Biografije koje prkose zaboravu (Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile, László Végel)

SHARE:

napušteni hotel

Aleksandar Flaker definirao je prostor kao medij koji bilježi aktivnosti koje su se u njemu dogodile te prema njegovu shvaćanju on djeluje kao ”višeslojni stratum sačinjen od mnoštva događaja koji supostoje u vremenu i svjedoče o povijesti i suvremenosti”. Dakako, što su ti događaji burniji time prostor postaje privlačnijim za one koji tragaju za dobrom pričom. U ovom kontekstu Jugoistočna Europa dvadesetog stoljeća idealan je kronotop za pripovijedanje kolektivnih, obiteljskih i pojedinačnih sudbina jer je neiscrpan tematski izvor. Tu su gradovi i ljudi živjeli ili u ratu ili u postratnom, tranzicijskom razdoblju, u vječitim smjenama vlasti i beskonačnom iščekivanju onih ”boljih vremena”. O toj nemirnoj povijesti ovog dijela Europe govori László Végel, mađarski pisac rođen u Vojvodini, u novom romanu ”Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile”.

Végel je roman podijelio na tri dugačka poglavlja: u prvom nas pripovjedač u ja-formi uvodi u atmosferu postratne Srbije te nas kroz povremene digresije priprema na priču o djedu, ”čovjeku s tri sjene”, u drugom pak slušamo kako pripovjedač kazuje obiteljsku priču Lauri, hotelskoj pjevačici, a treći je neka vrsta epiloga – bez nade u bolje sutra.

László Végel, Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile, Fraktura, Zagreb, 2017.

László Végel, Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile, Fraktura, Zagreb, 2017.

Sam nam se pripovjedač predstavlja kao protuha koja dane provodi na terasi hotela Luxor dosađujući gostima pričama o prošlosti. Uskoro i čitatelj dobije dojam da i sam sjedi na terasi slušajući pripovjedačeva duhovita i pomalo neurotična zapažanja. Međutim, u drugom se dijelu to drastično mijenja. Početna lepršavost prelazi u monotoniju kao što se loš seks nakon dobrog uvoda pretvara u bezlične, ujednačene kretnje, bez naznake da će mučenje uskoro završiti. Takvu bljutavost unatoč dobroj ideji i neospornom pripovjedačkom talentu pripisujem ispranosti teme i strukture i zato je priču teško doživjeti originalnom.

Kad bismo Végelov roman postavili na pozornicu glumci bi najviše vremena potrošili na skidanje starih zastava, grbova i slika i postavljanje novih, na preimenovanje trgova, ulica i ljudi gubeći identitet iznova i iznova. Junak iz naše priče doživio je to tri puta, a tri sjene koje ga progone odnose se na tri imena koja su mu nadjenule aktualne vlasti – bio je Janos, Johann i Jovan, kako se kome prohtjelo, a razdoblja vječite tranzicije činila su se strašnijim od samog rata.

”Balkanska krasotica” unatoč djelomičnoj monotoniji niže neke odlične prizore i simbole. Kroz izgled hotela Luxor Végel je predočio sliku onoga što se događalo jednom dijelu Europe. U nekad elegantni hotel za vrijeme rata useljavaju beskućnici, potom i štakori tjerajući u bijeg ove prve. Namještaj i sve stvari iz hotela opljačkali su do jučer ugledni gosti hotela. Nakon rata, za vrijeme divljeg kapitalizma hotel preuzima ratni profiter Kotarac i pretvara ga u bordel s pet zvjezdica.

”Balkanska krasotica” roman je koji nas vodi kroz režirane svečanosti, različite društvene krize i biografije koje prkose zaboravu slažući tako, kretanjem kroz pamćenje, veliki esej o Europi koji je možda malo zakasnio jer ne donosi ništa novo. Végel je roman zamislio kao distopijski narativni prostor koji će ukazati na težak položaj nacionalnih manjina kroz slučaj jednog čovjeka, jedne obitelji. On je u svom naumu uspio, međutim, problem je što je iza sebe ostavio nezadovoljnog i pomalo ravnodušnog čitatelja.

magdalena-blazevic