Dnevnik teroriste (19): Bog je napustio plažu mog djetinjstva

SHARE:

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Bog je napustio plažu mog djetinjstva

Sila koja je čovjeku namijenijla sudbinu tužniju od leptirove, onu u kojoj je jedina mogućnost gledati stvari kako nestaju ima vrlo opor smisao za humor i kao takva vrijedna je ljudskog prijezira i svakog hrama podignutog njoj u čast. Bog je strogi ali pravedni otac čija je nesreća u tome što je svjestan svih svojih pogrešaka pa ih, pokušavajući ih ispraviti, samo dodatno umnaža i time i njegova pojedinačna sudbina postaje naše naslijeđe tako da se može učiniti da svi oduvijek živimo jedan jedini beznadežno neoriginalan život.

Zapetljan sam u misli o Bogu i to mi onemogućava da se koncentriram na jedini mogući zadatak koji će me približiti svetosti. Tek na trenutke mogu skrenuti misli na jesen koja bahato upada u prostor koji joj ne pripada i unosi kakvu takvu konfuziju u izvjesnost kojoj smo izloženi kao srednjovjekovnom mučenju koje će iz nas prognati grešne i bezbožne misli, a bezbožne misli ne postoje jer i misao je od boga i samim tim svaka je misao bogonosna i jedini materijalni dokaz božjeg postojanja.

Pokušavam se ipak zaokupiti svojom misijom. Pokušavam se ubijediti u proročko poslanje moje nebitnosti. Ali kiša mi odvlači misli i teku dani baš poput vode, dani u kojima ljudsku sudbinu ne nalazim šaljivom. Tragičnost našeg postojanja svakako jeste komična kad imamo snage stvari pogledati s druge strane, ali kišom natopljen i težak čovjek je jedino u stanju žaliti ljude i njihovu nemogućnost da izbjegnu zamke i neminovnosti nonšalantno pobacane s neba i rasute kroz vrijeme i prostor kao neplanirano minsko polje koje će nas okruživati godinama kao jedna od stvari koja ne dozvoljava da ijedan rat ikada završi.

Nikada nisam pao u nesvijest, ali to nije dokumentirano. Uostalom, nemoguće je dokumentirati čovjeka koji ne pada u nesvijest, a ja se očajnički želim samoproglasiti svjesnim Boga i batine. Želim istaknuti svoju povezanost s njihovom idejom o kraju svijeta. Htio bih se smijati ali svijet je samotno mjesto a smijeh usamljenog čovjeka ne postoji. Ne zato što su jadni, nikako zbog toga, nego zato što su tog jada nesvjesni ili su slabi priznati sebi i stide se priznati drugima da su jadni, baš zato, to je moje opravdanje ako se i pred kim treba opravdavati, jer ne trebam se plašiti kazne. Čovjek koji osvoji slobodu ne treba se plašiti kazne svakako. Ne postoji nitko tko bi mu sudio na koncu svijeta i vremena. Treba još jedino sebi pokloniti slobodu prihvatajući onu jedinu izvjesnost i neminovnost, a ne zavaravajući neizvjesnim.

Ne postoji ništa u mojim grudima. Kuća u kojoj se učim skrivati također ne postoji. Bog ne postoji, ali postoji misao o Bogu, svjesnost i zato su najveći bogohulnici oni koji slijepo vjeruju. Njihova nesvjesnost je najveća prijetnja konceptu Boga. On ne treba biti samo u našem srcu, Bog mora ispuniti naše misli. Tek tada se možemo nazvati religioznima. I možemo plakati ili ubijati, jer nam ljubav nikada nije uzvraćena onako kako smo mi to zamislili. Dobro došli u vlastito ludilo.    

marko tomaš