Da li je najprodavaniji pisac na svetu Džejms Paterson autor, mentor ili korporacija? Džejms Paterson svoje romane piše uz pomoć koautora, uz pomoć kojih je stigao do cifre od 150 objavljenih naslova. Ali jel’ on pisac, ili je više književni producent/režiser?

Kada govorimo o bestselerima, često mislimo na knjige koje su prodate u manje primeraka nego što se misli. Prema proceni nagrađivanog autora Donala Rajana, postoje slučajevi kada prodaja od 300 primeraka može biti dovoljna da se stigne na top listu – knjiga koja se ogrne titulom bestselera obično od toga ima više promotivne nego novčane koristi. Naravno da postoje književni hitovi –  naslovi poput Harija Potera i Da Vinčijevog koda –  koje se prodaju u stotinama miliona primeraka. Ali saberite prodaju koju ima Dž. K. Rouling i Den Braun, dodajte tome čak i Džona Grišama, i dalje to neće biti ni izbliza cifra koju prodajama pravi najveći besteseler autor na svetu – Džejms Paterson.

Prema njegovom izdavaču, Paterson je napisao ne manje od 114 bestselera sa Njujork Tajms liste najprodavanijih knjiga. Njegova ukupna bibliografija broji više od 150 naslova. Paterson je bez sumnje jedna od najčudnijih književnih ličnosti koje je svet ikada video.

Patersonov uspeh je neobičan po tome što on i nije toliko poznato ime većini ljudi. Pre će biti da je on majstor “aerodrom romana” (romana koji se prodaju na aerodromima i čiji su tiraži najčešće ogromni, prim. prev.). On je autor koji je uspeh u velikoj meri postigao tako što je pisao za ljude koji dugo putuju na posao. Oko Patersona su mišljenja podeljena: Stiven King njegova dela opisuje kao “užasna”, recenzenti su ga smatrali „subknjiževnim“. Pa ipak, Paterson je 2015. godine primio književnu nagradu Nacionalne književne fondacije za svoje filantropske napore u podsticanju Amerikanaca na čitanje.

Patersonova vanredna produkcija postignuta je uz pomoć kolaboratora: koautorima je pružena prilika da steknu svoje ime pod mentorstvom komercijalno najuspešnijeg pisca na svetu. Paterson je potpuno transparentan u vezi sa svojim procesom rada: koautori rade na osnovu narativnog okvira koji im on daje, on onda ili prepravlja i ponovo ispisuje ono što su oni zamislili ili im vraća rukopise sa beleškama na svake dve nedelje. Narativni okviri koje on pruža proizilaze iz njegovog razumevanja književnog tržišta, zasnovanog na njegovom dugogodišnjem iskustvu izvršnog direktora za oglašavanje. Opisuju ga kao suizdavača, više kao brend nego kao pisca. Ovo je razlika kojom se vredi pozabaviti, je je prezime Paterson ono što je daleko najupadljivije na njegovim koricama.

Džejms Paterson je 2018. objavio knjigu “Nema predsednika”, na kojoj je sarađivao sa bivšim američkim predsednikom Bilom Klintonom. (Foto: Shutterstock/Debby Wong)

Digitalni detektivi

Korišćenjem digitalnih metoda, ako je dostupno dovoljno uzoraka, može se testirati u kojoj meri neko aktivno doprinosi stvarnim rečima u tekstu. Ova oblast se naziva stilometrija i prethodno se koristila u studijama autorske atribucije, koje uključuju popularne ličnosti poput Harper Li i Rouling.

Moj kolega i ja smo primenili stilometrijske metode na Patersonov rad kako bismo stekli uvid u to koliko on doprinosi pisanju svojih knjiga u pogledu stvarno upotrebljenih reči. Rezultati studije pokazuju da je u svakom od kolaboracionih romana (proverili smo sve romane gde postoji relevantan uzorak za testiranje –  gde je koautor napisao pojedinačne tekstove) dominantan stil Patersonovih koautora. To je kvantitativni dokaz da se Patersonov doprinos književnom procesu, kada sarađuje sa mlađim autorima, više bavi zapletom nego stilom. Ovo nije „aha!“ momenat: Paterson je uvek pružao utisak da se kod njega više radi o zapletu. Ali to je potvrda da svetski autor bestselera možda glavninom nije pisac.

Na površnom nivou, ovo nam govori nešto o Patersonovoj praksi, kako je uspeo da održi takvu plodnu produkciju. Ali ovo takođe dovodi u pitanje i pojam autorstva –  kakav je značaj Patersonovog imena na omotu knjige? Da li je to uglavnom preporuka, prepoznatljivo ime koje utiče na prodaju? Ili se na njega ispravno gleda kao na autora, samo na onoga koga više privlače mogućnosti narativne strukture nego mogućnosti jezika?

Patersonovo delo možda nema mnogo toga u sebi što bi moglo da izazove pažnju književnih kritičara, ali njegovo obnavljanje popularnih tradicija romana –  njegov pristup književnom kapitalizmu kao autor i korporacija, stvaralac i brend –  daje nam razloga da ispitujemo sopstvene vrednosti u vezi sa pričom i izrazom . Napokon, počeci romana iz 18. veka ugrađeni su u komercijalizam. Kritičari teže da stil cene više od strukture, ali publiko očigledno više privlači ovo drugo. Da li je radnja ono što čini autora, a stil umetnika?

Sve o priči

Namera ovde nije da oživi zamornu raspravu između „visoke“ i „niske“ umetnosti. Struktura je bogata kreativnim potencijalom, a radnja je bila od suštinskog značaja za roman mnogo pre nego što su pokreti poput visokog modernizma pokušali da privilegovanim stilom potkopaju popularno. U isto vreme, uloga kritičara, pa i čitaoca, jeste da ceni, tumači i ističe ono što se krije u nijansama umetničkog izraza. Malo je verovatno da će se u tekstu koji je sav sačinjen od zapleta naći izobilje takvih nijansi.

Moglo bi se, u odbranu Patersonovog pristupa, ukazati na filmsku i muzičku industriju, gde je kolaboracija normalna pojava. Većina kreativnih praksi, makar sigurno one koje su iskomercijalizovane, podrazumevaju interakciju sa nekom vrstom producenta ili reditelja. U književnom svetu izdavači i urednici vode rukopis pre nego što ga pretvore u nešto što je dovoljno konkretno da može da se širi. Paterson bi mogao biti književni režiser ili čak producent koji oponaša prakse savremenih ghostwriter-a ili prethodnika poput Dime, mada je ovo donekle nepravedno poređenje, s obzirom na to da sumnja na plagijatorstvo Patersonovog francuskog kolege iz XIX veka okarakterisano kao “samo mit”.

Kod Patersona je sve samo u priči. Instrumente kasnog kapitalizma upregnuo je u zadatak komerzijalizacije pričanja priča. Daleko od toga da je on prvi autor koji je pokušao takvu vrstu komercijalizacije: King, Rouling, Stefani Mejer i mnogi drugi popularni pisci i spisateljice davali su prendost priči nad stilom. Ali Paterson je zanimljiva figura među svojim premcima, a naša istraživanja sugerišu da „autor“ u naširoko prihvaćenom smislu nije uvek najprikladniji izraz za Patersonovu ulogu u procesu pisanja.

Pročitajte i zašto Hilari Mantel smatra da je vera u sebe neophodna za pisanje.

Piše: James O’Sullivan
Izvor: theconversation.com

Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: