Češke misterije i matični brojevi (“Sladoledžija”, Katri Lipson)

[dropcaps round=”no”]S[/dropcaps]avremena književnost odzvanja bukom istorije. Skoro svaki drugi roman napisan poslednjih godina za temu uzima istoriju. Stvaralaštvo Katri Lipson (rođ. 1965) razlikuje se od dominantnih tendencija u pisanju o istorijskim temama postavljanjem priča u prošlost bivšeg Istočnog bloka, umesto u poznatu i sigurnu teritoriju nacionalne i(li) zapadne istorije.

Radnja njenog nagrađivanog romana „Kosmonaut” (2008) dešava se u Murmansku 1980-ih. Kritičari ga opisuju kao tekst oslonjen na tradicije evropskog romana i ruske književnosti. Slične teme i interesovanja pokreću radnju njenog drugog romana, „Sladoledžija”. Katri Lipson nije autorka čije književno umeće zaiskri na tren, jednim delom, već disciplinovani i suzdržaniprofesionalac koji se svesno poigrava književnim znakovima i tehnikama. Ali da li profesionalizam u pisanju istovremeno usporava spontanost i energiju?

– Filmovi i obaveštajni podaci

Radnja „Sladoledžije” se odvija u komunističkoj i postkomunističkoj Čehoslovačkoj. Prirodno je da roman svoje pisane uticaje traži u istim geografskim i vremenskim okvirima. Tekst priziva utisak o paralelama sa srednjoevropskim modernistima i postmodernistima od Franca Kafke do Milana Kundere i Elfride Jelinek.

Treba imati na umu da su se dela finskog postmodernizma devedesetih godina prošlog veka prema srednjoevropskoj literaturi odnosila kao prema jedinstvenoj celini – a često su se ista dela i dešavalau Centralnoj Evropi. „Sladoledžija” nije u strogom smislu postmodernistički roman. Pa ipak, u njegovoj osnovi je jedan od glavnih pojmova postmodernizma – identitet.

Roman sporog toka radnje počinje probama za film „Sladoledžija” u Čehoslovačkoj. Prošla je jedna godina od završetka rata. Reditelj filma i glumci rade na uverljivom predstavljanju teksta scenarija. Saznajemo da je za vreme nacističke okupacije postojao par koji je prebegao uselo Olomouc. Muškarac je možda Jevrejin. Oni u stvari nisu bračni par Tomaš i Ester Vorsda, već samo nastupaju kao par. Gospođa Nemcova, u čijoj kući borave, nepristupačna je i nepoverljiva žena.

Radnja se potom izmešta u Čehoslovačku 40-ih i 1950-ih, u Prag 1968, zatim u Švedsku 1970-ih, i konačno nazad u postkomunističku Češku Republiku, u kojoj se dete iz braka češkog izbeglice i Šveđanke vraća ne bi li se simbolički vratila i svojim korenima. Narativ se na stilskom planu kreće od sasvim konceptualnog do dramskog i poetičnog. Pravi identiteti i likovi uloga stalno se mešaju. Priče unutar priče ili metaizveštaji su česti i isticani, ali njihovo značenje je neobjašnjeno.

Iako „Sladoledžija”izaziva pitanja i interesovanja, tapitanja nas, naizgled, kako postmodernističke strategije često i nalažu, ne vode nikuda.

Da li se Tomaševa priča zasniva na iskustvu režisera filma? Da li će se režiser, glumica i prava Ester Vorsda – ili žena koja je uzela to ime – sresti kasnije? Postoji li obaveštajni agent? Zašto se obaveštajna služba zanima za film reditelja?

I zašto obaveštajna služba ispituje studenta Jana Vorsdu, Esterinog sina, nakon Praškog proleća 1968? Zašto Jan nije učestvovao u demonstracijama, ali jeste kupio kanister benzina? Možda će se i on zapaliti, poput Jana Palaha?

-Izbačene scene

Janova ćerka Gunila se vraća u Olomouc, u postkomunističku Češku Republiku. Živi kao podstanar i identifikuje se sa bivšom stanarkom Milenom. Milena još uvek prima pisma od svog nekadašnjeg ljubavnika. Gunila ubrzo počinje da se poistovećuje sa njom. Pisma Mileni mogu se sasvim izvesno odnositi na Kafku – ali referenca ostaje nejasna. Sam kraj romana još jednom izokreće položaj likova i granicu fikcije i realnosti.

„Sladoledžija”provocira pitanja i zainteresovanost, ali definitivni i čvrsti odgovori izostaju. Likovi romana ostaju namerno apstraktni, i čitaocu nije uvek lako da tekst podvede pod logiku izvesnosti. Ženski likovi u romanu su uvek predstavljeni kao snažni, dok su muški junaci gotovo po pravilu slabi.

Možda Lipson želi da kaže da u životu uvek igramo ulogu, pozitivnu ili negativnu? Možda želi da nas uveri u to da je život uvek priča i da je istinito samo ono što je o njemu ispripovedano? U romanu se ističe veštački karakter i samog života.

Stilski i leksički, roman je vešt, dijalozi su upečatljivi, a delo ima i impresivne, poetične epizode i dramatične, zanimljive scene. Fascinantan je osećaj misterije koji preplavljuje čitaoca kako knjiga napreduje, pri čemu se veliki deo ispripovedanog smešta u neki nedostupni, tek sugerisani prostor. Uprkos ili zahvaljujući nedovršenoj i fragmentarnoj strukturi, roman „Sladoledžija” može čitaocima da pruži vanredni čitalački zadatak ali i uživanje.

Tekst: Vladimir Stanić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: