Nova knjiga Igora Štiksa ”Rezalište” kreće se područjem preklapanja romana i drame, iako ona u strogoj kategorizaciji pripada romanesknom narativu. Sažetost i ekonomičnost jezika posljedica je dijaloškog koncepta romana, a kratka poglavlja, koja su nazvana prema dijelovima objeda, funkcioniraju kao dramski činovi: Aperitiv, Predjelo, Glavno jelo, Sir, Kolač i Digestiv. Radnja gotovo cijelog romana događa se u blagovaonici starijeg bračnog para, što također pogoduje kazališnim daskama.
Nadia i Klement, stariji bračni par, nakon dvadesetpetogodišnjeg izbivanja očekuju na večeri sina Vladimira s obitelji. U stanu u kojem žive konzerviralo se vrijeme, komprimirale uspomene, traume, sjećanja i neodgovorena pitanja. Početnu nelagodu u kojoj se nađu otuđeni članovi obitelji produbljuje nenadani dolazak drugog sina ”povratnika”, Igora, ratnog novinara. Dinamiku objeda prati dinamika razgovora obitelji koja se iznenada okupila, isto onako kao što se, nekada davno, zbog rata, iznenada raspala. Na površinu polako izlaze zatomljeni osjećaji, optužbe, krivnja. Štiks nam likove i događaje priča glasom sveznajućeg pripovjedača što čitatelju omogućuje da razumije i suosjeća sa svakim likom. Kao što to i u stvarnom životu biva, majka na sve načine pokušava amortizirati i izbalansirati odnos muža sa sinovima koji će naposljetku eskalirati u verbalni sukob. Vladimirov sin David, dijete je bez korijena i identiteta. Rođen je i odrastao u Americi, u zemlji u koju su njegovi roditelji otišli silom prilika, a sad je i on istrgnut iz svoje sigurne zone. On u romanu predstavlja neku vrstu objektivnog promatrača koji, iako zbunjen razvojem događaja, polako otkriva tko su mu predci i tko su zapravo ljudi s kojima sjedi za stolom. On unosi živost i humor u radnju naivnim potpitanjima i komentarima na koji djeluju kao okidač za otvaranje starih rana. Otkrivanje obiteljske povijesti Klement započinje pričom o pradjedu Oskaru, koji je iskusio Oktobarsku revoluciju te naposljetku skončao u logoru zbog ”nečiste krvi”, a ono što se događalo među živim sudionicima susreta otkrivaju nam sami kroz međusobne optužbe i kratke pripovjedačeve komentare. Kroz obiteljsku priču Štiks je ispričao i dio povijesti 20. stoljeća ukazujući na apsurd ponavljajućih sukoba s nesagledivim posljedicama na obične ljude.
”Rezalište” koristi arhetipski motiv povratka koji nam odmah u sjećanje priziva Krležu i njegova Filipa Latonovitza. Igor kao i Latinovitz nakon dvadeset i kusur godina stiže kući i nalazi da je sve još uvijek na svom mjestu, samo su kuće, zgrade pa i ljudi dotrajali i istrošeni, ali još stoje uspravno. Igor se suočava s oronulom fasadom zgrade u kojoj je odrastao i na kojoj su se ”mogli vidjeti tragovi od metaka i šrapnela. Neke rupe začepljene su cementom, druge još zjape otvorene”. U takvom stanju je i on, u takvom stanju zatiče i ostale članove obitelji. Oni su kao tek zaliječeni pacijent kojeg može ubiti i jača prehlada. Likovi ”Rezališta” nose ozbiljne ožiljke i pitanje je hoće li uspjeti pronaći način za međusobno razumijevanje.
Štiks je konkretan i precizan pisac, jezik je pročistio do te mjere da se nijedna riječ ne doima viškom. Likovi su mu živi i dinamični, naoko obični, ali vrlo kompleksni, a pripovjedač točno zna u kojoj mjeri će čitatelju otkriti njihove misli i namjere. Nema sumnje da ćemo i ovaj Štiksov roman gledati u kazalištu i da će ponoviti uspjeh predstave ”Brašno u venama”.