Dnevnik teroriste (3): Dizanje vene u zrak

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Dizanje vene u zrak

Volim taj kolodvor. Volim te perone. Sreća koju bih, dok sam bio dijete, osjetio kad siđem na peron te stanice nemjerljiva je s bilo čim. Nikada više takve sreće. Nikada više takvog uvjerenja da sam stigao tamo gdje pripadam. Putovao bih cijelu noć iz tog stranog dalekog kraja kako bih se vratio kući. Ono što sam ostavljao iza sebe u pomenutom stranom dalekom kraju nikako nisam uspijevao doživjeti domom. Sve oko mene bilo je posuto privremenošću. Nisam mogao shvatiti zašto sam uopće tu, zašto me tjeraju da živim na tom mjestu kada pripadam negdje drugo. Tek kasnije sam shvatio da je pripadanje prilično kompliciran koncept i odustao od njega. Ali uvijek sam se vraćao tom mjestu na kojem sam kao dijete osjećao savršeno jednostavnu sreću pa čak i nakon što je sve bilo drugačije i taj kolodvor i grad u kojem se nalazi i ja sam. Došao sam tražiti sebe da bih pronašao nekoga drugog.

Svaki dan šetam tim pustim peronima. Nekad mi se učini da čujem žamor, topot tisuća koraka, uzvike oduševljenja pri susretima, tihi plač pri rastancima, pištaljku otpravnika vlakova i pokretanje kotača koji odnose ljudske sudbine ka nekim novim susretima i rastancima. Peroni su sivi poput moje kože i svega što osjećam. Ne moraš biti gnjevan da bi poželio ubijati. Ne moraš biti lud niti oštećen u bilo kojem smislu. Trebaš imati samo malo osjećaja za pravdu. Trebaš želiti dobro ljudima. Biti zaljubljen, općenito plemenit ili tek osjećati beskrajnu dosadu kakvu može osjetiti jedino potpuno razočaran i umoran čovjek.

Stari pružni pragovi su ispucali, kroz njih se probija korov. Korov je konačnost. Milijun sam puta to pomislio. To ne može shvatiti netko tko nije vidio kako priroda brzo proždire sve što čovjek sagradi pa sruši, u oba slučaja vođen mišlju da je krenuo promjeniti svijet na bolje. Ja ne želim mijenjati svijet. Želim širiti milosrđe. Rastanci i sastanci moraju završiti. Nitko više nikuda ne smije otići niti stići. Osim u moje milosrđe. Čistu ljubav smrti. Napretka ne smije biti. Ničega ne smije biti. Ničega ljudskog. Sve ljudsko mora utihnuti onako kako su utihnuli vlakovi mog djetinjstva načičkani ljudima koji se gube između onoga što su napustili i onoga što će tek napustiti. Jer ničeg na ovom svijetu nema osim napuštanja. Jedino to je suštinski ljudska stvar. Zato svijet treba biti napušten. Planetu treba vratiti nevinost. Dati mu šansu za novi početak.

Želim srušiti taj kolodvor. On počiva na tankim stupovima. Želim učiniti da legne na zemlju i poklopi sve koji se rastaju ili srljaju u neki novi sastanak ili ka životnoj šansi. Kada se sjetim oca koji me tjera da pucam na srnu ništa mi nije teško. Ta slika sasvim umiri moju savjest. Ja želim rušiti i ubijati iz dosade. Ne samo da bih osjetio uzbuđenje nego zato što sam pun ljubavi. Ja pucam od ljubavi. Nosim milosrđe koje više nikom neće dopustiti da bude izgubljen. Ja sam anđeo, takorekuć. Ali ljudi ne shvataju anđele. Ljudi ne žele slušati anđele. U svojoj samoći koju varaju susretima i rastancima zaboravili su na ljubav. Zato moraju čuti eksploziju i vidjeti vatru. Zato moraju umrijeti po redu koji ja odredim. Oni koji su nekuda krenuli zauvijek će ostati na kolodvoru.

marko tomaš