“Dejvid Foster Volas rekao mi je da mu se obraćam kao psu” Dejvid Foster Volas bio je blizak prijatelj profesorki novinarstva Mišel Daud. Ona u knjizi svoje memoarske proze piše o njemu.

Dejvid Foster Volas foto: Youtube/Manifacturing Intellect

Dejvid Foster Volas, jedan od najinovativnijih američkih pisaca na prelazu dva milenijuma, pre nego što je 2008. tragično okončao svoj život u 47. godini ostavio je za sobom tri romana, tri zbirke priča i još šest knjiga eseja, članaka i drugih tekstova. Čitaoci su do sada na našem jeziku mogli da se upoznaju sa njegovom prozom kroz priče u zbirkama Devojčica neobične kose, Kratki razgovori sa ogavnim muškarcima, Zaborav i Uzmimo jastoga i druge eseje, a najavljen je i skori izlazak prevoda njegovog remek-dela, romana Beskrajna lakrdija. Volasova bliska prijateljica, Mišel Daud, profesorka novinarstva i saradnica vodećih američkih listova, na jesen ove godine objaviće u Americi knjigu memoarske proze Sakupljač. Odlomak iz ove knjige, u kom piše o Volasu, objavio je LA rivju of buks, a mi ga prenosimo ovde.

***

Ostavila sam glasovnu poruku Dejvu onog dana kada je umro. Ne znam da li ju je čuo. Nije me pozvao nakon nje. Ne bi to promenilo ništa ni ovako ni onako u odnosu na ono što se posle dogodilo, ali ne bih ostavila poruku da sam znala šta je nameravao da uradi. Da sam znala, rekla bih mu doviđenja.

Sa Dejvom sam se upoznala šest godina ranije, ispod stepeništa na Univerzitetu u Los Anđelesu tokom LA tajmsovog festivala knjiga, gde smo oboje uleteli, tražeći mesto da se maknemo iz gužve. Posle nelagode i izvinjavanja, razmenili smo par pričica, pa sam mu tad ispričala o svojim studentima i gradskom koledžu gde sam predavala. Rekao mi je da ga sam ga podsetila na njegovu majku iz vremena kada je bio dečak. To me je umirilo.

Nekoliko nedelja kasnije, naleteli smo jedno na drugo u Honoldovoj biblioteci na koledžu Klermont, gde sam odlazila kao studentkinja, a on je tamo predavao. Rekla sam mu da mi se dopao članak iz Oniona o tome kako je raskinuo s devojkom pišući joj pismo na 67 strana pa ona nije mogla da ga pročita do kraja, a on se brecnuo na mene, objašnjavajući da to nije istina. Nasmejala sam se. Delovao je kao da mu je sve neprijatnije.
“Naravno da nije, pa to je Onion“, rekla sam. Počeo je čudno da me gleda. “Ma, hajde”, gurnula sam ga blago, “čast je biti tako parodiran. Probio si se u popularnu kulturu!”

“Znamo li se mi”, pitao me je.
“Ne još”, rekla sam, “ali smo se upoznali”.

Pozvao me je sutradan dok sam bila na poslu, objašnjavajući da je sabrao dva i dva i imao je neke knjige za moje studente. Nasmejala sam se i započeli smo razgovor koji će se nastaviti narednih nekoliko godina. Svaki put kada bi mi poslao mejl ili ostavio telefonsku poruku (koju bi nepogrešivo počinjao sa “Hm, dakle stvar je u tome”), nastavljali bismo tamo gde je prekinuo, kao neki razgovor koji se nikada ne završava.

Kada sam svratila do njegovog kabineta da ga pitam za književni list koji sam pokretala na našem koledžu, moj dvanaestogodišnji sin, Storm, sačekao je u holu, seo je uza zid, prekrstio noge i čitao Zbogom, Cugumi Banane Jošimoto. Dejv je to prokomentarisao rečima da se u ova vremena klinci sve mlađi upisuju na koledž, cerekao se sebi u bradu, a onda insistirao da uvedem i njega. Ispitivao je Storma o Banani Jošimoto, dodao mu Kurejšijevog Budu iz predgrađa, sugerišući mu usput da bi ta knjiga mogla da mu se dopadne, a onda mu je, onako traljavo kao što je umeo, rekao da odabere šta još hoće iz njegove kolekcije smeštene na 12 prepunih polica u njegovom kabinetu. Izvukao je i vratio nekoliko naslova sve dok pažljivije pogledavši nije zaključio kako ima previše knjiga da bi svaku od njih mogao da pročita, pa Storm mora da odabere najmanje tri i čuva ih kao dokaz njihovih zajedničkih interesovanja.

Dao mi je i ključ njegovog kabineta da bih mogla da pozajmljujem knjige ili seminarske radove dok čekam sina. Sekretarica na odseku mislila je da sam dekoraterka enterijera.

Pošto mi je omogućio pristup njegovim knjigama, pokušala sam zauzvrat da unesem malo boje u Dejvov kabinet i njegov posao. Rekao mi je da se već istrošio, da više nikada neće moći da piše onako kako je to mogao kad je bio mlad. Rekla sam mu da bi možda mogao da bude mentor, da i u tome ima nečeg božanskog, da je otvaranje vrata mlađim piscima neka vrsta dara po sebi. Rekao mi je da on nije toliko plemenit, onako kako to njegova majka i ja jesmo, i da mu odgajanje ljudi nije dovoljno.   

Nekada bih, kada bi se toliko zaneo pričajući i počeo da zuji naokolo, pribegla potezu rukom koji sam usavršila sa svojim psima i komandovala bih mu da sedne. Kad bi se tome povinovao, najnežnijim glasom bih mu rekla “Dobar dečko”, pa bismo sedeli u tišini, a ja bih probala da se suzdržim od smeha.

Rekla sam mu da je odgajanje samo druga reč za obraćanje pažnje, a on je znao da obraća pažnju bolje od ikoga koga sam znala.
“Obraćanje pažnje iscrpljuje”, rekao je, “ali bih stajao u dugom redu da bih sačekao termine za konsultacija u tvom kabinetu i obraćao pažnju na to što imaš da kažeš”.

Naravno, stajanje u redovima je već po sebi iscrpljujuće, pa Dejv nije to često radio. Ja bih odlazila u njegov kabinet dok čekam sina, a on bi nastavio da me zove u radno vreme umesto da dolazi i pitao me o mojim studentima i mojim psima, skoro simultano.

Proveravala sam njegove silabuse i podsećala sam ga da je ono što studenti najviše žele od nas zapravo naš entuzijazam, prilično slično kao što to od nas traže i naši psi. Divila sam se tome kako je reagovao na moja razmišljanja, načinu na koji su mu reči tekle iz usta kao sa samog neba. On je bio stariji umetnik, na vrhuncu svoje veštine, dok sam ja bila mlada majka, vezana za banalnosti zemaljskog života. On je bio idealista. Ja sam bila praktična. Kada mi je rekao da sa njim pričam onako kako pričam sa svojim psima nisam se našla uvređenom.

Mišel Daud foto: Youtube/The Breeze Paper

Kako srce zaceli posle pira svojih gubitaka?[1]

Kad sam imala devet godina, moja drugarica i ja spasle smo malecko pače od utapanja i oporavile smo ga na obalama Misisipija. Volele smo i mazile Sipija i, pošto se on tiskao uz nas, verovale smo da nam uzvraća ljubavlju. Nismo htele da stavimo Sipija u kavez, pa smo mu napravile mali povodac sa mekom kožnom ogrlicom koja mu je nežno visila oko vrata. Smenjivale smo se vodeći ga, iako to jedva da je bilo potrebno, pošto je Sipi, gde god da smo išli, rado išao za nama. Bile smo dve devojčice sa pačetom među nama i nekoliko narednih nedelja doživljavale smo sebe kao majke, mislile da smo mu neophodne kao i voda. Šetale smo blago ponosne duž obale reke, ispunjene onom vrstom samopouzdanja kakvo dolazi sa osećanjem da ste nekome potrebni.

Htela bih da vam ispričam da je Sipi odrastao, da smo počele da delujemo sve smešnije same sebi, vodeći ga tako na povocu po kampu, i da je on konačno počeo da obraća više pažnje na prirodu oko sebe nego na nas, pa smo shvatile da ga sprečavamo da bude ono što jeste, divlja patka. Htela bih da vam ispričam da smo ga oterale od nas na reku, gledale ga kako strepeći prilazi drugim patkama, da je čekao strpljivo dok ne bude spreman, da smo glasno navijale kad je razvio krila i odleteo ka drugim patkama, da smo ga gledale kako odlazi, puštajući samopožrtvovane suze.

Neki su oproštaji takvi.

Ali istina je da je Sipi uginuo u kampu kao pače. Pustile smo da pase travu poprskanu pesticidima, malaksao je, nas dve smo ga držale i gledale kako se grči sve dok se nije ukočio, otvorenih očiju, osuđujući nas.

Neki su oproštaji takvi.

Moj otac odgajao me je tako da verujem da je čovek ono što završi, da nije važno ko smo, nego šta radimo. Govorio je da smo svi kartonske šolje, da smo potrošni i zamenljivi, da su dela kojima dajemo doprinos svetu ono što držimo u tim našim šoljama, da to koliko vredimo određuje samo naše delo.

Dejv mi je takođe rekao da je njegova vrednost u njegovom delu.

Čovek koji je trebalo da postane moj deda (da je poživeo dovoljno dugo da dočeka da mu sin odraste) borio se sa depresijom i umro je od sopstvene ruke kad mu je bilo 46 godina, baš kao i Dejv.  Ni moj otac ni moja baba nisu govorili o njemu. Ali odrastali smo s njegovim duhom, utvarom koja je pohodila kuću, podsećajući mog tatu da će se i njegova priča završiti ako ikada spusti gard.

Ja sam svoj gard spustila pod onim stepeništem Univerziteta u Los Anđelesu 2002. i tek treba da ga podignem. Za razliku od Dejva, koji je čvrsto držao do svog briljantnog dela, ja sam uvek iznova prosipala vodu iz svoje kartonske šolje – na svoju decu, svoje studente, svoje pse, na zemlju. Šta je loše u tome biti običan? Šta je sramotno u tome biti koristan?

Rekla sam Dejvu da ne možemo da provedemo svoje živote krijući se pod stepeništem, izbegavajući duhove. Ali možda nisam bila u pravu.

Moj pas spava pod stepeništem našeg doma iz 1920-ih, sklupčan oko svoje tame. Sipam sebi kafu, sednem kraj njega i gledam ga kako diše. U mojoj je šolji više od novca koji sam zaradila, karijere koju sam gradila, sećanja na muškarce koje sam volela, a nisam mogla da sačuvam. Kada se popnem uz stepenište da bih se suočila sa danom, podignem svoju šolju ka suncu i pustim ga da prži po praznim prostorima na kojima više nisam. Takvo je ovo doviđenja.

Izvor: LA Review of Books
Prevod: Matija Jovandić

[1] Stih iz pesme “Slojevi” Stenlija Kunica (prim. prev.)

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: