Autsajderka: Zašto Ketrin Mensfild izaziva podele i 100 godina posle smrti "Bila sam ljubomorna na njeno književno delo, ono je jedino na koje sam ikada bila ljubomorna", pisala je Virdžinija Vulf o Ketrin Mensfild.

Ketrin Mensfild foto: NZHistory.govt.nz

Čime je i zašto Ketrin Mensfild izazvala tako oprečne stavove, divljenje i nenaklonost, za života i posle njega?

Televizijska serija na BBC-u Slika Ketrin Mensfild ponudila je jasan primer njene reputacije 1973. godine, pola veka nakon smrti. Visoka, silovita Vanesa Redgrejv igrala je Mensfildovu, niska, zbunjena Anet Krozbi njenu posvećenu, pogrbljenu prijateljicu Ajdu Bejker (poznatu kao LM), a Džeremi Bret pojavljuje se kao Džon Midlton Mari, suprug Mensfildove, koji svaki put skida naočare kada treba da izrazi neadekvatne emocije, a to je bilo baš često.

U intervjuu na Radio Tajmsu, nastalom u vreme prikazivanja serije, tada 85-ogodišnja LM, bukvalna do samog kraja, rekla je da njoj serija ne deluje realistično, pošto je Ketrin bila niža od nje; ona je bila ona visoka. (Jedan od ne baš finih nadimaka koje joj je Mensfildova prišila bio je Planina).

Filmovana biografija naširoko je sledila Marijevu potrebu da preminulu suprugu predstavi kao neku vrstu sekularne svetice, kao i njegovu želju da od njene smrti napravi nešto vizionarsko, a to je razbesnelo one koji su je poznavali i zaprepastilo nove čitaoce, koji su njeno delo doživljavali kao lepo i zabavno pre nego što su došli u dodir sa mitom.

Usledilo je brdo biografija, a u dve najbolje među njima Mensfildova je predstavljena zapanjujuće različito. Novozelanđanin Entoni Alpers je u hvalospevu iz 1980. godine toliko je saosećao sa njom kao da joj je ujak. Čitalac ne može a da se ne trgne pred njegovim opisima strastvene, darovite devojke koja se otisnula hiljadama kilometara daleko od kuće, uz nekoliko najmanje korisnih aforizama Oskara Vajlda. U mladalačku svesku prepisala je: “Teraj sve donde dokle može da ide”, “Jedini način da se rešite iskušenja jeste da mu se predate” i slične (uz sopstvene, podražavalački pisane: “Nikad ne raspaljuj ponovo ugašene cigarete i stare strasti”.)

Nakon ove, knjiga Kler Tomejlin Ketrin Mensfild: Tajni život (1987) došla je kao šok. Ona je u predgovoru napisala: “Njen je život bio bolan, a bolan je bio i poduhvat pisati o njemu”, ističući “bezobzirnost i beskrupuloznost” Mensfildove. U samoj biografiji je ocenila da je Mensfildova bila, uz sve ostalo, “lažljivica celog života, to se ne može zaobići”. Pre toga je Brigid Brofi napisala kako je ljudožderskom imaginacijom” Mensfildove upravljao “razulareni impuls besa”, navodeći čak i da je taj bes “verovatno bio jedan od uzroka njene bolesti”.

Filip Larkin je, reagujući ovakva i slična viđenja, napisao: “Sva ta nagvaždanja o mržnji i zlobi teraju me da se zapitam da li smo držali istu knjigu u rukama. Zar oni nikada nisu bili na ivici živaca? Zar njima nikada nije izbijala para na uši?” On je naveo da je sav bes proizašao iz toga što je obolela od tuberkuloze i udala se za čoveka koji je “izigravao njene ‘sve za ljubav’ i ‘dvoje dece se drže za ruke’ priče, bio prilično zadovoljan time što živi odvojeno od nje i zaista suživot sa njom smatrao pomalo napornim”. Kako onda objasniti ova oštro sukobljena mišljenja?

Jedno objašnjenje moglo bi da se krije u snažnom osećanju apsurda kod Mensfildove i upadljivom manjku snishodljivosti u njenom stavu, bilo to prema muškarcima ili bilo kome drugom ko je moćan, bogat ili uticajan. “Žubor smeha” (omiljena fraza Mensfildove), koji se ponavlja kroz njena dela, mogao bi da ispadne i uvreda (posebno kad to kaže mlada, na uspeh namerena, Novozelanđanka). Smisao za humor kod žene je dvosekli mač.

Kada je objavljena jedna od njenih najboljih tragikomičnih priča, “Kćeri pokojnog pukovnika”, kritika ju je prikazala kao “okrutnu”. Mensfildova je u pismu iz 1921. godine to prokomentarisala rečima: “Biti toliko neshvaćen je skoro pa užasavajuće”.

Skoro. Čak su i njeni neprijatelji primećivali koliko je odrešita. Njene veze sa književnom scenom u Engleskoj, kao i sa Blumsberi grupom, bile su, blago rečeno, burne. Bila je autsajderka, tretirana kao “mala kolonijalka koja se šeta londonskim vrtom i dozvoljeno joj je da gleda, ali ne i da se zadržava tu”, kako je to napisala u dnevniku 1919. Rupert Bruk je, kao i mnogi drugi, ismevao njen akcenat. Virdžinija Vulf je sramno o njoj pisala da miriše kao “ženka tvora koja je izašla da se prošeta ulicama”; Dora Karington navela je da je “po mnogo čemu žena iz podzemlja, sa jezikom žene ribara iz Vapinga”, a Liton Streči nazvao ju je “psovačkom, pakosnom, bestidnom metlom od stvora”.

Sa ove distance izgleda kao da bi takav otrov nekoga doterao do ivice nerava, ali je ona, sa druge strane, na to uzvraćala bez zazora, rugala se i bila tako duhovita da se cela soba tresla od smeha. “Sumnjam da me je iko ikada zasmejavao onoliko kao ona onomad”, zapisao je Lenard Vulf u autobiografiji. “Na njenom licu, mirnom poput maske, nije se dala nazreti ni senka osmeha, a sevanje oporih dosetki je već izuzetno zabavnu priču činilo još zabavnijom”.

Njena priča “Blaženstvo” možda nam ovde bude od koristi. Možemo je čitati relativno direktno (jadna prevarena Berta i njen neverni muž) ili kao oštroumnu satiričnu sliku celog tog privilegovane društva, uključujući i Bertu, s njihovim svesno boemskim senzibilitetom i dosadom obojenim slepilom za klasnu nejednakost.

Mensfildova u toj priči opisuje tadašnju londonsku elitu, Bertine “moderne, uzbudljive prijatelje, pisce, slikare, pesnike ili ljude zainteresovane za društvena pitanja, upravo onakve prijatelje kakve su želeli”. Pisac Edi Voren stiže na večernju sedeljku posle “užasnog iskustva sa taksistom; bio je jako zloban. Nisam mogao da ga nateram da stane. Što sam ja jače kucao i dozivao ga, to je on brže vozio. I pod mesečinom se ova bizarna prilika sa spljoštenim čelom grbila nad ma-lim volanom…”

Ne moramo lično da poznajemo Blumove Bobice (kako ih je Mensfildova zvala) da bismo osetili da je neko tu prilično oštro iskarikiran. Otud ne čudi što je Vulfova tresnula “Blaženstvo” na pod pošto ga je pročitala. Mensfildova je očigledno bila sila koju je trebalo uzeti u obzir.

Vulfova i Mensfildova su s nelagodom održavale prijateljsku vezu svih šest godina, koliko su se i poznavale.Na istom smo poslu, Virdžinija”, pisala je Ketrin starijoj koleginici, “i zaista je jako zanimljivo i uzbudljivo to što smo obe, sasvim nezavisno jedna od druge, tragale za skoro pa istom stvari. Jesmo, znaš to, i to se ne može poreći”. Vulfova je napisala: “Bila sam ljubomorna na njeno književno delo, ono je jedino na koje sam ikada bila ljubomorna”.

Virdžinija Vulf

Mensfildova je umrla sa 34 godine. Vulfova je tada imala 40 i upravo je objavila Džejkobovu sobu, prvi od njenih romana oslobođen tradicije. Mensfildova se divila ozbiljnosti Vulfove u vezi sa pisanjem, ali svakako nije bila zadivljena njom: ona nije “u svojoj temi; ona kruži nad njom, uranja, diže se, izvrsno je nadleće, vidi ljupke odraze u vodi kakav ptica mora da vidi, ali ne ljudske”.

Više zajedničkog je Mensfildova imala sa D. H. Lorensom: nesputanost, trenutni doživljaj kroz više čula istovremeno, poštovanje nečega što je zvala “topli senzualni život”. Njihovo prijateljstvo bilo je burno; ni on nije zadivio Mensfildovu. “Kad god se oko nečega ne saglasite, on ti kaže da ti je pol pogrešan i da pripadaš opscenom duhu”, zapisala je ona, a kada je Mari iznajmio kolibu u Kornvolu pored Lorensove, predložila mu je da svoju nazove “Falus”.

Uprkos Lorensovoj povremenoj nepodnošljivosti (“Revoltiraš me time kako trošiš svoje telo”, pisao joj je on sa Kaprija; što zvuči ironično sada kada se misli da je Mensfildovoj upravo on prene tuberkulozu), za njegov roman Adamov štap je napisala: “Ne idem do kraja sa Lorensom. Njegove ideje o seksu mi ništa ne znače. Ali osećam da sam bliža L nego iko”.

U raznim hotelskim sobama na Kontinentu, gde je odsedala u potrazi za boljom klimom zbog pluća poslednjih godina života, Mensfildova bi noću ležala budna i zazivala Čehova, njenog sapatnika po tuberkulozi i božanskog pokrovitelja, umrlog ne tako davno, 1904. godine sa svojih 44. Volela je i poštovala je njegovo delo i zaista je zaslužna za uvođenje njegovog takozvanog odsustva zapleta u pričama u kratke forme na engleskom. U dnevniku iz 1918. zapisala je: “Ah, Čehove! Zašto si mrtav? Zašto ne mogu da porazgovaram sa tobom, u velikoj mračnoj sobi, kasno uveče, dok se svetlo zeleni od njihanja drveća spolja? Volela bih da napišem rajsku seriju priča, a ta bi bila prva od njih”.

Mensfildova je bila hrabra i sklona avanturama, nova žena i posvećena umetnica, a plaćala je žestoko od svog najranijeg doba za slobode koje je tražila. Autsajderka gde god da se pojavi, imala je redak dar za bliskost. Činjenice iz njenog života su surove, čak tragične, ali bila je nadarena duhovitošću, a proza joj zrači otvorenošću za lepo i ono što je najteže analizirati: nepogrešivo ushićenje zbog življenja i što vernijeg prenošenja života na stranice. “Količina sićušnih i delikatnih užitaka kakve osećam posmatrajući ljude i stvari… prosto je ogromna”, zapisala je u dnevnik. “Detalj života, život života”.

Piše; Helen Simpson
Izvor: The Guardian
Preveo; Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: