeka iz sustava.

Lava neće pokuljati. Ljudski otpad mogu ukloniti jedino ljudi kako bi dokazali Bogu da su vrijedni barem smrti. Smrt je veliki poklon nečemu bezvrijednom poput čovjeka. Glavna nagrada na kozmičkoj lutriji. Bonus, koji se čovjeka ne tiče, jeste oslobođenje svijeta od nečega tako nesavršenog i nakaznog, jedine božje greške.

Htio bih biti vulkan koji može eruptirati tako da prekrije cijeli planet. Htio bih da Bog ponovno pogleda Zemlju nakon toga i odluči dati novu šansu svemu osim čovjeka. Da oceani proključaju novim životom. Da se ptica i drvo zaljube jedno u drugo. Da ocean pomiluje obalu i prevrne raka koji će se urnebesno zabavljati. Sve će biti kako treba bez straha koji je čovjekov izum, bez izdaje koja je čovjekova slabost, jer sve na svijetu ima sposobnost tek biti to što jeste, sve izuzev čovjeka koji uvijek teži da bude ono što nije, sakat, sav od svojih nedostataka zbog kojih pljačka tuđa srca i uništava život koji bi trebao biti slavlje. Puno je razloga da se uništi čovječanstvo, ali ta vrsta emotivnog kanibalizma je ponajveći razlog. Ta nesposobnost da živi je osnovni razlog da ga se liši života, da mu se uskrati vrijeme koje je sam izmislio mjereći prolaznost.

Čudno je, neobjašnjivo, da upravo iz slabosti i nesposobnosti izrastaju oholost, arogancija i agresivnost. To namjesto poniznosti je i otjeralo Boga i sklonilo njegove blage oči od planeta kojeg je naselio ljudima, svojom greškom s kojom mora živjeti svu svoju vječnost obeshraben toliko da ne želi ni kazniti svoju djecu ili možda svjestan da će se ta djeca sama proždrati samo što patnja koju to uzrokuje je nepodnošljiva i nema kraja i kači i one nevine, njih nema među ljudima, ali svako je drvo nevino, svaki insekt, i njih treba osloboditi ljudi, dokinuti to nepravedno ropstvo u konačnom izrazu milosrđa, ljubavi koju smo izmislili i zatim bacili pod noge kako bismo na njoj otresali blato i krv sa svojih cipela.

marko tomaš